Od jela pod nazivom "slanina" čovjek u pravilu ne očekuje nikakva iznenađenja. A trebao bi! Kod sjevernih starosjedilačkih naroda i inače postoje prilično neobična, pa i ekstremna jela (od kopaljhena se može čak i umrijeti). Tako da ni slanina na Čukotki nije obična, nego od kita. A izgleda prilično egzotično.
Kitova slanina ili mantak (ponekad se sreće varijanta "maktak") tradicionalno je jelo Čukča i Eskima, starosjedilačkih naroda Čukotke. Njega čini kitova koža sa slojem sala nasjeckana na komadiće. Neki je ljudi mogu jesti sirovu, neki je najprije zalede, a neki skuhaju. Međutim, varijanta najtipičnija za sjeverne krajeve kitova je slanina marinirana u soja umaku. Istina, postojbina soja umaka prilično je udaljena od Čukotke, ali u postsovjetsko doba on se intenzivno uvozio, pa se ispostavilo da upravo ovaj umak najbolje paše uz mantak.
Dok se dimljeni mantak sreće rijetko, jer ipak je u tundri drvo vrijedno gotovo kao suho zlato.
Starosjedilački narodi Čukotke spadaju među rijetke narode svijeta kojima je dozvoljen lov na kitove. Ne mogu to činiti u komercijalne svrhe, ali mogu za vlastite potrebe, istina, samo određeni broj jedinki, prema kvotama.
Radi se o tome da je život u ovoj udaljenoj regiji vrlo surov. Tu se nalazi samo jedan grad Anadir (s 15 tisuća stanovnika) i još nekoliko naselja razbacanih po obalama Čukotskog i Beringovog mora. Na stotine kilometara unaokolo pruža se samo stepa i sreću samo medvjedi. Prodavaonica ima, ali namirnice se donose samo nekoliko puta godišnje, tako da je meso morskih životinja gotovo jedina vrsta svježeg mesa dostupna na Čukotki. Naravno, oni jedu i piletinu i govedinu, ali one stižu zamrznute i tri-četiri puta su skuplje nego u centralnoj Rusiji.
Lokalni stanovnici smatraju da je mantak vrlo hranjiv. Prije svega, kitova slanina sadrži ogromnu količinu vitamina C i D (od čijeg nedostatka pate svi stanovnici sjevernih geografskih širina). Jedu ga vrlo rado, u pravilu kao zakusku.
Sve ovisi o tome kako se pripremi. Različiti ljudi imaju različite predodžbe o gastronomiji, naravno. Dobar mantak ima ružičastu nijansu. Ako je slanina požutjela, po svoj je prilici stara. Mantak u soja umaku podsjeća na čips s okusom soja umaka ili slične grickalice, osim što je mek. Sve ostale varijante samo su za ljubitelje.
"Mene zapala... usoljena ili sušena varijanta. Bio je vrlo tvrd, teško se rezao" – piše bloger Dmitrij Petrov. "Mantak se teško žvače, gotovo da hrska, i jako se osjeća na masnoću. Osim toga, vrlo je vlaknast (zbog čega se i teško žvače). Priznajem da mi je bilo teško sažvakati i progutati svoj majušni komadić, i nisam poželio dodatak."
Kada brigada morskih lovaca ulovi kita, mušarci ga sijeku na obali i dijele sa svim stanovnicima sela. Svatko uzima koliko mu je potrebno mesa i mantaka. Ništa ne smije propasti.
Koža se treba odmah nasjeći na tanke komadiće i zalediti. U hladnjaku je za nju previše toplo, pokvarit će se. Može se pripremiti za jelo na dan kada ga planirate poslužiti.
A što je najvažnije: zabranjena je prodaja kitovog mesa. Nećete ga naći niti u jednoj prodavaonici ili restoranu, iako je to jedno od najvažnijih i najpoznatijih lokalnih jela. Jedini način da ga probate je ako vas u goste pozovu lokalni žitelji.
Dobro došli na Čukotku!
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
