"Ë" - najčudnije slovo ruske abecede

U svom prezimenu ja imam slovo "ë [jo]", ali ga nema nigdje u mojim službenim dokumentima. Pravilno bi bilo na engleskom napisati Zubachyova (ili Зубачёва na ruskom), ali u dokumentima nije tako.

U mojoj prvoj putovnici je pisalo "Zubacheva", isto kao i u putovnicama mojih roditelja. Mi nikada nismo pokušavali izaći iz tog začaranog kruga, jer djeluje kao da je to pretežak zadatak (samo zamislite kako izgleda mijenjati sve svoje dokumente, i to u Rusiji).

Meni osobno je jedini problem bio u pogrešnom izgovaranju moga prezimena na javnim nastupima, u školi i na sveučilištu. Može se reći da sam po tom pitanju imala sreće, jer neusklađenost imena u različitim dokumentima jedne osobe može stvarati mnogo glavobolje u državnim službama, gdje se gleda svako slovo.

Bio je ove godine slučaj kada je majci troje djece iz Kalinjingrada uskraćena pomoć države koja joj po zakonu pripada, jer je njezino prezime različito napisano u dječjim krsnim listovima. U jednoj je pisalo "e [je]", a u drugoj "ë [jo]".

I to je samo jedan slučaj, a ima ih mnogo. Bilo da se radi o pomoći trudnicama, o mirovini, nasljeđu ili bilo kojom drugom zahtjevu podnesenom službenim ustanovama, neusklađenost prezimena gotovo uvijek podrazumijeva odbijanje molbe, što dalje uzrokuje još više "papirologije" i izgubljenog vremena.

Za državnog službenika svako slovo ima odlučujući značaj.

Maksim Bogodvid/Sputnik

Najmlađe slovo ruske abecede

Slovo "ë [jo]" se pojavilo prije 235 godina i samim tim je najmlađe slovo ruske abecede. U 18. stoljeću se "jo" koje se već nekoliko stoljeća izgovaralo u narodu postupno počelo izgovarati i u književnom jeziku.

Kneginja Jekaterina Daškova je predložila da se u rusko pismo uvede specijalno slovo "ë [jo]" i da se njime označi spomenuti izgovor. To slovo se koristilo umjesto starog "io", kojim se ranije taj izgovor obilježavao. Ruska akademija i druge javne osobe (među njima i pisac Nikolaj Karamzin) podržale su 1783. godine ovo slovo, tako da se ono od tada koristi.

Pa ipak, "ë" nije odmah uvršteno u azbuku, tako da njegova upotreba nije bila obvezna. Mnogi su stavljali točke iznad "e" samo u često korištenim riječima, ili umjesto točaka crtu, da ukažu na pravilan izgovor i uštede vrijeme potrebno za pisanje. Isto je važilo i kasnije, kada su se tekstovi većinom počeli unositi u računalo (točke su se morale unositi zasebno).

Staljinov zavještaj

Pretpostavlja se da je "ë [jo]" postalo službeno slovo ruske abecede tijekom 1940-ih zahvaljujući Josifu Staljinu.

Sputnik

U sovjetskom razdoblju je slovo "ë" stalno privlačilo pozornost. Legenda kaže da se 1940-ih Josif Staljin naljutio kada je vidio dokument u kojem su prezimena njegovih generala napisana s "e [je]" umjesto s "ë [jo]". Već sutradan su novine (prije svih "Pravda") počele koristiti "ë" u svojim tekstovima.

Zahvaljujući Staljinovoj odlučnosti i brizi o najsitnijim detaljima, 1942. godine je izdan ukaz o obveznom korištenju slova "ë" u školama, i od tada je ovo slovo uvijek prisutno u ruskoj azbuci. Zatim su 1956. godine objavljena pravopisna pravila u kojima se propisuje obvezno korištenje slova "ë". Prema pravilima, "ë" treba koristiti u tri slučaja: kako bi se izbjegla dvosmislenost [primjerice, "peredohnëm" znači "odmorit ćemo se", a "peredohnem" znači "pomrijet ćete"], ili na ruskom "poem" ["jest ću"] i "poëm" ["mi pjevamo"], kako bi se skrenula pažnja na pisanje nepoznate riječi, i najzad, u nastavi i udžbenicima. Ta pravila postoje i danas i ona se posebno poštuju u tiskanim izdanjima. Pa ipak, s vremenom je država sve manje kontrolirala poštivanje ovog pravila, tako da su tiskare sve više izbjegavale korištenje slova "ë" zbog tehničkih poteškoća. U suštini, i danas je primjena ovog slova neobavezna.

I dalje nema čvrstih pravila

Prema znanstvenim istraživanjima (link na ruskom), u ruskom jeziku ima oko 13 500 riječi koje sadrže slovo "ë [jo]", a pored toga 2750 prezimena i 1650 imena s tim slovom. Ima na stotine slučajeva kada se dva prezimena razlikuju jedno od drugog samo po slovu "e [je]" i "ë [jo]". Na primjer, postoje Ležnëv (Ležnjov) i Ležnev (Ležnjev), Dëmin (Djomin) i Demin. 

Pa ipak, u pravnom smislu ne postoji precizna definicija korištenja slova "ë [jo]" u imenima i prezimenima, što znači da oni ljudi kojima u dokumentima nisu usklađeni podaci imaju dvije mogućnosti da riješe taj problem. Po riječima Vladimira Šalajeva, pravnika iz odvjetničke tvrtke BMS, ti ljudi moraju po zakonu podnijeti žalbu na onoga tko odbije prihvatiti njihove dokumente, ili unijeti izmjene u dokumente u matičnoj službi ili sudu. Sve to ne oduzima mnogo vremena i ne košta mnogo, ali se ljudima uvijek čini da je to veliko maltretiranje i gubljenje vremena.

Neki pišu, a neki ne

U gradu Uljanovsku je 2005. godine podignut spomenik slovu "ë [jo]".

Ljubov Čilikova/Sputnik

Već dugo se vode diskusije o statusu ovog slova. Neki kažu da to nije jako važno pitanje i da se ništa neće ozbiljno promijeniti ako korištenje slova "ë" i dalje ne bude obavezno.

"Meni je slovo 'ë' zaista drago, ali ja kao lingvist shvaćam da je značaj ovog pitanja preuveličan", rekao je Ilja Utkin, suradnik Sveučilišta "Visoka škola ekonomije". "To slovo je staro 200 godina, i ako za to vrijeme nije postalo obavezno u ruskim tekstovima, onda to znači da se ništa ozbiljno neće dogoditi s jezikom, društvom ili kulturom ukoliko i dalje ostane tako."

"Borba za 'ë' je besmislena, isto kao i borba protiv njega", smatra ruski dizajner Ilja Birman. "Ako vam se sviđa, pišite ga, a ako ne, nemojte. Meni se sviđa i ja ga pišem, jer ne vidim zašto ne bih to činio. Čovjek koji zna ruski jezik umije pročitati riječ i s ovim slovom i bez njega."

Slovo "ë [jo]" se pojavilo čak i u nazivu ambicioznog projekta hibridnog automobila "Ë-mobil" ("Jo-mobil"). Automobil je napravljen tokom 2010-ih, ali nikada nije pokrenuta njegova serijska proizvodnja. Projekt je zatvoren 2014.

Aleksej Filipov/Sputnik

S druge strane, pristalice obaveznijeg statusa ovog slova ne shvaćaju zašto treba štedjeti na tinti i papiru ako su samo dvije točke dovoljne da mnogima učine život jednostavnijim.

"U današnjem svijetu gdje dominiraju računala, pretraga na internetu može dati nepredvidiv rezultat ako tražite konkretnog čovjeka s imenom i fotografijom. Tko zna kako su njegovi osobni podaci uneseni u bazu podataka. Jesu li programeri predvidjeli taj problem?", pita se Nikolaj Šumski, osnivač grupe" Za Ë ", na vodećoj ruskoj društvenoj mreži VKontakte. "Situacija se može dodatno pogoršati transliteracijom. Rusima nije problem kada vide varijaciju 'Artyom Artem', ali stranci se u tome teško snalaze."

Nemoguće je razumjeti tisuće riječi koje sadrže "ë" ukoliko se tom slovu ne dodijeli punopravni status, smatra koautor knjige "Dva stoljeća ruskog slova Ë. Povijest i rječnik" Jevgenij Pčelov, docent ruskog Državnog humanističkog sveučilišta.

"Apsurdno je misliti da ljudi koji govore ruski shvaćaju gdje treba napisati slovo 'ë', a gdje ne treba. U protivnom ne bi bilo pogrešnog izgovora kao u slučaju riječi 'свёкла' - 'svjokla' - ('cikla') ili u riječi 'афёра' - 'afjora' - ('afera'), gdje se često izgovara 'ë' iako ne bi trebalo", objašnjava on. "Ako se dopusti da se ovo slovo piše ili ne piše po vlastitom nahođenju, onda ga najvjerojatnije gotovo nitko neće pisati."

Zbog toga Pčelov tvrdi da primjena slova "ë" u suvremenoj praksi mora biti obavezna, bar iz poštovanja prema ruskom jeziku i kulturnom nasljeđu.