Rusija i SAD: usporedba snaga

Ruski sustav S-400 „spušta na zemlju“ američke lovce F-35

U lipnju 2014. godine Pentagon je izveo simulaciju čiji je cilj bio predvidjeti ishod bitke između Rusije i NATO-a. Scenarij vježbe podrazumijevao je da Rusija uđe u sukob sa članicama NATO-a Estonijom i Latvijom. Bi li Sjevernoatlanski vojni savez bio sposoban obraniti ove države?

„Rezultati su bili obeshrabrujući“, napisala je Julia Ioffe za časopis Foreign Policy. Čak i kada bi sve trupe SAD i NATO-a stacionirane u Europi bile poslane na Baltik, uključujući i 82. padobransku diviziju, osposobljenu za brzo djelovanje, SAD bi izgubio bitku.

U ovom kontekstu nepromišljen turski potez obaranja ruskog borbenog aviona je loša vijest za NATO. Budući da je Turska članica ovog vojnog saveza, rusko ratno zrakoplovstvo od sada pomno prati i djelovanje ostalih zemalja saveza predvođene Amerikom, jer one mogu donijeti odluku o pružanje vojne pomoći turskom savezniku.

Šanse da SAD izlože New York mogućem udaru radi obrane Istanbula zanemarljivo su male, što Tursku dovodi u poziciju da sama brine svoje brige i čini je vrlo nervoznom. Pa ipak, nikada se ne smije u potpunosti isključiti vjerojatnost da NATO napadne Rusiju nuklearnim oružjem.

Upotreba nuklearnog naoružanja nesumnjivo bi imala strahovite posljedice po obje strane, kao i po cijelu planetu, ali, ako do nje dođe, postoje neki važni čimbenici koji pretežu na rusku stranu.

Kapacitet u megatonama

Prema podacima koje su 1. listopada 2014. godine međusobno razmijenili Moskva i Washington, Rusija raspolaže s 1 643, a Amerika s  1 642 strateške rakete opremljene nuklearnim bojevim glavama. Razlika u broju jeste zanemarljiva, ali u snazi je vrlo upadljiva. Naime, ruske Raketne trupe strateške namjene (RVSN) u svojim skladištima imaju uskladišteno naoružanje koje po razornoj moći prevazilazi sve čime SAD raspolaže.

Oči i uši ruske vojske: Kako ruski vojni sateliti patroliraju svemirom

Za odvraćanje od protivničkog nuklearnog napada Moskva se najviše oslanja na rakete „Vojvoda“ (NATO ih označava kao SS-18 „Satana“), od kojih samo jedna može uništiti područje površine američke savezne države New York. Da bi se shvatilo kolika je moć ovog oružja, najbolje je usporediti je sa snagom bombi kojima je SAD 1945. godine razorio japanske gradove Hirošimu i Nagasaki. Bomba bačena na Hirošimu predstavljala je primitivnu bojevu nuklearnu glavu snage 15 kilotona, ali je to bilo dovoljno da se za svega nekoliko sekundi sravni sa zemljom grad od 70.000 stanovnika. Raketa „Vojvoda“ nosi 10 nuklearnih bojevih glava snage od 750 do 1 000 kilotona. Postoje i rakete ove klase koje nose samo jednu bojevu glavu snage 20 000 kilotona, što je 1 333 puta više od bombe upotrijebljene u Hirošimi.

Treba imati u vidu da 80% američkog stanovništva živi u istočnom i zapadnom priobalnom pojasu, tako da samo nekoliko precizno usmjerenih nuklearnih raketa može zatrti svaki trag ljudskog postojanja u tim gusto naseljenim uzanim pojasevima. Nasuprot tome, Rusija ima dvostruko manje stanovnika od SAD-a, ali je ono raspoređeno po cijelom teritoriju najveće zemlje na svijetu, tako da bi brojne ljudske zajednice preživjele ne samo prvi, već vjerojatno i drugi val bombi.

Taktičke bojeve glave

Prije upotrebe strateškog naoružanja Rusija može onesposobiti isturene jedinice i baze NATO-a taktičkim nuklearnim bombama. Ruska vojna doktrina smatra da u početnoj fazi sukoba sa zemljama NATO-a upotreba nuklearnog oružja male snage može biti korisna, jer neprijatelja dovodi u stanje šoka i konfuzije, čime se ozbiljno narušava sposobnost njegovih jedinica da djeluju kao koherentna sila.

Infografika: Koliko ima nuklearnih bojnih glava u svijetu? Povećati sliku.

Pošto artiljerija nuklearnim projektilima desetkuje isturene jedinice NATO-a, Rusija bi mogla lansirati rakete srednjeg dometa manje snage na sljedeću liniju njihovih položaja, čime bi se umanjile civilne žrtve. U tom trenutku Amerika bi morala odlučiti što će biti njen sljedeći korak – hoće li posegnuti za strateškim raketama kako bi uzvratila, što će onda izazvati sličan odgovor Moskve. Možemo slobodno pretpostaviti da takva opcija ipak neće biti izabrana.

Naime, nijedan predsjednik SAD-a neće riskirati gubitak makar jednog američkog grada, čak i zbog obrane desetine europskih. Iz tog razloga je i John F. Kennedy ustuknuo 1962. godine, jer se takav gubitak i u ono vrijeme tretirao kao nedopustiv.

Refleksivna kontrola: najjače oružje

Dezinformacije, kamuflaža i snalažljivost su isto oružja koja utječu na ishod rata. Ruski stručnjaci su ove drevne vještine podigli na visoku razinu pomoću takozvane teorije refleksivne kontrole.

Refleksivnu kontrolu su razvili sovjetski vojni stratezi tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća sa ciljem da se protivniku prenese određena informacija, ali tako da on svojom voljom reagira onako kako odgovara inicijatorima akcije. Ovaj postupak može se koristiti i protiv ljudi, i protiv računarskih sustava koji automatski reagiraju. Rusija ga primjenjuje na taktičkoj i strateškoj razini, tijekom ratnih sukoba i u geopolitičkim potezima.

Sovjetski general-major M. D. Jonov još sedamdesetih godina je zagovarao upotrebu refleksivne kontrole. U članku objavljenom 1995. godine on je objasnio cilj refleksivne kontrole: neprijatelja treba navesti da povuče poteze koji ga vode u poraz, a to se postiže utjecanjem na proces donošenja njegovih odluka.

Infografika: Što je ruska vojska dobila u 2015. godini? Povećati sliku.

Jonov smatra da ova metoda podrazumijeva izuzetnu vještinu, a njegova primjena je uvjetovana vrlo dobrim poznavanjem načina na koji funkcionira ljudsko razmišljanje, kao i dobrim poznavanjem psihologije, vojne povijesti i biti konkretnog sukoba. Osim toga, mora se znati i koje su mogućnosti raspoloživih borbenih sredstava.

Timothy Thomas je u članku objavljenom u časopisu Journal of Slavic Studies napisao: „U ratu u kojem se koristi refleksivna kontrola najvjerojatnije će pobijediti strana koja je ovladala višom razinom refleksije u odnosu na protivnika, odnosno ona strana koja može bolje reflektirati razmišljanje ili predvidjeti ponašanje druge strane. Razina refleksije ovisi o brojnim čimbenicima, a među njima su najvažniji sposobnost analitičkog razmišljanja, opća erudicija i iskustvo, kao i poznavanje protivnika“.

Ako se dobro primjeni, refleksivna kontrola može utjecati da neprijatelj na određeni način sagledava situaciju i planira ratne akcije i samim tim poduzme konkretne vojne aktivnosti. Postoji više metoda refleksivne kontrole i one uključuju kamuflažu (na svim razinama), dezinformacije, širenje defetizma, ucjene i kompromitiranje različitih dužnosnika ili oficira.

Robert Rasmussen iz američke organizacije Centar za međunarodnu pomorsku sigurnost je rekao: „Na djelu je pravi primjer primjene refleksivne kontrole, što je Vladimir Putin mogao naučiti još u mladosti tijekom obuke u 401. školi KGB-a, ali i kasnije, u svojoj karijeri oficira KGB-a i FSB-a“.

Rakeš Krišnan Simha je novinar i politički analitičar, gostujući autor Russia & India Report.

Deset podataka o novom ruskom arktičkom helikopteru