Kad je Karina iz Moskve sa svojim američkim momkom krenula na odmor, ispostavilo se da on nema namjeru platiti njezin boravak u hotelu i njezinu avionsku kartu za drugu stranu Zemljine kugle. I još je dodao: "Zar ti je rođendan? Ili si možda izbjeglica i nisi zaposlena?"
"Njegova plaća je bila otprilike četiri puta veća od moje, bili smo zajedno već pola godine i ja nisam očekivala da bi troškovi tijekom odmora mogli biti tema našeg razgovora. Ruski muškarci obično plaćaju SVE!", priča Karina. Ovo je za nju bilo vrlo neugodno otkriće.
"U Francuskoj ljudi često ne žure sa sklapanjem braka. Mnogi rađaju djecu u izvanbračnom odnosu, a kasnije sklope brak ili nastave živjeti kao i ranije, bez 'registracije'. Primjerice, roditelji mog dečka su se vjenčali kada je on (kao starije dijete) imao 19 godina", priča Aljona (26), studentica poslovne škole HEC Paris. Već su tri godine bili u vezi kad se ona preselila u Pariz. Takva praksa je šokantna za mnoge Ruskinje s postsovjetskog prostora, a prijedlog da se sklopi PACS (pacte civil de solidarité, građanski sporazum o solidarnosti i konkubinatu) one doživljavaju kao alarm za uzbunu.
"PACS je službeno partnerstvo koje pruža iste porezne olakšice kao i brak, a također pojednostavljuje proceduru dobivanja vize", objašnjava Aljona. "Moj dečko i ja smo odlučili sklopiti taj sporazum, pa sam ja počela tražiti informacije u grupama kao što je 'ruski Pariz'. Tamo ispod svake poruke vezane za ovo partnerstvo ima nezadovoljnih." U takvim grupama, gdje pišu ljudi kojima je ruski jezik materinji, vlada otprilike ovakvo mišljenje: "Normalni muškarci s ozbiljnim namjerama nude brak, a PACS je nešto poput probne vožnje - provozaš se besplatno, pa ako ti se ne svidi 'pališ'". Izvjesna Tatjana Kuznjecova je vrlo kategorična: "To je uvreda. Nemojte pristajati na PACS. Sve ili ništa", piše ona.
Aljona je taj prijedlog doživjela kao nešto pozitivno: "Ja svakako smatram da sam premlada za stupanje u brak". Nju je u početku iritiralo nešto sasvim drugo: "Nervirala sam se kada je puštao neke odvratne kozačke pjesme koje pjeva neka odvratna grupa s društvene mreže VK, i kada je preko Telegrama slao stickere s Putinom (kojeg je zvao 'Vova')". Ali to je bilo davno, priča Aljona. Sada je nerviraju samo njegove molbe da odmor provedu u Rusiji. "Ljute me prijedlozi da odemo na odmor u kozačko selo Vjošenska (gdje se odigrava radnja romana 'Tihi Don') i na Krim. To su posljednja mjesta na svijetu u koja bih htjela otići! Nekako me ne privlače ni odmarališta bivšeg SSSR-a..."
Ako mladić predloži Ruskinji da sama plati svoje troškove, ona to najčešće doživljava kao "posljednju kap u čaši strpljenja" ili kao nepremostivu prepreku za nastavak veze.
"Moj bivši suprug je Francuz. Upoznali smo se u klubu. Doputovao je u Moskvu poslom. Kratko smo se zabavljali. Veza je bila toliko strastvena da smo se ubrzo odlučili za brak. On je odmah predložio da se preselimo u Francusku. Ja sam pristala, napustila posao, prikupila ušteđeni novac i otišla s njim", priča 26-godišnja Lena.
"U početku je sve bilo u redu, ako se ne računa jezična barijera. Počela sam pohađati tečajeve, više komunicirati s ljudima, a muž je postao ljubomoran na svaki moj kontakt, iako za to nije bilo povoda. Zatim je počeo prigovarati, smetalo mu je što god da uradim. Zadnja kap su bili prijekori zbog toga što u prodavaonici kupujem "previše namirnica" i "trošim previše novca na tko zna što". Na kraju je podijelio budžet na "moj" i "tvoj". Ja to nisam mogla dugo trpjeti. Razvod je bio težak, ali je vrijedilo pomučiti se", sjeća se ona.
Na ruskim ženskim forumima figurira sličan stav: "Oni broje svaki cent. Kako se pomiriti s njihovim običajima... Primjerice, s tim što svatko plaća za sebe ", piše Olga.
U grupama gdje Ruskinje iznose svoja iskustva na temu "kako se udati za stranca" postoji uvriježeno mišljenje da djevojka čini veliku glupost ako sama plaća avionsku kartu kada ide dečku u posjet, ili ako plaća hotel i večeru. Mnoge djevojke nikada ne bi na to pristale.
"Ja sam se na Malti upoznala s Talijanom. Lijepo je pričao, lijepo se udvarao, ali nije bilo mnogo vremena na raspolaganju. Sutradan sam otputovala kući. Zatim mi je pisao i zvao da dođem, ali da sama sve platim, pa i avionske karte. Naravno, nisam otišla", priča za portal Russia Beyond Jekaterina Oljanaja. Ona, doduše, tvrdi da novac nije bio jedini razlog. Činilo joj se da je Talijan nekako previše idealan: "On zna što treba reći i kako se ponašati. Nevjerojatno je lijep. Ali osjeća se 'falš' kad čovjek sve radi idealno. Najprije to djevojku očara, a kasnije joj dosadi."
Istini za volju, mnogo je lakše "okliznuti se" na poklonima nego na imidžu pretjerano idealnog ili škrtog muškarca. Ruskinja obraća veliku pozornost upravo na poklone, te stoga geometrijskom progresijom rastu i šanse da u tom pogledu bude razočarana.
"Moja greška su pretjerana očekivanja. Ali najveća greška mnogih muškaraca (osobito ako postoji razlika u mentalitetu) je kada inzistiraju na svom mišljenju. Mi smo žene, nama godi cvijeće, i to odmah sada i ovdje, bez nekog posebnog razloga. Ne treba biti krut i tvrditi: 'Kod nas nije uobičajeno da muškarac poklanja cvijeće, osim kada je neka godišnjica ili pogreb'. Pa zar mu je teško? Zar mora biti toliko krut? Uvijek je lakše ugoditi voljenoj ženi! I ona je zadovoljna, i on sačuva živce", odgovara na pitanje portala Russia Beyond Julija Gerus, korisnica aplikacije "Hi, Jay!".
Ana Marsters (32) je lingvistica. Nekoliko godina je provela u vezi s Amerikancem iz Illinoisa. Sjeća se darova koje je dobivala iz SAD-a, ali kojima se nije previše radovala: "On je, po svemu sudeći, smatrao da je u srednjem pojasu Rusije još uvijek paleolitik. Slao mi je cijela pakiranja osnovnih lijekova poput drotaverina i aspirina, kao i čokoladu i bombone od sladića užasnog okusa!"
Važan uzrok razočaranja su i stereotipi o Rusiji i Ruskinjama koje šire mediji i blogeri, i koji su često uvriježeni u svijesti stranaca.
"Ne podnosim apsolutno nepoznavanje ruske povijesti i izjave poput one da je 'Amerika bolja od svih, da su Amerikanci spasili Francusku i sami pobijedili sve u Drugom svjetskom ratu'. Ili stereotip da je 'Rusija uvijek agresor'. Plus pitanje kako mogu živjeti u 'tako homofobičnoj zemlji'. Možda u ponečemu i imaju pravo, ali u susretu sa strancem u čovjeku se budi patriotizam", piše Liza.
Katja je iz Sankt-Peterburga. Njezin dečko je Amerikanac. On joj je jednom rekao: "Najstrašnije što mogu zamisliti u životu je da dospijem u rusku bolnicu. Kako im možete vjerovati? Strašno je doživjeti prometnu nesreću i probuditi se tamo". Njoj je poslije toga dugo bilo krivo: "Reklo bi se da nije uvrijedio mene osobno, no koji je to vrag bio?!"
Pa ipak, najopasniji je drugi stereotip. Spominje ga na portalu The Question Vera koja je pola godine bila na stažiranju u Europi: "Bila sam u kontaktu s mnogim strancima i zaista do kraja shvatila njihov odnos prema Ruskinjama. One su, po njihovom mišljenju, lake žene koje žarko žele živjeti u inozemstvu i trude se to postići na sve moguće načine. Na poštovanje prema Ruskinjama sam naišla samo u krugu znanstvenika, gdje sam radila. Za njih ruski znanstvenici još uvijek uživaju reputaciju dostojnih oponenata."
S istim stereotipom se suočila i Jekaterina Oljanaja: "Prije svadbe sam mnogo putovala s prijateljicama, ali nisam ništa znala o reputaciji koju Ruskinje 'uživaju' u inozemstvu. Zatim sam počela primjećivati tendenciju da se mi sviđamo strancima i da oni žele što prije stupiti u intimnu vezu", sjeća se Jekaterina.
Na jednom takvom putovanju upoznala se s Francuzem. Nakon dvodnevnog druženja on je smatrao da je ona "njegova". "Počeo je optuživati da se osmjehujem drugim muškarcima i da se oblačim previše slobodno, a ja sam nosila haljinu dugih rukava bez dekoltea. Na kraju je rekao da je mnogo puta čuo da su Ruskinje nevjerne, ali da će mi pružiti šansu da se ispravim. Odmah sam ga se riješila."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
