Najpoznatija i u širokim slojevima najomiljenija sovjetska kobasica bila je "doktorska". Izgledom je podsjećala na talijansku mortadelu. Pojavila se 1936. godine i bila preporučena za ishranu poslije dugotrajnog gladovanja (za one narušenog zdravlja poslije Građanaskog rata i carskog despotizma), odakle i potječe njezin naziv. Pravila se od govedine (25 posto), svinjetine (70 posto), jaja (3 posto) i mlijeka (2 posto), a meso je moralo biti najviše kvalitete.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća zbog nedostatka prehrambenih proizvoda u kobasicu se dodavao škrob, međutim neke su tvornice i dalje proizvodile "pravu" kobasicu. Danas je u njoj sve manje mesa, umjesto koga se stavlja sve više soje.
Na drugom mjestu po popularnosti nalazila se "Ljubiteljska", kuhana kobasica s dodatkom slanine. Prema državnom standardu, imala je nešto više govedine, a manje svinjetine, dok je četvrtinu činila slanina. Inače, bila je skuplja od "doktorske".
Ako ne volite kobasicu od iznutrica znači da niste probali onu sovjetsku. Prodavale su se tri vrste ove kobasice različitih cjenovnih kategorija, a u njezin su sastav ulazili meso i iznutrice. Mogla se pržiti, staviti na sendvič, koristiti kao dodatak tjestenini. Bila je to jedna od najjeftinijih kobasica, vrlo često korištena za zakusku uz alkoholna pića. Najjeftinija vrsta dobila je ime "pseća radost".
Istinska legenda Sovjetskog Saveza za kojom su svi tragali po trgovinama. Onaj tko je uspio naletjeti na cervelat i kupiti ga smatrao se velikim sretnikom. Najčešće se čuvao za praznike, jer je za razliku od kuhanih kobasica mogao dugo stajati bez hladnjaka. Finski cervelat prvo je bio proizvod koji je 1980. godine (uoči Olimpijade) kupljen za moskovske prodavaonice u Finskoj. Moskovljanima se svidio njezin okus i tako je u prijestolnici počela proizvodnja "finskog cervelata".
Premda se smatra da potječu iz Poljske, u SSSR-u su se pojavile 1938. godine kada je narodni komesar prehrambene industrije Anastas Mikojan uspostavio proizvodnju kobasica. Ove male dimljene kobasice, koje su bile zgodne za nošenje na put, nazvane su "lovačke". Rijetko su bile u prodaji, ali kada bi se pojavile, izazivale su opće oduševljenje, naročito kod djece, koja su ih dugo mogla grickati.
Od svih dimljenih kobasica "krakovska" se najčešće mogla naći u trgovinama. Spadala je u poludimljene suhomesnate proizvode, bila je znatno skuplja od kuhanih kobasica i prilično masna. Zato nije mogla biti na trpezi svih građana za večeru i doručak. Imala je prepoznatljiv polukružni oblik. Originalni recept ove poljske kobasice (ime dobila po gradu Krakovu) u Rusiji se pojavio još u 18. stoljeću, ali je tek za vrijeme sovjetske vlasti uspostavljena standardna proizvodnja. A to znači da se "krakovska" u svim sovjetskim republikama pravila po istom receptu. Naročito ukusna bila je u prženoj varijanti.
Kuhana i dimljena kobasica pod nazivom "moskovska" bila je izuzetno popularna i deficitarna. Prirodnog sastava, pedeset posto masne svinjetine, dvadeset pet nemasne, i isto toliko govedine, plus začini, s ravnomjerno raspoređenim komadićima slanine, i pritom pristupačne cjene. Narezana je izgledala vrlo lijepo i mogla se poslužiti gostima bez ikakvog ustručavanja.
Po okusu je "odeska" podsjećala na "krakovsku" i pritom bila njezina demokratskija i jeftinija varijanta. Recept je bio razvijen sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, i dok se za proizvodnju "krakovske" koristilo isključivo meso prve kategorije, za "odesku" je dolazila u obzir i druga. Pored toga, ona je imala više bijelog luka i papra.
To je kuhana kobasica koja se na policama u prodavaonicama mogla naći rjeđe nego finski cervelat. Kao i "doktorska", smatrala se prvoklasnom, ali nije mogla dugo stajati.
Premda ova kuhana kobasica sa slaninom nije bila prvoklasni proizvod, mnogi su je voljeli jesti za doručak. Mogla se kuhati ili pržiti s jajima.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
