Kada odlazite u posjet ovom malom gradu sa surovom sjevernom klimom na kraju svijeta, očekujete da ćete zateći nešto sasvim drugo od onoga što vas dočekuje. Naime, u stvarnosti suvremeni Anadir može biti proglašen najupečatljivijim gradom Rusije. Ovdje je gotovo svaka zgrada ukrašena muralom. S jednog zida krdo radoznalih morževa promatra prolaznike, a s druge vam zgrade namiguje divovski sob. U gradu lijepo uređenih krivudavih ulica nalaze se i suvremeno kino, sportski klub, i različita dječja igrališta s figurama polarnih životinja.
Let od Moskve do Anadira, prijestolnice Čukotskog autonomnog okruga, traje preko osam sati. To je najistočniji grad Rusije i Euroazije, dalje od njega nalazi se samo još nekoliko sela i pruža se beskrajna tundra. Grad je jako udaljen od svih drugih gradova i sva roba koja ovamo stiže odmah ima višestruko višu cijenu. Zato nije neobično što se Anadir, u kojem živi oko 15 tisuća ljudi, nalazi na vrhu rang-liste najskupljih gradova u zemlji.
Cijene u lokalnim prodavaonicama zaista su šokantne za posjetitelje grada. Paket mlijeka košta 3-4 puta više od prosječne cijene u Rusiji, svježe voće i povrće je 4-5 puta skuplje. Tako je ljeti, a zimi zna biti i skuplje.
Kako kažu lokalni stanovnici, cjenici su svojevrsna znamenitost grada.
Ova nezamisliva skupoća najobičnijih proizvoda prouzrokovana je time što oni u Anadir, kao i druge stvari za svakodnevni život, stižu samo preko mora i po lijepom vremenu (što ovdje nije baš čest slučaj).
Zbog surovih geografskih i vremenskih uvjeta ovdje nema ni pruga, ni običnih cesta (izvan grada postoje samo takozvani "zimnici" po kojima se možete kretati samo u zimskim terenskim vozilima). Naravno, mogu se koristiti i avioni, ali onda su cijene još više.
Opskrba Anadira proizvodima traje otprilike od sredine lipnja do početka listopada i ovisi o vremenskim uvjetima. Roba se tovari u Vladivostoku na ogromni trajekt, koji zatim prelazi oko 3700 kilometara u mjesec dana. Najprije stiže u Anadir, a zatim u druga naselja na Čukotki. Tijekom ljeta trajekt uspijeva načiniti nekoliko vožnji.
Na Čukotki postoji i lokalna proizvodnja. Cijene ovih proizvoda znatno su niže od svih stvari koje se dovoze i mogu se usporediti s ruskim prosjekom. U Anadiru se peče kruh (naravno, od donesenog brašna), proizvodi se meso soba, crveni losos i začinsko bilje, uzgajano u ljetnim plastenicima. Lokalni poduzetnici trude se razviti proizvodnju u plastenicima i staklenicima, kako bi tijekom cijele godine mogli uzgajati pristupačne krastavce i rajčice, ali zasad su na tom polju načinjeni samo prvi koraci.
Skupoća u Anadiru ne se odnosi samo na hranu. Stambeni prostor svih vrsta također je vrlo skupo zadovoljstvo. Najobičnija soba u hotelu u ovom zabitom provincijskom gradiću koštat će vas kao soba u hotelu s četiri zvjezdice u Moskvi (10 tisuća rubalja za noć - 165 eura). Cijena jednosobnog stana u anadirskoj "hruščovki" (zgrada iz doba Hruščova) također se može usporediti s moskovskim cijenama (7 milijuna rubalja – 115 tisuća eura).
I pored svih ovih teškoća, u Anadir, kao i na čitavu Čukotku, dolazi veliki broj mladih stručnjaka. Grad je opremljen i za život djece, dok starih ljudi ima vrlo malo.
Anadir je osnovan 1889. godine (do 1934. godine nosio je naziv Novo-Marijinski). U sovjetsko doba u infrastrukturu Anadira ulagale su se ogromne sume novca, jer je grad bio, kako se kaže, na borbenom dežurstvu, s obzirom na to da se nalazi nedaleko od morske granice sa SAD-om. Osim toga, još krajem 50-ih ovdje je počela eksploatacija nalazišta zlata i srebra, tako da je bilo posla. Život na sjeveru oduvijek je bio skup, ali u vrijeme SSSR-a to se isplatilo zbog ogromnih plaća i pogodnosti kao što je ranija mirovina.
Anadir nikada nije bio megapolis. Maksimum od 17 tisuća stanovnika dostigao je 1989. godine. Međutim, zbog krize koja je nastupila nakon raspada SSSR-a, u narednom desetljeću grad je napustila trećina građana, ako ne i više (na čitavoj Čukotki broj stanovnika smanjio se tri puta). Mnogi su prodavali stanove po cijeni avionske karte do Moskve – toliko je situacija bila loša.
Ali početkom 2000-ih ljudi su se počeli vraćati. Prema riječima lokalnih stanovnika, to se dogodilo umnogome zahvaljujući tadašnjem gubernatoru Čukotke, a sada poznatom biznismenu Romanu Abramoviču (on je bio gubernator od 2001. do 2008. godine). Kako su pisali ruski mediji, on je mnogo investirao, između ostalog, plativši porez na prihod u regiji, a to su bili milijuni dolara.
On je isplatio dugovanja u plaćama, bavio se razvojem novih poduzeća, a također doveo u red mnoga naselja u regiji. Čukotka je postala veliko gradilište. Bivši gubernator ovdje se spominje s velikom naklonošću, jer je uz njegovu pomoć nekada depresivna regija ako već ne procvjetala, onda u svakom slučaju prestala odumirati. A što je najvažnije, danas je Anadir grad u kojem stručnjaci ponovo mogu dobro zaraditi.
Na Čukotki su ljudi zaposleni prije svega u sferi rudarstva i u proizvodnje zlata (oko 20% sveg ruskog zlata potječe upravo odavdje). Dok u samom gradu Anadiru nema proizvodnje i ljudi uglavnom rade kao učitelji, liječnici, uredski službenici. Ovdje također dolaze stručnjaci koji rade u luci i na aerodromu.
Mnogo zaposlenja nudi se na privremnoj osnovi (po smjenama od više mjeseci). Osim plaće, u mnogim slučajevima stan i prijevoz također osigurava poslodavac. Jednom u dvije godine radnicima se u potpunosti pokrivaju troškovi putovanja na odmor u bilo koje mjesto u Rusiji. Također, poslije određenog staža na Čukotki smanjuje se starost odlaska u mirovinu. Sama je mirovina 50% veća nego u drugim regijama Rusije. U pravilu ljudi ovdje dolaze na nekoliko godina radi zarade, skupljaju novac za stan ili kuću u rodnom kraju i vraćaju se nazad.
Ovdje vlada surova subpolarna klima (veći dio godine u Anadiru je zima, ljeto je kratko i hladno), pušu jaki vjetrovi i sunca ima malo. Ali ljudi koji ovdje dolaze u tome vide posebnu romantiku.
"25 godina života proveo sam bez snijega, prvi sam put osjetio hladnoću na Čukotki" – kaže Murfet, koji je došao iz Sibira i radi u sferi transporta. "Ranije je ovo bio zatvoreni grad. Nisam znao gdje idem. I najprije sam bio u šoku. Ulice su izgledale kao iz prošlog stoljeća. A zatim sam se nekoliko puta vraćao, kao na odmor, i shvatio da se ovdje odmaram, ne opterećujem se gradskim problemima."
On je ovamo došao još 2007. godine na službeno putovanje, a zatim odlučio ostati živjeti. "Najvažnija stvar ovdje je vrijeme. Mi ovdje živimo. Imamo vremena za čitanje, za sebe, za obitelj. Puno se družimo, imamo mnogo prijatelja, ne pratitelja, nego pravih prijatelja."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
