Neobični grobovi najpoznatijih Rusa

Rusi se uvijek rado sjećaju prošlosti. Čak i kada prolaze kroz groblje, znatiželjno razgledavaju nadgrobne spomenike. Na najpoznatijim grobljima u Rusiji organizoraju se čak i ekskurzije. Na Crvenom trgu, u samom centru glavnog grada, nalazi se prava nekropola. Pored mauzoleja Vladimira Lenjina, u bedemima Kremlja pokopan je veliki broj uglednih dužnosnika, vojskovođa i kozmonauta, među kojima je bilo i stranaca. Čak i kada je u inozemstvu, Rus neće propustiti priliku da svrati na staro groblje, u nadi da će pronaći grobove svojih sunarodnjaka. A kako izgledaju grobovi poznatih ličnosti u Rusiji? Ovo su samo neki od njih. 

Aleksandar Puškin (1799.-1837.)

Najpoznatiji ruski pjesnik smrtno je ranjen blizu Peterburga, u dvoboju protiv čovjeka za kojeg se govorkalo da je ljubavnik pjesnikove žene Natalije Gončarove. Dvorske intrige toliko su razljutile Puškina da je problem mogao biti riješen jedino dvobojem. Mnogi su bili potreseni pogibijom najvećeg ruskog pjesnika i skloni za to optužiti vlast i krugove bliske vlasti. Tisuće su ljudi došle oprostiti se s pokojnim pjesnikom i negodovale zbog tragedije.

Car je organizirao neprimjetnu sahranu kako bi spriječio nerede. Žandari su pod okriljem noći tajno odvezli mrtvački sanduk u Psovsku guberniju (600 km od Moskve). Pjesnik je pokopan na teritoriju Svjatogorskog manastira, blizu Mihajlovskog, njegovog obiteljskog imanja.

Nikolaj Gogolj (1809.-1852.)

Smrt najmističnijeg ruskog pisca još uvijek je tajnovita i obavijena legendama. Prema svjedočanstvima suvremenika, Gogolj je jako strahovao da će pasti u letargičan san i biti živ pokopan (prema jednoj legendi, na kraju se upravo to i dogodilo). Veliki pisac umro je u svojoj 43. godini u zagonetnim okolnostima. Pretpostavlja se da je uzrok smrti bio težak živčani slom. Devet dana prije smrti on je iz nepoznatog razloga spalio gotovo završeni drugi tom "Mrtvih duša", svoje najveće djelo. Gogolj se i sam jako potresao zbog tog događaja. Pokopan je na groblju Danilovskog manastira u Moskvi. Grob mu je bio ukrašen brončanim križem na uzvišenju koje simbolizira Golgotu i crnom mramornom pločom.

Sovjetska je vlast 1930. godine zatvorila manastir i uništila nekropolu, zbog čega su piščevi posmrtni ostaci preneseni na Novodevičje groblje u Moskvi. Poslije toga su počele kružiti glasine kako se tijekom ekshumacije navodno ispostavilo da u grobu nedostaje Gogoljeva lubanja, jer je bila ukradena, ili da je lubanja bila okrenuta u stranu, što kao da potvrđuje Gogoljeva strahovanja, tj. kao da je bio živ pokopan. Današnji je izgled groba na Novodevičjem groblju kopija prvobitnog.

Lav Tolstoj (1828.-1910.)

Tolstoj je živio duže i napisao više knjiga od mnogih ruskih pisaca, ali je u starosti doživio veliki duhovni preokret. Mnogo je razmišljao o vjeri i kritizirao je Crkvu u svojim traktatima. Pisao je, između ostalog, da je uloga svećenika kao posrednika u čovjekovom općenju s Bogom potpuno suvšina. I Crkva i svjetovna vlast zabranile su objavljivanje Tolstojevih traktata na bogoslovske teme i njegov posljednji roman "Uskrsnuće". Na kraju je pisac sam za sebe rekao da je izvan Ruske pravoslavne crkve, a Crkvi nije preostalo ništa drugo nego da konstatira tu činjenicu.

U svojoj posljednjoj duhovnoj fazi pisac je gajio simpatije prema staroobrednicima, počeo je voditi "jednostavan" život i malo je nedostajalo da se odrekne osobne imovine. Nije, međutim, naišao na razumijevanje svoje supruge (jer su i njih dvoje i njihova mnogobrojna djeca zapravo živjeli od te imovine). Izbio je obitelji konflikt, 82-godišnji pisac tajno je pobjegao od kuće i zaputio se vlakom na jug. Međutim, usput se razbolio i umro na maloj stanici Astapovo. Danas se ta stanica zove Lav Tolstoj.

Lav Nikolajevič pokopan je na svome imanju Jasna Poljana, u šumi na kraju jaruge. Sahrana je obavljena bez opela i bilo kakvog crkvenog obreda (premda su kolale glasine da je, navodno, tajno opjevan). Na grobu nije bilo ni križa, ni nadgrobne ploče, nego samo uzvišenje pokriveno travom, u skladu sa zavještajem.

Petar Čajkovski (1840.-1893.)

Čajkovski je 1893. godine bio potpuno zdrav, ali je u peterburškom restoranu popio čašu neprokuhane vode, iako je vladala epidemija kolere. Već mu je narednog jutra pozlilo. Četiri je dana bio u krajnje teškom stanju, a četvrtog je dana umro.

Među ruskim emigrantima kolala je legenda da je Čajkovski izvršio samoubojstvo bojeći se progona zbog homoseksualizma. Navodno su simptomi trovanja arsenom slični simptomima kolere.

Sahranu ruskog skladatelja platio je osobno car Aleksandar III. Opelo je izvršeno u Kazanjskoj katedrali uz sudjelovanje zbora carskih kazališta. Sahrani su prisustvovali čak i članovi obitelji Romanov. Najpoznatiji ruski skladatelj pokopan je na Tihvinskom groblju u Aleksandro-Nevskoj lavri u Sankt-Peterburgu.

Vladimir Lenjin (1870.-1924.)

Lenjin se razbolio samo pet godina nakon revolucije 1917. godine. Pretpostavljalo se da je uzrok bolesti bilo živčano naprezanje u neprekidnim javnim govorima, napornom radu i stresu nakon atentata 1918. godine. Preživio je tri moždana udara, poslije čega više nije mogao govoriti. Umro je od izljeva krvi u mozak (premda se pričalo i da je umro od sifilisa). Lenjinova smrt prouzrokovala je čitavu bujicu nevjerojatnih glasina. Pričalo se da je pobjegao u inozemstvo, da je umro odavno ali mu je tijelo bilo zamrznuto, te da to i nije njegovo tijelo nego voštana lutka...

Pitanje načina na koji treba pokopati Lenjina razmatralo se i ranije, dok je on još bio živ, ali teško bolestan. Čovjeka koji je satirao Crkvu i crkvene obrede nije bilo moguće tek tako zakopati po kršćanskom običaju. Prema službenoj verziji, Josif Staljin se izjasnio da Lenjinovo tijelo treba "sačuvati", i da je to, navodno, želja "radnog naroda". To je značilo da se tijelo balzamira po metodama suvremene znanosti. (Mnogi partijski drugovi su, doduše, u početku bili skeptični, jer im se činilo da će Lenjinove "mošti" služiti kao mošti ruskih svetitelja, što je štetno po marksizam).

Organizirana je "svjetovna" (tj. ne crkvena) ceremonija opraštanja. Mrtvački sanduk s Lenjinovim tijelom bio je izložen u Dvorani stupova Doma sindikata (kasnije će tu biti izložena tijela i drugih sovjetskih rukovoditelja). Pet se dana nije prekidala povorka ljudi koji su prilazili oprostiti se od vođe, a zatim je balzamirano tijelo smješteno u privremeni drveni mauzolej na Crvenom trgu. Na tom je mjestu 1930. godine podignut današnji granitni mauzolej, gdje Lenjinovo tijelo (tj. ono što je od njega ostalo) još uvijek leži u prozirnom sarkofagu. Specijalni laboratorij brine o očuvanosti vanjskog izgleda posmrtnih ostataka.

Josif Staljin (1879.-1953.)

Staljin je imao 73 godine kada mu se 1. ožujka 1953. paralizirala desna polovica tijela. Pripadnik osiguranja zatekao ga je kako leži na podu. Tri dana kasnije vođa naroda je umro. Kao i u Lenjinovom slučaju, službeni uzrok smrti bio je izljev krvi na mozak.

I Staljinovo tijelo bilo je izloženo u Domu sindikata. Tri je dana rijeka ljudi prolazila i oprašala se od vođe. I članovi stranih delegacija dolazili su položiti vijence. Sahrana je obavljena 9. ožujka i ostala je poznata po tome što se okupilo toliko naroda da je stotinjak ljudi izgubilo život u velikoj gužvi. Staljinovo balzamirano tijelo u svečanoj je pogrebnoj povorci uneseno u mauzolej u pratnji artiljerijske kanonade i ratnih aviona koji su prolijetali iznad Crvenog trga.

Tijela dvojice sovjetskih lidera osam su godina bila u mauzoleju jedno do drugog. A onda je 1961. godine u sklopu borbe protiv "kulta Staljinove ličnosti" njegovo tijelo izneseno iz mauzoleja i pokopano ispred zidina Kremlja, gdje se i danas nalazi.

Jurij Gagarin (1934.-1968.)

Sedam godina nakon legendarnog leta u svemir Jurij Gagarin poginuo je u avionskoj nesreći za vrijeme vježbovnog leta u lovačkom avionu MiG. Krajem šezdesetih sovjetska je vlast već našla način da zaobiđe "kršćanski pogreb", i taj je način bilo kremiranje. Mnoge su poznate ličnosti u Sovjetskom Savezu kremirane.

Tako je urađeno i s čuvenim kozmonautom. Urna s njegovim prahom uzidana je u kremaljski bedem, gdje je zatim formirana čitava nekropola uglednih državnika, članova partije i generala.