Kako žive ruski Aleuti na kraju svijeta

Od Aleutskih do Komandorskih otoka ima samo 370 kilometara. Tu prolazi državna granica između SAD-a i Rusije. Aleuti su autohtoni stanovnici ovog područja. Oni su podijeljeni još sredinom 19. stoljeća kada je Rusija prodala Americi Aljasku, ali i dan-danas održavaju međusobne veze. Narod na obje obale Beringovog mora ima slične probleme: jezik i običaji postepeno nestaju, jer umiru posljednji predstavnici kulture Unangan, kako Aleuti sami sebe zovu.

Zaboravljeni otok

Danas u svijetu ima oko 15 000 Aleuta i ogromna većina živi na Aljasci. U Rusiji je ostalo samo 300 Aleuta (spada među male narode Rusije s najmanjim brojem predstavnika). Skoro svi oni žive u selu Nikoljsko (u kome ima ukupno nešto više od 600 stanovnika). To je jedino naselje na Beringovom otoku, najvećem u grupi Komandorskih otoka.

Aleuti s Aljaske su stigli na Komandorske otoke 1826. godine kada ih je ovamo prebacila Ruska američka kompanija da se bave tradicionalnim zanatima.

Tako su se na Beringov otok ljudi preselili s otoka Atka i ovdje osnovali selo Nikoljsko, a na susjedni Medni otok došli su stanovnici s otoka Atu i osnovali selo Preobražensko. Uslijed sukoba sa ruskim moreplovcima i epidemija boginja, broj predstavnika aleutskog naroda počeo je naglo opadati. U trenutku kada je Aljaska 1867. godine prodana Americi, tamo je bilo oko 2000 Aleuta i 500 je ostalo u Rusiji (300 na Beringovom otoku i 300 na otoku Medno).

Stanovnici Mednog su se 1970. preselili na Beringov otok, tako da sada na Komandorskim otocima postoji samo jedno aleutsko naselje i to je selo Nikoljsko.

U naselju danas ima dovoljno posla, postoji centar za posjetitelje Komandorskog rezervata, naselje ima školu, bolnicu i muzej. Aleuti se bave i ribolovom. I pored svega, teško je reći da im je život na otoku lak.

Klima je surova, nema mnogo razonode, kao i u drugim naseljima na ovom području (nekoliko puta tjedno zrakoplov prometuje do Petropavlovska Kamčatskog) i zato mladi ljudi često odlaze na "veliko kopno".

Jezik koji nestaje

Početkom ožujka 2021. godine umrla je Vera Timošenko, posljednja predstavnica aleutskog naroda koja je govorila njegov lokalni beringovski dijalekt.

U selu Nikoljsko danas je ostao samo jedan čovjek koji tečno govori aleutski (mednovski dijalekat). On se zove Genadij Jakovljev.

Genadij sa svojih 86 godina pjeva pjesme na aleutskom, pokazuje omladini aleutske igre i pomaže mještanima da komuniciraju s američkim Aleutima iz Anchoragea. Prije pandemije su se redovno organizirale takve online konferencije. Mnogi razumiju jezik kojim su govorile njihovi djedovi i bake, ali u svakodnevnom životu razgovaraju samo na ruskom. U školi se aleutski ne predaje.

Aleutski jezik ima dva glavna dijalekta (zapadni, koji obuhvaća beringovski i mednovski i istočni), a osim toga u SAD-u se u pismu koristi latinica, a u Rusiji ćirilica. Ali to nije najveća poteškoća. Problem je što ima vrlo malo školskog materijala i prirodnih govornika, kaže Jelena Solovanjuk, zamjenica načelnika. Ona je aleutski jezik naučila na Institutu naroda sjevera u Sankt-Peterburgu pod rukovodstvom lingvista, Jevgenija Golovka, koji se još od sovjetskog doba bavi jezicima malih naroda.

"Komandori su moj zavičaj. Tata mi je Rus, a mama Aleutka. Djed i baka su Aleuti s otoka Medni, tako da je mene uvijek interesirala povijest i kultura Aleuta", kaže Jelena. "U djetinjstvu sam slušala kako su mještani razgovarali na aleutskom, ali ako je bio prisutan neko tko ne zna aleutski oni su prelazili na ruski".

Ona je u Nikoljskom nekoliko godina vodila besplatni jezični kružok za odrasle. "Postavljali smo male scene na aleutskom jeziku, pisali smo manje priče i slali ih na regionalne natječaje i pravili suvenire s aleutskim natpisima". Entuzijasti aleutskog jezika smislili su i stonlu igru "lutalicu": od sela treba "stići" do naseobine morskih tuljana, izvršavajući zadatke na aleutskom jeziku i premještajući figure. Nažalost, ljudi su previše zauzeti na poslu tako da se ovaj kružok vremenom ugasio.

I američki Aleuti imaju problema s učenjem materinjeg jezika. Moskovljanin Rodion Kosorukov se cijelog života interesirao za rijetke jezike i jednom je odlučio naučiti aleutski po udžbenicima, "onako, za sebe", kako on kaže. Na aleutskom nema ni novina, ni radiopostaja, ni filmova. On je htio komunicirati sa suvremenim govornicima aleutskog i počeo je traži Aleute na društvenim mrežama, ali se ispostavilo da to nije tako jednostavno. "Samo jedna žena s Aleutskih otoka koju sam našao mogla je odgovoriti", priča on. "Ona je malo porazgovarala sa mnom, ali je rekla da ne zna tako dobro jezik da bi mogla duže razgovarati sa mnom na aleutskom. Napisao sam i jednom svećeniku koji je odgovorio da je razumio pismo, ali ne zna pisati na aleutskom, mada može razgovarati sa starijim župljanima. On je sa mnom razgovarao na engleskom, a ja sam mu odgovarao na aleutskom".

Očuvanje kulturnog nasljeđa Aleuta nije jednostavan zadatak s obzirom da se sve to događa doslovno na kraju svijeta. Pod Jeleninom redakcijom uskoro treba biti objavljen rječnik rusko-aleutskog jezika u slikama koji treba pomoći ljudima u učenju ovog jezika. Ovaj poduhvat je omogućen zahvaljujući predsjedničkom grantu koji je dobila lokalna društvena organizacija Sjevera (ANSARKO). To je omogućilo da se pokriju troškovi objavljivanja rječnika, kupovine materijala za ogledne sate tradicionalnih zanata i pravljenje kostima za sudionike ansambla.

"Mi želimo da naša djeca znaju bar neke riječi na aleutskom", kaže Galina Koroljova koja je donedavno predvodila ANSARKO, a sada je predsjednik parlamenta Aleutskog općinskog okruga. I njoj je otac Rus, a mama pripada aleutskom narodu s otoka Medni i ona razumije aleutski govor.

Osim osnovnog posla Galina rukovodi dječjim folklornim ansamblom i sama igra u ansamblu za odrasle, te se ujedno aktivno bavi promoviranjem aleutske kulture surađujući s Aleutskom međunarodnom organizacijom u Anchorageu.