Prve pizzerije u Rusiji otvorene su tek 80-ih, kada je počela perestrojka. Neke do njih i danas rade. Iako u SSSR-u nije bilo reklamnih panoa s primamljivim slikama, niti su se mogle naručiti kod kuće, svako je znao što je to pizza. Čak su i domaćice ovo talijansko jelo pripremale po vlastitim ruskim receptima.
"Željezna zavjesa" nije mogla od sovjetskih građana sakriti tradicionalno talijansko jelo koje je postalo američka brza hrana. Prvi restorani u kojima ste imali priliku okusiti "zapadni život" počeli su se u Moskvi i drugim velikim gradovima otvarati poslije Olimpijade 1980. Zemlji su odjednom bili potrebni moderni ugostiteljski objekti s visokim nivoom usluge i suvremenim jelima.
Tako je u Ulici Gorkog (danas Tverskoj) otvorena pizzerija s talijanskim jelima i crveno-bijelim kariranim stolnjacima. Osim pizze i tjestenine, ovdje se prodavalo i pjenušavo vino Lambrusco.
Da biste rezervirali stol u ovoj pizzeriji, kao i u drugim "pristojnim" restoranima Moskve, trebala vas je poslužiti sreća. Pizza je nalikovala na suvremenu, premda je bila manjeg promjera.
A u Simferopolju na Krimu sredinom 80-ih otvorena je nevjerojatno autentična pizzerija, u kojoj nije bilo ni Margherite ni Napoletane, ni drugih klasičnih jela.
Krimski pizza-majstori nudili su sovjetskim građanima prave kulinarske eksperimente: pizzu sa šunkom i jajima, s piletinom i gljivama, sa štapićima od rakova mesa. A po izgledu su podsjećale na otvoreni ruski pirog na debelom tijestu. Ta pizzerija postoji i danas, i to s istom ponudom. Reakcije gostiju je izuzetne: "Teško da je u vrijeme kada je ovaj lokal otvoren netko imao pojma šoa je to pizza" – piše Sergej iz Sankt-Peterburga, koji je na odmoru posjetio pizzeriju. "Ali ona je đavolski ukusna. I, što je najvažnije, bogato nadjevena."
U Odesi je 1984. godine pizzerija smještena u prostorije nekadašnje palačinkarnice i uređena u crveno-crnim tonovima. Pizze sa sipama, govedinom ili jajima koštale su samo 50 kopejki (100 rubalja ili 1,2 eura po današnjim cijenama).
Mnogi sovjetski gradovi imali su svoje pizzerije s varijacijama na temu talijanskih jela: Kijev, Riga, Lavov i drugi.
Ali prava talijanska i američka pizza pojavila se u SSSR-u tek krajem 80-ih, poslije pregovora generalnog sekretara CK KPSS Mihaila Gorbačova i predsjednika SAD-a Ronalda Reagana. 1987. godine dozvoljeno je osnivanje takozvanih "zajedničkih poduzeća", pa je u zemlju zajedno s drugim zapadnim stvarima nagrnula i zapadnjačka brza hrana.
Na proljeće 1988. godine na Lenjinskim brdima (danas su to Vorobjova brda) u Moskvi pojavio se ogroman kamion sa sovjetskom i američkom zastavom. Oko njega se odmah okupila gomila ljudi, dok su za tezgom talijansko-američki kuhari pokazivali trik koji ste ranije mogli vidjeti samo na filmu: bacali su tijesto, razvlačili ga u zraku, a zatim na njega stavljali kobasicu i sir i nudili ljudima da probaju pravu pizzu, kao u Americi. Bio je to pokretni café-kiosk Astro Pizza, zajedničko rusko-američko poduzeće.
Cijena je, naravno, bila paprena: 1 rubalj i 25 kopejki za jedan komad (ne za cijelu pizzu!), što je po današnjim mjerilima gotovo 300 rubalja (3,6 eura). Ipak, redovi su bili ogromni. Trik je bio u tome što Moskovljani nikada nisu znali gdje će se kamion sljedeći put zaustaviti. Na dan je Astro Pizza prodavala 150-200 pizzca, što je bio prilično unosan posao.
A ipak, samo šest mjeseci kasnije kompanija je napustila SSSR. Ispostavilo se da Amerikancima ne odgovara pravni okvir zajedničkih poduzeća. Također je postojao problem s konvertiranjem sovjetskih rubalja u američku valutu. Ali onda su na sovjetsko tržište stigli drugi giganti ugostiteljstva.
1990. godine u Moskvi su otvorena istovremeno dva restorana američkog lanca Pizza Hut, u centru i u zapadnom dijelu grada (bilo je to također zajedničko poduzeće). Nekoliko mjeseci kasnije oni su imali gotovo 80 tisuća gostiju i proizvodili 5 tisuća pizza dnevno! Moskovski restorani Pizza Hut bili su u to vrijeme najveći na svijetu i nudili su sve suvremene vrste pizze.
Prvobitno je rukovodstvo kompanije planiralo koristiti uglavnom sovjetske proizvode, ali se ispostavilo da se u zemlji jednostavno ne može nabaviti mozzarella, a zimi je bilo gotovo nemoguće pronaći svježe povrće u dovoljnim količinama.
Osim toga, restorani Pizza Hut bili su također prilično skupi za Ruse i nisu bili mjesto na kojem ste mogli nešto brzo i jeftino prezalogajiti.
Tu ste ručak mogli platiti ne samo u rubljama, nego i u američkim dolarima, koje su u SSSR-u imali samo pojedinci (uglavnom stranci). Velika pizza koštala je oko 18 rubalja (4000 rubalja ili 48 eura prema današnjim mjerilima), a u devizama je bila gotovo dvostruko skuplja. Ipak, stranci su često odlazili u "devizne sale" kako ne bi čekali u redovima.
Pizza Hut je nastavila uspješno raditi i poslije raspada SSSR-a. 1997. godine u reklami za ovaj lanac restorana pojavio se osobno Mihail Gorbačov, ali krizu 1998. godine kompanija nije pregurala. 2013. godine u Moskvi su ponovo otvoreni restorani Pizza Hut, ali sada već ruskog vlasništva, koji su nudili relativno jeftine pizze (700-800 rubalja, oko 8 eura).
Mnogi stanovnici SSSR-a nisu bili u mogućnosti često odlaziti u restorane, ali to nije značilo da kod kuće nisu jeli pizzu. Koristili su sve što bi se našlo u hladnjaku, a nepoznate proizvode, kao što su inćuni, zamjenjivali su uobičajenima, kao što je haringa. "Kod nas u Rjazanju je, kada je podignuta tvornica kožnih proizvoda, oprema naručena iz Italije. Radi montaže opreme i obuke radnika stigla je velika grupa Talijana", prisjeća se Konstantin Stepanov. "Oni su pravili i pizzu, a usmenom se predajom recept proširio po narodu. Sjećam se da ju je i moja baka pravila."
Krajem 80-ih Lenjingradski institut za sovjetsku trgovinu sastavio je recepte za pripremu pizze koji su se mogli naći u većini kulinarskih knjiga tih godina. U osnovi je bilo obično kiselo tijesto koje se premazivalo pastom od rajčice. Sovjetska receptura dozvoljavala je dodatak majoneze, što je u to vrijeme bio jedan od omiljenih sovjetskih proizvoda. Zatim ste pizzu mogli praviti s ribom ili mesom. Za jednu pizzu bilo je potrebno 75 grama ribe (nije se navodilo koje vrste), 10 grama luka, malo maslina (koje ste mogli zamijeniti kiselim krastavcima) i 30 grama sira. Odozgo ste je mogli posuti sitno sjeckanim začinskim biljem, a pekla se 8 minuta na 300 stupnjeva.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
