Jedna od prvih ruskih feministkinja, Gippius je pokušavala izaći iz rodnih okvira i razbiti stereotipe o ženama. Ona je voljela šokirati publiku pojavljivanjem u muškoj odjeći, znala je govoriti o sebi u muškom rodu, naročito kada je u pitanju bila poezija. Isto je tako znala nositi i izuzetno ženstvene haljine.
Kao i njezin muž pisac Dmitrij Mereškovski, bila je filozof, zalagala se za duhovnu slobodu i slobodnu ljubav i postala jedan od ideologa i izrazitih predstavnika ruskog simbolizma u poeziji. "Volim sebe kao boga", skandalozno je izjavljivala u svojim stihovima, zanimajući se za individualizam.
Njihov stan u Kući Muruzija u Sankt-Peterburgu bio je meka umjetnika u sjevernoj ruskoj prijestolnici. Poslije revolucije 1917. godine zajedno s mužem emigrirala je i u Parizu nastavila biti stožer ruske kulture, okupljajući oko sebe sunarodnjake koji su napustili domovinu. U sovjetskoj zemlji dekadentni stihovi Zinaide Gippius nisu tiskani.
Stvaralaštvo Marine Cvetajeve umnogome je odredila sredina. Rođena je u Moskvi u umjetničkoj obitelji, okružena glazbom i umjetnošću. Marinin otac bio je povjesničar umjetnosti i osnivač Muzeja likovnih umjetnosti koji nosi ime Puškina, a majka pijanistkinja. Možda su upravo stoga stihovi Cvetajeve toliko muzikalni, a stvaralaštvo neodvojivo od njezinog života.
I kao što je njzien život bio ispunjen istinskim tragedijama, takva je i Marinina poezija, nervozna, isprekidanih stihova vječno nemirnog i napaćenog čovjeka. Prožeta potresnom otvorenošću osjećaja i ljubavnih patnji. Kći Marine Cvetajeve umrla je od gladi za vrijeme Građanskog rata. Poslije emigracije vratila se u SSSR 1939. godine u najgore vrijeme Velikog terora. Muž joj je bio uhićen, a druga kći petnaest godina provela u GULAG-u i progonu. Marina Cvetajeva izvršila je samoubojstvo.
Na stihove njezine pjesme "Drago mi je što nisam ja ta zbog koje patite" skladana je glazba, a ova se romansa može čuti i u jednom od najpopularnijih sovjetskih filmova svih vremena"Ironiji sudbine" Eljdara Rjazanova koji se desetljećima redovno emitira na televiziji u novogodišnjoj noći.
Ime Cvetajeve neodvojivo je od imena Ahmatove. Toliko različite pjesnikinje koje su pritom formulirale poetski jezik cijelog jednog stoljeća. I rana poezija Ahmatove fokusirana je na ljubavne drame da bi s vremenom prerasla u građansku liriku o sudbini naroda i zemlje.
Muž Ane Ahmatove našao se na udaru represije, sin bio uhićen, a pjesnikinja preživjela blokadu Lenjingrada i duge godine zabrane objavljivanja poezije. Redovi očajnih žena koje pokušavaju saznati o sudbini svojih sinova i muževa u vrijeme Velikog terora reflektirani su u njezinoj najpoznatijoj poemi "Rekvijem".
Markantan pjesnikinjin profil postao je neka vrsta zaštitnog znaka, a njezine portrete radili su Kuzma Petrov-Vodkin, Amedeo Modigliani, Nathan Altman i mnogi drugi viđeni slikari tog vremena.
Rođena je u Moskvi u židovskoj obitelji, studirala na Kazanskom sveučilištu i radila kao novinarka. Godine 1937. bila je uhićena zbog navodnog članstva u terorističkoj organizaciji. Kao "otac i majka neprijatelja naroda" uhićeni su i njezini roditelji.
Deset godina u zatvorima i logorima i još desetljeće bez mogućnosti da se vrati u rodnu Moskvu, Ginzburg je iza sebe ostavila jedno od prvih svjedočanstava o zvjerstvima sovjetskog kaznenog sustava i represijama. Njezon roman "Strma maršruta" sadrži šokantne opise ponašanja prema ženama u zatvorima, kao i istinite priče o tome za što se sve u Staljinovo vrijeme moglo završiti u zatvoru (recimo, ako niste denuncirali susjeda).
Prvo izdanje knjige pojavilo se u Milanu 1967. godine, a u Sovjetskom Savezu tek poslije autorićine smrti, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Knjigu je uspio vidjeti, kako se Ginzburg i nadala, njezin sin, poznati pisac Vasilij Aksjonov.
Život dug gotovo čitavo jedno stoljeće podrazumijevao je brojne gotovo nevjerojatne obrate. Berberova je rođena i odrasla u Peterburgu. Jedan od njezinih muževa bio je istaknuti pjesnik Srebrnog vijeka Vladislav Hodasevič. Poslije Revolucije 1917. godine par je napustio Rusiju i dugo živio u Parizu, zauzimajući centralno mjesto u kulturnom životu ruske emigracije. U selu nadomak francuske prijestolnice Nina je provela dane njemačke okupacije.
Iako nije znala ni riječ engleskog, 1950. godine odlučuje otići u SAD. Jezik je vrlo brzo naučila i počela izdavati almanah posvećen ruskoj inteligenciji i predavati ruski jezik i književnost na nekoliko američkih sveučilišta.
Autobiografija Berberove "Kurziv je moj", njezino najpoznatije djelo, predstavlja riznicu dokumentarnih svjedočanstava o vremenu i suvremenicima. Berberova je napisala i nekoliko romana i jednu od prvih biografija Petra Čajkovskog u kojoj je otvoreno govorila o njegovoj homoseksualnosti, kao i knjigu "Željezna žena" o trostrukoj agentici tajnih službi SSSR-a, Njemačke i Engleske, baronesi Muri Budberg, ljubavnici Maksima Gorkog i potom Herberta Wellsa.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
