Rusija i EU: Princip "business as usual" više nije moguć

RBTH
Andrej Kelin, direktor Odjela za općeeuropsku suradnju Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije, u ekskluzivnom intervjuu govori o tekućim izazovima u odnosima između Rusije i Europske unije, o mogućem obnavljanju suradnje s NATO-om, o ciljevima Rusije na Baltiku i o situaciji na Krimu.

Kako ocjenjujete pet principa politike EU prema Rusiji koje je iznijela visoka predstavnica EU za vanjske poslove Federica Mogherini?

Andrej Kelin: Mi smo znali da Europska unija radi na traženju novih temelja na kojima će se zasnivati ​​odnosi s Rusijom. Tamo je prevladao stav po kojem je nastala potreba da se ti odnosi sagledaju iz novog kuta i da se za njih potraže novi okviri. Sve se pakira u formulu po kojoj princip "business as usual" nije više moguć. Mi i sami smatramo da nije moguć, jer se ranije "business as usual" uvijek svodio na to da sve što kaže Europska unija mi trebamo prihvatiti kao aksiom. Za nas je to, naravno, neprihvatljivo. Zajednički rad je moguć samo uz uzajamno poštovanje interesa druge strane.

Pet principa koje je Europska unija usuglasila kada je riječ o odnosima s Rusijom uglavnom preslikavaju trenutnu situaciju, tj. status quo. Ti principi zasad ne obećavaju veliki napredak i nemaju neke naročite perspektive. S druge strane, mi u potpunosti shvaćamo da su to okviri u kojima sada Eurpska unija može funkcionirati. Ako se ti principi detaljnije razmotre, sve će odmah postati jasno.

 

Možete li objasniti i prokomentirati svaki princip zasebno?

A.K.: Prvi princip je potreba da se ispuni sporazum iz Minska. Mi se s time u potpunosti slažemo, ali problem nije u nama. Rješenje krize u Ukrajini nije moguće bez ispunjavanja političkog dogovora iz sporazuma potpisanog u Minsku, a to podrazumijeva ustavnu reformu, amnestiju i izbore u Ukrajini. Međutim, to je upravo ono što Kijev sada uopće nije spreman učiniti. Prema tome, za realizaciju tog principa nije zadužena Rusija, već Ukrajina. Mi ne možemo umjesto njih ispuniti njihove obaveze.

Drugi princip je u tome što Europska unija konstatira da će nastaviti rad s prioritetnim zemljama u okviru "Istočnog partnerstva". Mi i to shvaćamo, ali kod njih se u tom kontekstu pojavljuje i Središnja Azija. To nas dovodi u određenu nedoumicu, jer je za nas očito da je politka "Istočnog partnerstva" prema nizu prioritetnih zemalja doživjela fijasko.

Ona je rezultirala time da su se vodeće prioritetne zemlje (Ukrajina i Moldavija) uslijed "Istočnog partnerstva" našle na rubu građanskog rata i raspada. Ako to iskustvo Europska unija želi prenijeti u Središnju Aziju, onda znači da je i tamo na pomolu kriza. U tome se, zapravo, i sastoji poteškoća.

Treći princip je stabilna opskrba Europske unije energentima, i on se zapravo svodi na jednostavniju formulu: Europskoj uniji je potrebno osigurati neovisnost od uvoza plina i električne energije iz Rusije. Takvu formulaciju su prouzročila dva faktora. Prvi faktor je pritisak koji se na Europsku uniju vrši s one strane oceana u korist mogućnosti Amerikanaca da izvoze u Europu tekući plin ili plin iz uljnog škriljca. Drugi je taj što Europska unija treba žrtvovati oblike suradnje s Rusijom koji su već ustaljeni i vuku porijeklo još iz 1960-ih. Za nas je očigledno da taj faktor ima dnevnopolitičku pozadinu i da se sve to čini radi euroatlantske solidarnosti, a ne iz pragmatičnih pobuda.

Četvrti princip je poticanje razvoja građanskog društva. Nama je to jasno kada se radi o obrazovnim programima, o pomoći našim studentima putem financijskih potpora, institucija i humanističkih inicijativa, i o razvoju dijaloga među građanima. Ja sam simpatizer takvog pristupa.

Pročitajte i:

Cijene hrane u Rusiji: Koje su skočile a koje pale?

Koliko još nafte ima u Rusiji?

Kako će izgledati Rusija 2030. godine?

Međutim, za tako nešto postoji vrlo jednostavan recept. Mi smo vodili pregovore o olakšanju viznog režima, pa čak i o mogućem obostranom ukidanju viza. Nažalost, ti pregovori su prekinuti, i to znatno prije događaja u Ukrajini. Prema tome, najjednostavniji recept djelovanja u ovom pravcu bilo bi obnavljanje pregovora koji bi omogućili građanima Rusije da bez viza putuju u Europsku uniju, kako to sada čini preko 50 država.

Što se tiče novca i financijskih potpora koje Europska unija izdvaja za razvoj takozvanog građanskog društva, tu također treba odvojiti pšenicu od kukolja. Ako je to usmjereno na potporu pojedinaca koji čine rusku izvansistemsku opoziciju (njeni predstavnici su se nedavno okupili u Vilniusu), onda obični građani Rusije od toga neće imati koristi i niti su je ikada imali. Doduše, uz to postoje i financijske potpore koje se izdvajaju za obrazovne i kulturne programe, za pitanja koja su povezana sa zdravstvom i lijekovima, i sve je to nesumnjivo korisno.

Nekoliko riječi o petom principu. Tu je neophodno precizirati samu formulaciju. Stvar je u tome što se tamo nabrajaju pravci suradnje u političkoj i drugim sferama koje je Europska unija spremna razvijati s Rusijom, ali polazeći od vlastitih interesa. To se, naravno, može dvojako shvatiti.

 

Pitanje vezano za treći princip Federice Mogherini, tj. za energetsku sigurnost Europe. Nedavno je SAD ukinuo embargo na izvoz nafte i plina, i, štoviše, već su ostvarene prve isporuke u Europu. Može li, po Vašem mišljenju, Europa ruski plin zamijeniti američkim?

A.K.: Osnovna znanja pokazuju da će i američki tekući plin i plin iz uljnog škriljca biti znatno skuplji – i u segmentu eksploatacije, i u segmentu transporta - od nafte i plina koji u Europu stižu iz ruskih nalazišta počevši od 1960-ih. Energetska suradnja između Europske unije i Rusije ima veliku i dugu tradiciju, a pouzdanost ruskih trasa i ruskog transporta nikada nije dovedena u sumnju. Problem je postojao samo s tranzitom kroz Ukrajinu.

 

Rekli ste da između Rusije i Europe nije moguć princip "business as usual". S druge strane, kažete da Moskva i Bruxelles pokušavaju preispitati svoje odnose i obnoviti partnerstvo. Što se više mi trudimo pronaći rješenje problema, sve je više nesuglasica. Jesu li su ti naši pokušaji od samog početka osuđeni na neuspjeh ukoliko strane nisu spremne na kompromis, sudeći po njihovoj retorici i raspoloženju?

A.K.: Tu treba u korijenu mijenjati pristupe po kojima se sigurnost malih europskih zemalja sada osigurava putem njihovog članstva u NATO-u i Europskoj uniji. Čitava filozofija uspostavljanja partnerskih odnosa zasnivala se na zadanom liderstvu tih organizacija u odnosima s drugim zemljama-partnerima.

Ja shvaćam da postoje različite zemlje. Postoje male zemlje koje su bez pogovora prihvatile te stavove i bez pogovora ih se pridržavale. Ali kada je riječ o zemlji kao što je Rusija, takav oblik partnerstva jednostavno nije moguć. Suština ukrajinske krize je u tome što je politika nametanja svog stava i svojih pristupa koju provode EU i NATO nespojiva sa stavom Rusije.

 

Kako Rusija danas vidi odnose s Europskom unijom i kakve pristupe može ponuditi?

A.K.: Naši odnosi s Europskom unijom gotovo su ravni nuli. To je upravo tako, i to je rezultat odluka Europske unije donesenih u kontekstu krimskih događaja i ukrajinske krize. Mi odavno ne održavamo summite, i praktički je zamrznuto svih 18 dijaloga u različitim sektorima. Malo toga je ostalo od ranijih odnosa, a i to su samo epizodni susreti na razini ministra vanjskih poslova Rusije Sergeja Lavrova i Federice Mogherini. Ponekad se sastaju i neki drugi ministri, i ima nešto kontakata po pojedinim trgovinskim i političkim pitanjima.

Međutim, sve to ne funkcionira sustavno. Rezultat je vrlo očigledan: u toku protekle godine trgovina je doživjela ogroman pad i svela se na 40%. Sve je više problema u svim sferama - trgovinskoj, energetskoj, ekonomskoj i dr. Čitavo klupko tih problema moguće je bilo "odmotati" u pravcu normalnih odnosa, koji su bili uspostavljeni na temelju sporazuma o partnerstvu i suradnji iz 1996. godine. Sada to više ne funkcionira.

 

Čini se da danas rusko-europski odnosi prelaze u kategoriju hostility as usual.

A.K.: Ne znam je li u pitanju neprijateljstvo ili ne, ali ja bih to prije okarakterizirao kao zamrzavanje, a ono je vezano za pritisak sankcija koje unose nervozu u odnose između Rusije i Europske unije. Ja znam da to mnogim zemljama ne odgovara i da se u tom smislu nešto poduzima. Formuliranje ovih pet principa Federice Mogherini pokazalo je da se brod polako okreće u pravcu normalizacije odnosa. Vidjet ćemo što će se dogoditi u najskorije vrijeme.

 

Ulažu li Moskva i Bruxelles u ovom trenutku dovoljno političkih i diplomatskih napora u pronalaženje kompromisa ili bar u svođenje na minimum obostrane štete od međusobne konfrontacije?

A.K.: Ja ne bih rekao da se u ovom trenutku poduzimaju bilo kakve učinkovite mjere. Mi sada ne vodimo sveobuhvatne pregovore o tome kako dalje postupati. Svaka strana je sada u stanju osmišljavanja sadašnjeg trenutka i onoga što nam može zatrebati u srednjoročnoj i dugoročnoj perspektivi. Ali ipak se obavljaju pripreme za razgovor i za same pregovore.

 

U kojim područjima i radi čega Rusija sada treba surađivati s Europskom unijom?

A.K.: Neophodna je suradnja u političkoj sferi, i ona svakako postoji. Surađivali smo u vezi s iranskim nuklearnim programom i postigli rezultat. Europska unija ne sudjeluje aktivno u sirijskoj situaciji, ali ipak s njima vodimo dijalog oko Sirije. Krajnje su neophodni dijalog i suradnja po pitanjima borbe protiv opasnosti od terorizma. U toj oblasti ćemo prijeći s dijaloga na uspostavljanje sustavnih kontakata. Svi ti akutni problemi će nesumnjivo biti na dnevnom redu. U takve izazove ja ubrajam i dijalog o ukrajinskoj situaciji. Mislim da će se sve to razvijati. Tu bih još mogao dodati Balkan i Bliski istok u cjelini.

 

S obzirom da je Rusija posredno i neposredno uvučena u sirijski konflikt, što možete reći o suradnji u oblasti rješavanja migracijske krize u Europi? Kako Rusija može pomoći?

A.K.: Migracija je problem koji je akutan za Europsku uniju, ali se malo tiče Rusije. Mi imamo svoje probleme. Europska unija sada pokušava izaći na kraj s mnogobrojnim doseljenicima s Bliskog istoka, a mi imamo milijun ljudi koji su došli iz istočne Ukrajine od početka sukoba, i nekako s tim izlazimo na kraj. Prilično često s nama komuniciraju veleposlanici iz europskih zemalja i žale se na svoje migracijske probleme i poteškoće. Mi tu možemo samo suosjećati s njima, ali ne možemo im ničim konkretno pomoći.

Mi s Europskom unijom u toj sferi nemamo neku širu suradnju, premda se vodi dijalog. Postoji suradnja s pograničnim službama pojedinih zemalja. To se tiče Norveške i Finske, primjerice, tj. onih zemalja gdje pojedini ljudi prelaze granicu.

I naravno, mi se ne borimo protiv posljedica nego protiv uzroka. A uzrok migracija je nestabilnost na Bliskom istoku i građanski rat u Siriji koji traje već preko pet godina. Djelovanjem naših oružanih snaga mi težimo tome da normaliziramo situaciju i nađemo političko rješenje čime bi zapravo trebali biti riješeni i uzroci migracijske krize.

 

U ožujku je obilježena druga godišnjica sjedinjenja Krima s Rusijom. Koliko su promijenjeni pristupi i stavovi Rusije i Europe prema tom pitanju i treba li očekivati nove kompromise ili nove konfrontacije?

A.K.: Bilo bi nerealno očekivati da se situacija promijeni za dvije godine.

 

Govorimo o obnavljanju suradnje s Europskom unijom, ali SAD i Europa, govoreći riječima bivše državne tajnice SAD-a Condoleezze Rice, nisu spremne pomiriti se sa sjedinjenjem Krima.

A.K.: SAD dugo nije priznavao ni sjedinjenje baltičkih zemalja sa Sovjetskim savezom, dok su baltičke zemlje bile u sastavu SSSR-a. Nitko nije uzimao u obzir da su one još prije toga bile u sastavu Ruskog carstva.

To što se Krim sjedinio s Rusijom ne znači da je sve stalo. Život se svakako nastavlja. To je nepobitna činjenica. Nemojmo se pitati kako pojedine zemlje sada to tretiraju, nego kako će to tretirati kroz deset godina. Sjedinjenje se dogodilo, i taj proces je nepovratan.

Svaki poziv da se ta situacija promijeni ne vodi nikuda. Mi znamo da čitav niz investitora iz drugih zemalja (ne iz Europske unije) izražava interes za Krim. Biznis će svakako doći na Krim bez obzira na političke stavove. Sada je pred našim rukovodstvom krajnje težak zadatak osigurati vitalnost Krima i izgraditi most do poluotoka. To je nešto što se može riješiti.

 

U kojoj mjeri je situacija oko Krima sada stabilna? Energetska blokada i drugi problemi na Krimu koji su se pojavili poslije sjedinjenja poluotoka s Rusijom govore da je čitava ta politička situacija nestabilna. Zapadni političari i pojedini analitičari ne isključuju mogućnost da se Krim vrati u Ukrajinu.

A.K.: Ja tako nešto ne mogu zamisliti. Mi pažljivo pratimo situaciju. Tamo se ništa loše ne događa. Tamo su zaista ostali problemi koji su se pojavili tijekom 23 godine dok se Krim nalazio u Ukrajini. To su i birokracija, i korupcija, to su ljudi koji uzimaju mito... Nažalost, mnogi od njih su ostali na svojim mjestima. Upravo u tome je glavni kadrovski problem Krima. Rusko zakonodavstvo je strogo kada se radi o borbi protiv korupcije, ali ono se teško probija kroz realije koje su tamo nastale dok je Krim bio u Ukrajini.

 

Kako ocjenjujete ideju o novom referendumu na Krimu uz sudjelovanje promatračke misije OESS-a?

A.K.: Čuo sam za te ideje od ozbiljnih ljudi koji su predlagali da se održi novi referendum i da se na njega pozovu promatrači OESS-a. To je vrlo složeno pitanje. Na njega se sada ne može jednostavno odgovoriti. Ja osobno mislim da bi u slučaju ponavljanja referenduma i sada rezultati bili isti kao i prije dvije godine, kada smo pozvali promatrače na prvi krimski referendum.

Tada su promatrači OESS-a jednostavno odbili doći. Došli su samo pojedini parlamentarci i pojedini političari iz različitih zemalja. S obzirom na sadašnji tvrd stav SAD-a i Zapadne Europe, oni najvjerojatnije jednostavno ne bi dopustili da dođe do situacije u kojoj bi rezultati referenduma bili certificirani i dočekani kao nešto pozitivno. Nešto bi obavezno smislili da sve to upropaste.

 

Odnosi između Rusije i NATO-a nisu baš najbolji. Kako Vi ocjenjujete perspektive obnavljanja suradnje?

A.K.: Ja sam se veoma dugo bavio odnosima Rusije i NATO-a. Deset godina sam radio u Bruxellesu u našoj misiji pri NATO-u. Pet godina sam bio savjetnik našeg zastupnika. Uvjeren sam da su Rusija i NATO dva najveća faktora koji određuju stanje sigurnosti na kontinentu. S obzirom da ti faktori postoje, trebaju postojati i odnosi među njima.

U ovom trenutku je NATO te odnose prekinuo. Pozivajući se na ukrajinske događaje, oni su odustali od tih odnosa, izuzev političkog dijaloga koji održava naš stalni predstavnik. Ali vrijeme teče, i već se čuje sve više apela iz redova NATO-a da treba obnoviti rad Vijeća "Rusija - NATO". Mi to ne izbjegavamo i ne odbijamo. Sada upravo razmišljamo o mogućim pristupima tom pitanju.

Mi ne žurimo. U cijeloj toj situaciji najveća je šteta od prekida vojne suradnje. NATO je donio odluku da u potpunosti prekine sve postojeće veze i projekte s ruskom vojskom. Ako nema veza između naših vojski, onda je nemoguća i vojna transparentnost, a ona se ničim ne može zamijeniti. U najskorije vrijeme ćemo se korak po korak pomicati i ka obnavljanju suradnje, dijaloga i razmjene u vojnoj sferi, ali u malo drugačijem obliku. A počet ćemo od najjednostavnijih koraka, tj. upravo od obnavljanja sjednica Vijeća "Rusija - NATO".

 

Zasad, sudeći po retorici visokih dužnosnika NATO-a, oni teško da žele obnavljanje odnosa s Rusijom. Što se treba dogoditi da bi Rusija i NATO postali svjesni potrebe da sada surađuju, a ne da zveckaju oružjem?

A.K.: Treba se dogoditi nešto vrlo jednostavno. Oni trebaju postati svjesni da je neophodno obnoviti suradnju s Rusijom, i ta se svijest treba ukorijeniti među članicama NATO-a. Oni trebaju doći do zaključka da se bez toga ne može. Sada se službenom stavu protivi vrlo mala skupina zemalja. Vjerojatno one zemlje Stare Europe, koje odlično shvaćaju i znaju povijest, trebaju samo premostiti svoje stare fobije i prestati se bojati vlastite sjene. Ima malih zemalja koje pokušavaju "napumpati" svoj značaj i pokazati kako one igraju veliku ulogu u politici, kako su sposobne obustaviti odnose s Rusijom.

 

Baltičke zemlje izražavaju strahovanje u vezi s Rusijom. Uslijed politike Kremlja po pitanju Ukrajine i sjedinjenja s Krimom njihovi strahovi su postali još veći, tako da se tamo sada ozbiljno govori o novoj agresiji Rusije i vrše se pripreme za obranu od te agresije. Otud i njihovi pozivi NATO-u da im pomogne. Bar se tako smatra na Zapadu. Kakvi su zaista ciljevi Rusije na Baltiku?

A.K.: Znate, ja sam 37 godina u diplomatskoj službi i nikad nisam čuo da smo mi imali nekakve agresivne namjere. Krim je sasvim poseban slučaj. Što se tiče drugih republika, Abhazija i Južna Osetija su se pojavile kao neovisne države uslijed intervencije i agresije Gruzije. Kada je riječ o Krimu, također je bilo jasno da bi tamo bez našeg uplitanja bila pokrenuta ista onakva "antiteroristička operacija" kakvu su kijevske vlasti pokrenule protiv Donbasa. Sve je to iznuđena situacija, i ona je isprovocirana izvana. Mi smo, naravno, samo reagirali.

 

Polazeći od gore navedenih primjera, kakva će biti politika Rusije prema baltičkim zemljama?

A.K.: Politika Rusije prema baltičkim zemljama će biti ista onakva kakav će biti odnos baltičkih zemalja prema Rusiji. U ovom trenutku, koliko ja shvaćam, to su vrlo proturječne stvari. Doduše, treba istaknuti da su naši odnosi s baltičkim zemljama na razini običnih ljudi vrlo dobri, ali ono što čujemo od njihovog rukovodstva iz Vilniusa ili Rige - to su zaista neprijateljske izjave. Vrlo je teško, naravno, govoriti o normalizaciji odnosa dokle god ne prestanu te neprijateljske i antiruske izjave. Mi smo prisiljeni to oštro komentirati.

 

Čini se da je Rusiji teže komunicirati s Europskom unijom u cjelini, nego s pojedinim europskim zemljama. Recimo, postoje pojedini europski saveznici koji podržavaju Rusiju i zalažu se za ukidanje sankcija, a ima i protivnika. Razmišlja li Kremlj možda o promjeni taktike, tj. o tome da, umjesto uspostavljanja odnosa s Europskom unijom u cjelini, uspostavlja selektivne političke i ekonomske veze s pojedinim zemljama na bilateralnoj osnovi?

A.K.: Zaista, sada smo mi krenuli linijom bilateralnih odnosa. Ali, ako želimo imati normalne bilateralne odnose s pojedinim članicama Europske unije, to znači da moramo imati i normalne bilateralne odnose s njihovim institucijama. U Europi je to Europska unija prije svega. I bez toga se ne može. Poteškoće najvjerojatnije potječu upravo od tih institucija.

Kada je stvorena vanjskopolitička služba i kada se formira zajednička vanjska politika, to se radi prema principu najmanjeg zajedničkog nazivnika - the lowest common denominator. To je situacija u kojoj se uzimaju stavovi drugih zemalja, zatim se odbacuje sve što je suvišno i ostaje samo najuži stav. Štoviše, ako neka zemlja nema vlastiti osmišljeni i izgrađeni stav po nekom pitanju, ona vrlo često prihvaća stav koji je izgrađen u Washingtonu.

S tim fenomenom ja sam se suočio davno, kada sam radio u NATO-u. Zaista, događa se da neka zemlja dođe na sjednicu vijeća NATO-a bez svog stava, a izađe sa sjednice sa stavom Washingtona, jer je taj stav osmišljen, argumentiran, zasnovan, i taj stav se drugim zemljama nameće ili ga one same bez pogovora prihvaćaju. Sada Europska služba vanjskih poslova, kako mi se čini, djeluje upravo po toj formuli. Zbog toga mi imamo velike poteškoće kada je riječ o suradnji s institucijom Europske unije, i te poteškoće su daleko veće od onih koje postoje u odnosima s pojedinačnim zemljama na bilateralnoj razini.

 

Postoje mišljenja da Rusija želi izazvati raskol u Europi.

A.K.: O tome se priča stoljećima. Čitajte malo povijest Bečkog kongresa od prije više od 200 godina, i vidjet ćete da su tada iznošena ista takva mišljenja. Tvrdilo se da je cjelokupna politika Aleksandra I. bila usmjerena na raskol u Europi. Takve optužbe nisu iznošene slučajno. Naime, pojedine europske zemlje pokušavale su spriječiti ulazak Rusije u europsku politiku. Situacija se razvija po povijesnoj spirali, kao što je bilo i ranije, kao što je bilo na samom početku 20. stoljeća.

Tekst je prvi put objavljen na našem analitičkom portalu na engleskom jeziku Russia Direct.

Više