MIŠLJENJE: Holivudska demonizacija Rusa danas je gora nego za vrijeme Hladnog rata

Stereotip ruskog negativca u Hollywoodu umire. Barem je tako 2017. godine smjelo ustvrdila Marija Lemeševa, glavna urednica ruske verzije The Hollywood Reportera (THR): "Vidjela sam... u filmu s Angelinom Jolie i Johnnyjem Deppom ('Turist'), u kojem je ruski general nekakav negativac, da se publika smijala dok je gledala film. Naša publika uvijek ima vedar i filozofski odnos prema takvim filmovima. I shvaćamo ih s ironijom. No mislim da tendencija prikazivanja Rusa kao negativaca umire", rekla je ona za jednu indoazijsku novinsku agenciju. Mislim da su te primjedbe htjele ublažiti značaj jedne od najizdržljivijih kreativnih tehnika u holivudskoj povijesti. To me, blago rečeno, iznenadilo.

PROČITAJTE VIŠE: Što stoji iza zapadnjačke stereotipizacije ruskih žena?

Čini se da, s obzirom na to da su Rusi tako lakomisleni i dubokoumni u pogledu svojeg shvaćanja tuđih motiva - ili zato što možemo primiti udarac i prema njemu se ophoditi "filozofski" - nema smisla da holivudske napade na čitavu kulturu uzimamo iole ozbiljno? Najbogatija filmska industrija na svijetu ne radi filmove samo radi zadovoljstva. Možda ste i sami sudjelovali u online raspravama u kojima netko kaže "to je samo humor", "to je samo film" ili "to je samo šala". Prije svega, ništa nije "samo" nešto ako je u cijelu priču uključen ogroman novac. Učinite si ogromnu uslugu i zaboravite na otrovnu ideju da zabava postoji samo radi zabave. Novac mora služiti svrsi.

Krenimo ispočetka

Holivudske veze s Pentagonom, CIA-jom i američkim vanjskopolitičkim interesima apsolutno su izravne, a ta se činjenica nikada nije niti pokušavala sakriti i uvijek se iznova dokazuje - samo pitajte Google.

Nedavna priča iz 2017. ukazuje na zahtjev o pristupu informacijama koji je donio dokumente u kojima je izloženo najmanje 1800 slučajeva filmova i televizijskih serija u koje se izravno umiješao Washington. Iako ne čudi da se bilo koji vladin aparat nastoji predstaviti u najboljem mogućem svjetlu, Sjedinjene Države dovode kontrolu nad zabavom i medijima na apsolutno fanatičnu razinu. Ne samo televizija i Hollywood, nego i jutarnje emisije... Oprah, Jay Leno, birajte. 

Na površini bismo možda mogli vidjeti milijune dolara oružja i tehnologije u filmu Michaela Baya, no na subliminalnom se bojištu Hollywood stvarno baca na posao te je sposoban samostalno pripremiti američki narod za skup stavova - koje ponekad pojačava, dok ponekad djeluju kao pretkazujuće programiranje za ono što dolazi. 

Domovina

Showtime

Uzmite za primjer HBO-ovu seriju "Domovina": zasad ostavljajući Ruse po strani, serija je odlučila prikazati šijitski Iran u savezu sa sunitskim teroristima (!), premda je Iran u stvarnom životu poštovao sve sporazume sa Saveznim Državama - sporazume koje su demokrati (za koje je HBO jedan od glavnih megafona meke sile) svesrdno podržali. Da ne govorimo o stotinama krivih dojmova o muslimanima koje promiče.

Možda se sjećate i filma "Vojnici bizoni" iz 2001. - koji  se pojavio neposredno prije napada 11. rujna - a zatim je godinama stajao na polici jer Washington nije htio prikazati svoju vojsku u komičnom svjetlu, kako se zafrkavaju i kuhaju heroin u bazi u Njemačkoj tijekom Hladnog rata. Zanimljivo je da "Pad crnog jastreba" (objavljen u ožujku 2002.) nije imao istu sudbinu. On je prestavljen kao priča o junaštvu i drugarstvu - scenarij je poslužio za predstavljanje američkih vojnika kao hrabrih mladića, koje jednog po jednog lividiraju somalijski gerilci. (Dio u kojem su snage Sjedinjenih Država pokosile 3000 Somalaca, uključujući civile, prikladno je izostavljen.) 

Vojnici bizoni

Gregor Jordan/Odeon Film AG, 2001

Naše iskustvo posredovanih narativa ima sposobnost istovremeno nas uvući u rat i pripremiti nas za ono što dolazi, održavajući u ljudima potrebnu ljutnju sve dok ne dođe vrijeme za podupiranje te ili one političke mjere ili stava - ili predsjedničkog kandidata. Radi se o predviđanju, odabiranju trenutka i usmjeravanju.

Površni Rusi

Ono čime se holivudski Rusi odlikuju je to što mi nismo pravo mjesto niti pravi ljudi. Holivudski Rusi teško da postoje u stvarnosti. Mi smo, umjesto toga, skup tropa. Netko bi mogao reći da se isto može reći za islam, no nikada nećete vidjeti američkog "progresivca" koji se zalaže za Rusiju. Također je daleko manje opasno razljutiti Rusa - mi nismo religija, u vezi nas nema ničeg svetog što se može uvrijediti. A ako se netko uvrijedi - pa... "to je samo film, čovječe". Ne postoje grupe koje nas javno zastupaju. Nas je politički sigurno ismijavati jer smo - zahvaljujući dosegu američke vanjske politike - sami svoji jedini zagovornici.

Vjerujem da vam ne trebam nabrajati svaki akcijski film u posljednjih 50 godina koji uključuje te zlikovce - od smiješne "Crvene zore" (1984.), u kojoj SSSR napada SAD (i pritom izgleda komično), do Ramba 3 (1988.), u kojem se "hrabri mudžahedin" (koji se kasnije pretvori u talibana) udružuje s Rambom protiv zlih Sovjeta, i oko desetak drugih - kao i stotine subliminalnih i ne tako subliminalnih prikaza Rusa kao brutalnih, glupih, zadatku nedoraslih i nadmudrenih na svakom koraku, sa svom njihovom nehumanošću i jednodimenzionalnim planovima (sjetite se ruskog gangstera u filmu "Savršena formula" s Bradleyjem Cooperom).

Rambo 3, Crvena zora

John Milius/Metro-Goldwyn-Mayer,1984 ; Peter MacDonald/ Carolco Pictures,1988

Ako Rusi nisu jednostavno "zli" ili "glupi", onda su nešto od nekoliko drugih stvari: intenzivni, fanatični, tragični, tajanstveni ili na drugi način skrivaju neke svoje prikrivene motive. Nikada to nije neki dobar imidž. A ako se radi o nevinoj ruskoj ženi - to predivno, krhko stvorenje obično pokušava pobjeći iz Rusije u potrazi za boljim životom ili da bi izmakla okrutnim KGB-ovcima tako što će se odmetnuti ili raditi za CIA-ju.

Znate što me dovodi do ludila? To što - kada zagusti - čak i najcjenjeniji "ruski znanstvenik" koji se može pronaći u holivudskom filmu izabire strah, merkantilizam i izdaju svoje zemlje. Ponekad i sve te tri stvari odjednom. Čak i u vrlo hvaljenom HBO-ovom hitu "Černobil" (2019.) ekipama za čišćenje stalno obećavaju novčane nagrade za ono što su preživjele žrtve tragedije znale da se mora obaviti. Čak i kada su suočeni s neizbježnom smrću, Rusi i dalje žele novac za svoj trud. Oni koju su preživjeli Černobil zbog toga su se prilično uvrijedili. I to s pravom.

Černobil

HBO, 2019

Nemojmo zaboraviti na otetog ruskog znanstvenika iz Netflixove serije "Stranger Things 3" - koji odbija otkriti državne tajne američkom policajcu, osim ako mu ovaj ne donese "slurpee" od višnje koji je tražio, umjesto onog od jagode koji je dobio. Ili golema mrcina koja guši ljude uz ekstremnu okrutnost.

Zapitajte se: 2019. godina je, je li to zaista u redu?

Stranger Things

Netflix

Uobičajeni odgovor na to je: "Ma vi to ne shvaćate! To je parodija na osamdesete!" Dakle - što: parodiranje vlastitih prikaza iz razdoblja Hladnog rata seriju samim time čini manje omalovažavajućom prema drugoj kulturi?

Hladni rat nikada nije završio. Gori je nego prije: u današnje vrijeme produbljivanje krize zahtijeva nove pristupe koji još dublje istražuju dosege gledateljeve psihe, za razliku od igranja s površnim karikaturama. Stvari moraju uvijek biti svježe, kako vas vaša publika ne bi prozrela i zaustila: "Ma čekajte malo!"

Nijanse novog Hladnog rata Hollywooda

Nemojte me krivo shvatiti. U Hollywoodu nakon 2000. godine Rusi još uvijek piju votku iz kante (pogledajte "Salt" s Angelinom Jolie iz 2010). I dalje ih poput robota vodi glupi monolitni patriotizam (oligarh iz filma "Jack Ryan: Poziv iz sjene", 2014.), a tu su i drugi ništa manje komični primjeri "ruskog" ponašanja, od flagrantnog zanemarivanja života vlastitih obavještajnih operativaca, do liječenja žena kao da su neljudi.

Tu je i neobična navika da se Ruse glumi na germanski način, jer Amerikanci smatraju da komunisti na taj način više nalikuju "nacistima": puno naših fraza je izgovoreno u tom glupom, hladnom, nazovičinjeničnom tonu. Sjetite se samo Charlotte Rampling u "Crvenom vrapcu" (2018.) ili Cate Blanchett "Indiani Jonesu i kraljevstvu kristalne lubanje" (2008.). 

Crveni vrabac, Indiana Jones i kraljevstvo kristalne lubanje

Francis Lawrence/20th Century Fox, 2018 ; Steven Spielberg/Paramount Pictures, 2008

Ono na što bih umjesto toga skrenuo pozornost je rastući pomak prema stvaranju povijesnih filmova i serija u posljednih pet godina.

Osamdesete se vraćaju jače nego ikad! Na površini je sve to zabava i komedija uz pjesme Cyndi Lauper, lak za kosu, tajice i synthwave glazbu. No ispod površine se radi o mnogo više toga. Tamo gdje se radi o Rusima, osamdesete se vraćaju na posljednji put kad je sovjetski "negativac" bio korisni stereotip. U današnje vrijeme pojačanih političkih napetosti, Hollywood se snažno oslanja na te trope: "Stranger Things 3" i "Glow" (serija o ženskom hrvanju u osamdesetima) za to su dobri primjeri.

Domišljatost svega toga ne leži samo u korištenju osamdesetih da bi se ukazalo na stajalište da je današnji Vladimir Putin hladnoratovski glasonoša sovjetskog ekspanzionizma (iako je to nesumnjivo veliki dio zagonetke). Nove holivudske osamdesete su zasićene neobičnim poštovanjem prema Rusima. To kao da aludira na američku neodlučnost o tome jesmo li jaki ili slabi. Znaju da se u današnje vrijeme više ne mogu izvući s karikaturalnim prikazima, pa u tu mješavinu mora biti dodana neka vrsta divljenja prema Rusiji. Čini se da je to dovelo do eksperimentiranja s novim pristupima - poput prikazivanja učinkovitosti i profesionalizma nemilosrdnih ruskih obavještajnih službi: popisu možemo dodati filmove "Atomska plavuša" (2017.) i "Anna" (2019.). Svi oni sadrže iznimno profesionalne KGB-ovke s kojima se ne treba zafrkavati.

Anna

Luc Besson/EuropaCorp, 2019

Podmornička pucačina Gerarda Butlera Hunter Killer (2018.) zaslužuje posebnu pažnju: obratite pozornost na poštovanje prema ruskim snagama, koje ne čine komunisti laki na obaraču, nego smireni profesionalci. Na kraju svega, gotovo da imate poriv reći "hvala?" na tome što Rusi nisu prikazani kako se spotiču o opasne tvari i greškom prazne svoje oružje. Jedan od njih čak čini i krajnju žrtvu. Opa, Ameriko... Ne mogu vjerovati da ovo govorim, no hvala.

Hunter Killer

Donovan Marsh/Millennium Films, 2018

Na svemu se tome treba zahvaliti internetu i povećanoj sposobnosti ljudi da se povežu sa stranim kulturama i gledištima. Svijet je postao povezaniji. Čak i dok demokratski orijentirane birače u SAD-u njihovi mediji bombardiraju podsjetnicima na to da su Rusi navodno hakirali njihove izbore, više ne vidite moskovske ulice vječito prekrivene snijegom. Nema više niti glupih snimaka Kremlja s crvenom zvijezdom na vrhu; stoicizam uniformiranih časnika čiji su okviri skriveni pod debelim zimskim kaputima sveden je na minimum, kao i prikazi starica i siromašnih, potištenih Rusa. Sve to ukazuje na činjenicu da nismo izmučeni roboti, nego stvarna ljudska bića.

Ali za znatiželjne među nama, to bi također trebalo ukazivati na to da smo ušli u novo doba pripovijedanja, s novim trikovima, novim pristupima i nijansama pripovijedanja. Zapamtite: ruska inferiornost, zaostalost i globalne ambicije još uvijek nisu potisnute. Samo se trebamo zagledati dublje.

Zašto će se to i dalje događati

Ako ne priznajete primat međunarodnih odnosa i povijesti kao analitičkog alata u proučavanju Hollywooda, ne priznajte glavni razlog zašto su Rusi još uvijek tako istaknuti, i možete slobodno nastaviti živjeti u toj bajci. Upravo tada kada proučavamo evoluciju te slike, stvari počinju poprimati oblik i na površinu izlaze istinski razlozi. Jer, naravno, nevoljko priznanje da Rusi nisu potpuni moroni jednostavno nije dovoljno. Pravi dokazi da se to i dalje događa su posvuda - u Netflixovim scenarijima, u komediji, u obiteljskim filmovima i tako dalje. Svi su oni puni aluzija na to da je Rusija jedno egzotično mjesto gdje je sve pomalo naopako.

PROČITAJTE VIŠE: MIŠLJENJE: Novu Netflixovu seriju "Posljednji carevi" ni pas s maslom ne bi pojeo

S jedne strane, Sjedinjene Države još uvijek tretiraju Rusiju i Sovjetski Savez kao jednu državu, što mi govori da se ne namjeravaju odreći ideje da Vladimir Putin pokušava stvoriti drugi SSSR. I to je vrsta dokaza koju trebamo tražiti kada međusobno analiziramo svoje filmske industrije. Sve ostalo je kozmetika. U međunarodnim odnosima nema opuštanja. Mi nismo ništa "bliži prijatelji" nego prije. Sve je onako kako bi trebalo biti, jer je film jednostavno ogledalo onoga što bi najbolje financirana filmska industrija na svijetu željela postići za svoje nacionalne interese. Čak se ni Rusi po tom pitanju ne razlikuju. Ni Indijci. Ni Kinezi. Washington samo ima više novca, pa je njegovo strateško razmišljanje sveprisutnije i očitije.