Kako je moguće telefonom "dobiti" Vladimira Putina?

"Jel’ ti to mene zafrkavaš? Vladimir Putin me pokušao nazvati, a vi ga niste spojili? Gdje ti je bila pamet?", viknuo je Donald Tramp na Michaela Flynna, koji je tada bio savjetnik šefa države za pitanja nacionalne sigurnosti. Sve se to dogodilo, po riječima Petera Bergena, autora knjige "Trump i njegovi generali: Cijena kaosa", usred susreta s britanskim premijerom, a to je bio prvi Trumpov susreet u Bijeloj kući s nekim stranim liderom.

"Pa znate, gospodine, vi imate mnogo poziva i mi pokušavamo izdvojiti one s kojima vi razgovarate", pokušao se opravdati Flynn.

"Kakve su to gluposti? Kako je moguće da Putin meni telefonira i da vi mene ne spojite?", usprotivio se Trump. 

Kasnije će u Kremlju s nedoumicom biti rečeno: "Ne, tehnički nije moguće propustiti poziv koji je ranije usaglašen." Mi bismo to rekli malo drugačije: nemoguće je propustiti poziv koji je cijela ekipa pripremala nekoliko dana, a možda i tjedana.

Ne postoje iznenadni pozivi

Incident s Trumpom i Flynnom ne djeluje kao istiniti događaj ako se zna kako se konkretno uspostavlja veza s Kremljom. Ne možete jednostavno "okrenuti" Putinov broj, čak i ako ste u izuzetno dobrim odnosima s njim. Isto tako ni Putin neće vama telefonirati iznenada. 

"U pravilu prijedlog za telefonski razgovor zainteresirana strana šalje diplomatskim kanalima, preko Ministarstva vanjskih poslova ili predstavništva u drugoj zemlji, tj. veleposlanstva", kaže Vladimir Ševčenko, koji je deset godina rukovodio službom protokola u Kremlju. Usaglašavanje telefonskog poziva može trajati nekoliko sati, dana, pa i tjedana, sve ovisi o konkretnoj situaciji.

Nešto nalik na direktan telefonski poziv sebi može priuštiti samo nekolicina ljudi (na primjer, ministar obrane), ali oni na svom radnom stolu imaju starinski žuti telefon za specijalnu vezu, kakav ima i predsjednik Putin.

I sve je to samo vrh ledenog brijega koji se zove "telefonska diplomacija".

Nema privatnih razgovora 

Evo kako se čitav proces odvija. Najprije se uputi prijedlog za telefonski razgovor, a zatim se usaglašavaju vrijeme kontakta i teme razgovora. U pravilu se okvirno definira popis pitanja. Zatim ta pitanja obrađuje ured Ministarstva vanjskih poslova, kao i druge službe. Predviđaju se različite varijante izjava u vezi s jedno te istim pitanjem, ovisno o pravcu u kojem krene razgovor.

To nikada nije privatni razgovor bez svjedoka. Protokol podrazumijeva prevoditelje. Bez njih nije moguća komunikacija čak i ako oba sudionika odlično znaju jezik svog sugovornika (izuzetak su samo zemlje Zajednice neovisnih država, jer se u tom slučaju komunikacija tradicionalno obavlja na ruskom jeziku).

"Danas jezike znaju gotovo svi: Angela Merkel govori i razumije ruski, Vladimir Putin tečno govori njemački i prilično dobro engleski. Međutim, jedno je kada se razgovor obavlja u četiri oka negdje na livadi, a drugo je važan telefonski razgovor. U takvom razgovoru mnogo toga ovisi o preciznosti formulacija. Nepažljivo izabran izraz ili dvosmislenost mogu imati vrlo neugodne posljedice", kaže Vladimir Ševčenko. 

Prevoditelj se tijekom razgovora ne nalazi u Kremlju, u kabinetu predsjednika države. "Prevoditelji preko slušalica čuju što govori predsjednik i onda prevode frazu po frazu. Ne simultano, nego konsekutivno. Tako je manja vjerojatnost da se napravi greška, da se ispusti neka nijansa i samim tim izvrne smisao", kaže drugi izvor iz administracije ruskog predsjednika.

A može li netko "izvisiti" u pokušaju da telefonira Putinu?

Kada je 2018. godine tadašnji predsjednik Ukrajine Petar Porošenko pokušao telefonirati u Kremlj poslije incidenta u Kerčkom tjesnacu, taj mu se pokušaj izjalovio: "Nazvao sam ga da pitam što se događa, a on nije odgovorio", požalio se Porošenko.

To zapravo nije bila situacija u kojoj je Porošenko telefonirao u Kremlj, a tamo nitko nije htio dići slušalicu. "Nije odgovorio" u diplomatskim krugovima znači da je prijedlog za telefonski razgovor pristojno odbijen. U takvim se situacijama navode različita obrazloženja, na primjer: predsjednik ima mnogo obaveza ili nije dostupan. A može proći i bez obrazloženja, s jednostavnom formulacijom "nažalost, nije moguće obaviti razgovor". Pravi uzrok je najvjerojatnije političke prirode, tj. sugovornik je "nedostupan"“ jer smatra da komunikacija u danom trenutku nije svrsishodna. 

Za izvanredne situacije Washington i Moskva već 60 godina imaju "vruću liniju". Ona se pojavila 1963. godine, poslije Kubanske krize koja je umalo rezultirala nuklearnim ratom između SAD-a i SSSR-a. Od tada se linija koristi za brzo uspostavljanje veze između dvojice lidera u slučaju opasnosti od izbijanja oružanog konflikta. Istina, to nije telefon. Najprije je to bio teleprinter, zatim faks, a danas je to specijalni i dobro zaštićeni kompjutorski kanal.

Signal se prenosi preko satelita, a linija je stalno otvorena. Dežurni operateri u slučaju potrebe spremni su u roku jedne minute povezati Kremlj i Bijelu kuću. Ispravnost linije se kontrolira tako što se na njoj neprekidno emitiraju djela klasične književnosti.

Ta linija je intenzivno korištena u vrijeme arapsko-izraelskih ratova 1967. i 1973. godine, indijsko-pakistanskog sukoba 1971. i ulaska sovjetskih trupa u Afganistan 1979. godine. Posljednji put, koliko je poznato, veza je iskorištena 2016. godine kada je Barack Obama "nazvao" da protestira protiv navodnog "ruskog miješanja u američke izbore".