Poslije predsjedničkih izbora u SAD-u 2016. godine američki politički krugovi i mediji su se zarazili rusofobijom u većoj mjeri nego za vrijeme Hladnog rata.
Ja sam baš tada otišao u Rusiju. Jednom prilikom sam u caffe-baru sjedio pored simpatične Ruskinje. Kada je saznala da sam Amerikanac, upitala me: "Zašto nas vi toliko mrzite?" Ja slegoh ramenima i rekoh: "Možda je za to kriv ’Rocky 4’?"
Poslije toga sam malo razmišljao i shvatio da ljudi koji nikada ne putuju u druge zemlje često imaju samo dva sredstva pomoću kojih sude o njima: to su medijski stereotipi i politika. I ruski vođa u Americi i američki vođa u Rusiji prikazuju se kao karikature medijskih stereotipa.
Američki predsjednik je napuhani i gojazni biznismen, a ruski predsjednik je mišićavi i brutalni bivši obavještajac koji se fotografira bez majice. Apsurdan je način na koji mediji prikazuju predsjednika druge zemlje. Time oni pothranjuju zablude koje su vrlo rasprostranjene među Rusima i Amerikancima.
I pored nevjerojatne povezanosti današnjeg svijeta i ogromne količine informacija na internetu, ove lažne predstave se sve više šire. Zbog toga nije ni čudo što Amerikanci zamišljaju Ruse kao nekakve strašne ljude koji se nikada ne smiju, stalno piju votku i vjerojatno su špijuni. Isto tako, kada Rusi razmišljaju o tipičnom Amerikancu, oni ga zamišljaju kao gojaznog galamdžiju koji voli oružje i vjerojatno je špijun.
Ja ne mogu davati savjete Rusima kako da nadvladaju te zablude, ali mogu razgovarati s ljudima u Americi. Umjesto što slušaju retoriku stručnjaka, morali bi obratiti pažnju na stvari koje nisu toliko zanimljive da bi se od njih napravila vijest. To su stvari koje nikada nećete saznati dok ne čujete kako o njima ljudi glasno razgovaraju.
Na primjer, kada se vidim s Ruskinjom koja mi na kraju svakog vikenda drži sate ruskog jezika, ona mi priča kako je provela vrijeme sa svojim unukom u parku, kako je sa njim išla u kino i kako su oboje jeli sladoled. Ili, na primjer, moja prijateljica priča kako se brine jer mora otići kući i posjetiti obitelj, a ne zna kako im reći da je počela pušiti. Ili, recimo, kada sam posljednji put otišao do trgovine kupiti mlijeko morao sam propustiti uplakano dijete koje je išlo za svojom majkom i nosilo neki slatkiš koji mu ona tri puta nije dala da stavi u košaricu.
Rusi ne znaju uvijek koju knjigu bi željeli pročitati pa onda počinju čitati tri ili čak četiri knjige, a ne završe nijednu. Pojedinci toliko vole sladoled da će i po kiši otići ga kupiti. Rusi raspravljaju o tome je li ananas može poslužiti kao nadjev za pizzu. (Jasno je da ne može).
Rusi se ni po čemu ne razlikuju od Amerikanaca, jer, na kraju krajeva, nije bitno je li se čovjek manje ili više smije i stavlja li vrhnje u juhu. Rusi se ne razlikuju od Amerikanaca jer su i jedni i drugi ljudi, a ljudi uvijek imaju iste želje i ista nadanja. Strahuju za svoje bližnje, dosađuju se bez njih, bole ih kosti kad se mijenja vrijeme, žale se jedni drugima na nedostatke u intimnom životu i brinu se hoće li njihovi roditelji u poznim godinama ispoljiti određene rasističke stavove.
Dakle, ako Trumpovo ratovanje na Twitteru preraste u pravi rat, ili ako se u medijima pojavi vijest da Putin ima robotiziranu ruku marke "Kalašnjikov", nikada ne zaboravljajte da su i Rusi i Amerikanci obični ljudi i da svi imaju svoje brige.
Benjamin Davis je američki novinar i autor knjige "Kralj Fua". Živio je u Sankt-Peterburgu godinu dana radeći sa ruskim umjetnikom Nikitom Klimovom na zajedničkom projektu Flash-365. Sada se uglavnom bavi pisanjem magično-realističnih "flash fiction" priča o ruskoj kulturi, o deprimirajućim neuspjesima i "babuškama" koje na Telegramu imaju kanal na njemu prikazuju svoje svakodnevne "podvige".