Prije nekoliko stoljeća ruski su seljaci tijekom cijele godine u prehrani koristili plodove iz vlastitog domaćinstva. U ljeto i jesen ostavljali su zimnicu, sušili su gljive i različito bilje. Evo nekoliko neočekivanih biljaka koje Rusi koriste u spremanju hrane.
Od bijelih se jedaraca lobode u 19. stoljeću u proljeće pekao kruh i tako se popunjavala "krušna" pauza do nove žetve. Lav Tolstoj je pisao: "Gotovo svi koriste kruh s lobodom, s 1/3 i ponegdje s 1/2 lobode. To je crni kruh, crn kao mastilo, težak i gorak. Taj kruh jedu svi – i djeca, i trudnice, i dojilje, i bolesnici... Kruh s lobodom ne može se jesti sam. Tko se natašte najede samo tog kruha, povratit će."
Prilično je komplicirano napraviti brašno od zrna lobode (usput, ta je biljka srodna kvinoji), ali je zato vrlo lako koristiti njezine zelene dijelove za hranu. Stabljike lobode dodavale su se u salatu i varivo. Mogle su se jesti i bez termičke obrade, dovoljno je bilo da se uberu u polju za vrijeme rada.
Ponekad organizam negativno reagira na lobodu, ali se ova biljka koristi i u narodnoj medicini, jer sadrži mnogo korisnih aminokiselina, vitamina i eteričnih ulja. Ona poboljšava probavu, regulira rad bubrega i korisna je za srce i krvne žile.
Pored lobode u proljeće se kao hrana koristilo i korijenje ptičje grahorice. U arhivima Sanktpeterburške akademije znanosti sačuvani su zapisi o tome kako su u Kareliji u proljeće pečene pomalo gorke lepinjice od raženog ili pšeničnog brašna i od brašna dobivenog mljevenjem korijena ptičje grahorice. "Ova trava raste na obalama velikih potoka i može biti visoka tri četvrti aršina (oko 54 cm). Kada dođe proljeće mještani čupaju korijen, suše ga i od njega prave brašno."
Ova mahunarka nije zahtjevna u pogledu temperature i može se uzgajati na poljima prije sjetve žitarica ili krumpira. Sada se uglavnom koristi u poljoprivredi kao stočna hrana. Zelena masa sadrži preko 20% proteina, a također različite aminokiseline.
Narodni naziv ove biljke u Rusiji je "kaška" (kašica), pa nije ni čudo što se koristi za hranu. Posebno rado djetelinu jedu djeca, jer ih u ljeto privlače cvatovi puni slatkog nektara. Pčelari prave svijetli med boje jantara od cvijeta djeteline. Pored toga, cvjetovi djeteline suše se i od njih se pravi čaj. Na Kavkazu se oni kisele i zimi dodaju u salatu. Ranije, u vrijeme gladne godine, osušeni cvatovi i listići djeteline dodavali su se u brašno od kojeg se pekao kruh. Zeleni su dio biljke radi boljeg ukusa dodavali u šči i "botvinju" (hladnu juhu od zelenog lisnatog povrća).
Medicina uspoređuje korisna svojstva djeteline s djelovanjem ginsenga. Djetelina je dobra za dijabetes, bronhijalnu astmu i anemiju, a koristi se i kao antiseptik.
Ljekoviti napitak od Ivan-čaja prvi se put spominje u rukopisima iz 12. stoljeća. Aleksandar Nevski ga je poslije bitke protiv križara prvi put probao kod lokalnih knezova u Koporju (blizu Sankt-Peterburga). Odmah je sutradan osjetio nesvakidašnju bodrost i naložio mještanima da sakupljaju ovo bilje (kiprovinu) za taj čaj, kako bi se ratnicima u bitci olakšale muke. Masovna proizvodnja čaja od kiprovine pokrenuta je u 18. stoljeću za vrijeme carice Katarine II. Tada su počeli opskrba glavnog grada Ivan-čajem i njegov izvoz u druge europske prijestolnice. Bila je to domaća i jeftinija zamjena za kineski čaj.
Ranije se "Ivan-čaj" mogao vidjeti u mnogim domaćinstvima gdje je sušeno bilje. Vrlo je rasprostranjen u Rusiji. Zeleni dijelovi kiprovine dodavali su se i u zeleni šči i u salate. Od osušenog korijenja pravila se zamjena za kavu. Danas se ova biljka najčešće koristi za spravljanje čaja i meda ("med od kiprovine").
Ivan-čaj preporučuje se kod avitaminoze i prehlade, a također za preventivu od moždanog udara i infarkta, kao i od bolesti urogenitalnog sustava.
Stari Slaveni vjerovali su da kopriva odgoni zle duhove i može zaštititi od uroka. Često su nosili grančicu koprive u džepu kao amajliju, pleli su od nje narukvice ili su na ogradu vješali vijenac od koprive.
Jedan je od najčešćih recepata od ove "carice svih trava" šči od koprive. Taj recept sadrži i knjiga "Kulinarske bilješke" ("Zapiski povarennie") Sergeja Drukovceva iz 1779. godine. Koprivu bi blanširali i dodavali joj jaja, govedinu i slaninu. Ponekad se u šči s koprivom dodaje štavelj (kiseljak) radi dobivanja kiselkastog okusa. Kopriva se i danas dodaje u salatu i omlet, i suši se za zimu.
Kopriva poboljšava probavu, koristi se protiv kašlja, a također u šamponima i drugim kozmetičkim sredstvima.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
