Život na ruskom sjeveru nije za svakog. Duge zime bez sunčeve svjetlosti s ekstremno niskim temperaturama i odsječenost od civilizacije njegov su sastavni dio. Kažu da ljudi na sjeveru imaju potpuno drugačiji karakter, ne umiju klonuti duhom i otporni su na depresiju. Uglavnom odlično podnose ćudi života na sjeveru, ali istovremeno itekako umiju uživati u njemu, prije svega u egzotičnoj prirodi, ali i, recimo, trčati na pedeset stupnjeva ispod nule.
Tanika živi u selu Ust Nera (nešto više od 4000 stanovnika), u blizini Ojmjakona, najhladnijeg naseljenog mjesta na svijetu u kojem se zimi temperatura redovno spušta 60 stupnjeva ispod nule. Rođena je u drugom dijelu Jakutije, a ovdje je došla za mužem. "Ne mogu zamisliti zimu bez visokih krznenih čizama, magle, snijega i svježeg hladnog zraka", kaže Tanika.
Na surovu zimu navikava se od djetinjstva. Kada, recimo, temperatura padne na 52 stupnja ispod nule, samo učenici nižih razreda mogu ostati kod kuće. Za odrasle takvo opravdanje ne postoji.
"Zaista živimo u vrlo ekstremnim uvjetima. Na minus pedeset ili šezdeset stupnjeva nećeš tek tako izaći u šetnju, a ako kreneš na dalji put, automobil se može pokvariti i možeš se smrznuti na cesti." Zbog toga se zimi može pribjeći trikovima.
"Priroda je ovdje vrlo lijepa, a ljudi dobri, jednostavni i suosjećajni", kaže Tanika. "Danas je bilo minus 28 stupnjeva i sunce se pomolilo. Pravo proljeće!"
Jakutija je najveća i najhladnija regija u Rusiji. Iako zvuči nevjerojatno, sportski maratoni održavaju se i na minus pedeset. Aleksej Pestrjakov iz Jakutska, najvećeg grada na vječno smrznutoj zemlji (više od 280 tisuća stanovnika), jedan je od sportaša amatera koji se bave trčanjem zimi. I vrijeme ih u tome uopće ne ometa.
"Netko voli trčati po planinama, a meni se sviđa trčati na ekstremno niskim temperaturama", kaže kroz smijeh. "Za nas je lokalce minus 50 sasvim normalna tempertura", kaže Aleksej. "Moguće je da, rodivši se ovdje, stječemo imunitet i otpornost na hladnoću." Najvažnije je, kako je napomenuo, da odjeća bude slojevita, tako je toplije, navući visoke krznene čizme na noge, a odozgo perjanu jaknu.
U siječnju je sudjelovao u maratonu "Pol hladnoće", koji se po treći put održava u Ojmjakonu. "Došao sam spreman, u opremi, spreman trčati na čak minus 60", kaže Aleksej.
Međutim, on priznaje da hladnoća umije ponekad i dosaditi i da se tada poželi preseliti u toplije krajeve. "Prošle je godine čitav mjesec dana temperatura bila minus 60 i nije bilo baš ugodno. Ove je godine bolje, temperatura se spuštala ispod nule najviše 54 stupnja."
"Ranije su zime bile jače, pamtim i minus 56, a ova je zima topla, čak se živa na termometru nije spuštala ispod minus 40", kaže Vitas Beneta iz Noriljska. On radi u poduzeću "Nornikelj" i pravi fenomenalne fotografije Noriljska i Tajmira.
"Što to u ovom trenutku vezuje ljude za Noriljsk? Plaće više nisu tako velike, mirovine su uobičajene, odnosno nema više nekog naročitog smisla ići na sjever. Ali grad se ipak razvija, posla ima, ljudi dolaze", kaže Vitas.
Naravno, takvu klimu ne podnose baš svi, za to je ipak potreban drugačiji karakter, sjeverni. "U Noriljsku mi se najviše sviđaju ljudi koji su drugačiji od onih u ostatku Rusije, nekako su suosećajniji."
"Ponekad se javi želja da se čovjek preseli u toplije krajeve, ali kada odeš negdje na odmor, poslije najviše mjesec dana shvatiš da nema tog sjevernog mentaliteta, pa te nešto vuče nazad", objašnjava Vitas. "Ja više ne volim vrućine."
Pevek je najsjeverniji grad u Rusiji, smješten na obali istoimenog zaljeva. Osim hladnih i dugih zima, mještani su suočeni i sa snažnim jugoistočnim arktičkim vjetrom ("južak") koji doslovce obara s nogu.
Ovdje danas živi 4500 ljudi (prije raspada SSSR-a bilo ih je 12 tisuća). Oni uglavnom rade u poduzećima za eksploataciju zlata.
"Ovdje su još u sovjetsko vrijeme moji baka i djed došli raditi, a roditelji su kasnije doveli i mene kada sam imala pet mjeseci", kaže Jekaterina Volobujeva. U Peveku se bavi fotografijom. Gdje još ima takvih pejzaža, njezin je moto.
"Kako je lijepo probuditi se ujutro, prići prozoru i ugledati ledolomca. On je u stanju razbiti monotoniju naše polarne noći i obradovati nas usred zimske hibernacije."
Na vrijeme se navikla još u djetinjstvu. "Kada puše 'južak', opskrbljujemo se hranom i čekamo da se razvedri." Po njezinim riječima, ranije je bilo mnogo hladnije, a i klima je stvar navike.
Život na Čukotki potpuno je drugačiji. "Do posla pješice stižem za deset do petnaest minuta, pa imam slobodnog vremena i mogu proštetai s psom u tundri ili na obali mora, to je vrlo smirujuće", kaže Jekaterina.
Na sjeveru su ljudi potpuno drugačijeg mentaliteta, u odnosu na stanovnike velikih gradova. "Oguglali ljudi s velikim srcem", tako ih opisuje ova djevojka.
Moskva je udaljena 6500, a Anadir 650 kilometara. Bilibino je jedan od najskupljih gradova u Rusiji. Hrana se može dopremiti samo zralnim putem, a zbog surovih vremenskih uvjeta avionski se promet ne odvija svakodnevno, pa je zato skupa. Tako su najobičniji kupus ili mrkva četiri do pet puta skuplji nego u centralnom dijelu zemlje. Kruh i meso su dvostruko skuplji.
U sovjetsko je vrijeme Bilibino bio centar eksploatacije zlata, ljudi su dolazili iz cijele zemlje, zbog velike zarade i sjevernih beneficija. U najboljim godinama ovdje je bilo više od 15 tisuća ljudi, a danas ih je trostruko manje. Život je kompliciran ne samo zbog arktičke klime, nego i zbog udaljenosti od civilizacije. Ali grad je mlad, prosječna je starost stanovništva 33 godine.
"U Bilibinu živim već gotovo deset godina", kaže 24-godišnja Marina Tolmačeva. "Moj je otac ovdje došao zbog posla. Posije škole upoznala sam se s mužem i odlučila tu ostati."
Marina je u gradu otvorila kafić u kojem služi hamburgere, sushi i pizzu. A na svom blogu govori o životu u sjevernom gradu.
"Bilibino je ugodan gradić. Smješten je među brdima pa nas ne brinu jaki vjetrovi. Priroda je prelijepa", kaže ona. "Jak mraz može se primijetiti i u vidu guste magle. A kod nas se još može vidjeti i polarna svjetlost."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
