"Prve dame" velike književnosti: Pet ruskih spisateljica

1. Natalija Dolgorukova (1717.-1771.)

Natalija Borisovna Dolgorukova, djevojačko Šeremetjeva (1714.-1771.)

Javna domena

Smatra se da je kneginja Natalija Dolgorukova jedna od prvih ruskih spisateljica i autorica memoara. Ona je u životu prošla iz jedne krajnosti u drugu – od rado viđene ličnosti na dvoru Petra II. preko muževljeve nemilosti i progonstva u Sibir do odlaska u samostan.

Ostavila je u nasljeđe "Svojeručne bilješke kneginje Natalije Borisovne Dolgoruke, kćeri g. feldmaršala grofa Borisa Petroviča Šeremeteva". Povjesničar književnosti Dmitrij Svjatopolk-Mirski u njezinom je tekstu pohvalio "iskrenost priče" i "veleljepotu i izuzetnu čistoću ruskog jezika".

2. Ana Bunjina (1774.-1829.)

A. P. Bunjina, portret

Aleksandar Varnek

Ana Bunjina prva je profesionalna ruska pjesnikinja, ili, kako su je zvali, "ruska Sapfa" (Ivan Bunjin je iz njezinog roda). Ona je pisala ode junacima i veličala njihove podvige, zbog čega su je hvalili Karamzin i Deržavin. S druge strane, mlađi suvremenici "zlatnog vijeka ruske poezije" smatrali su da su njezini stihovi staromodni, a za Bunjinu su govorili da je "poetski leš". I Aleksandar Puškin je u ironičnom kontekstu spominjao njezine "besmislice" i "glupe stihove". Na njezin se račun s puno zlobe šalio i Konstantin Baćuškov, aludirajući na Sapfino samoubojstvo: "Ali na moju nesreću, / Ti ne umiješ doći do mora."

3. Nadežda Durova (1783.-1866.)

Nadežda Durova

Javna domena

Odvažna "djevojka-konjanik" služila je u vojsci i ratovala protiv Napoleona. Inzistirala je da je svi zovu Aleksandar Aleksandrov. Njezino su glavno djelo "Zapisi djevojke-konjanika". Prvi ih je put objavio A. S. Puškin. On je zapravo i otkrio ličnost Durove i njezinu tajnu, suprotno njezinoj volji. Ona je zbog toga bila jako revoltirana, ali joj je Puškin odgovorio: "Budite hrabri, zakoračite na poprište književnosti s istom hrabrošću s kojom stupate na poprište koje vas je proslavilo."

Durova je pisala o svome životu i o užasnom, uvredljivom položaju žena u ono doba, koje su, po Nadeždinim riječima, "živjele i umirale u ropstvu". Ona priča o svojoj čvrstoj odluci da se po svaku cijenu distancira "od spola koji je, kako sam ja mislila, pod Božijim prokletstvom". Opisuje i to kako je na prijevaru stupila u službu, a također prve bitke u kojima je sudjelovala. 

4. Jekaterina Avdejeva (1788.-1865.)

Javna domena

Za razliku od većine spisateljica, koje su bile plemkinje, Avdejeva je potjecala iz trgovačke obitelji i nije imala nikakvo (čak ni domaće) obrazovanje. Živjela je u Irkutsku, mnogo je putovala i napisala "Zapise i bilješke o Sibiru" (1837.), jednu od prvih ruskih knjiga iz oblasti etnografije. To je zbirka priča o životu i običajima mještana. Uz knjigu je priložila i zapise lokalnog folklora i starih ruskih pjesama.

Kasnije je Avdejeva pisala knjige o vođenju domaćinstva i narodnoj medicini, kuharicu i zbornike pjesama, a objavila je i narodne bajke za djecu koje je sama zapisala. Kasniji folkloristi i skupljači bajki jako su cijenili njezin trud, kao i činjenicu da je ona objavila "originalne zapise iz narodnih usta". U Rusiji se 1859. godine pojavio "Književni fond" za pomoć piscima, odakle je Avdejeva dobivala mirovinu do kraja života.

5. Sofija Kovaljevska (1850.-1891.)

Sofija Kovaljevska, matematičar

Michael Nicholson/Corbis/Getty Image

Kovaljevska je poznata prije svega kao prva žena na svijetu koja je bila profesorica matematike. Ali genijalan čovjek ima mnoge talente, pa je i ona imala dovoljno stvaralačke snage i za bavljenje književnošću. Pisala je na ruskom i švedskom jeziku, budući da je jedan dio života provela u Švedskoj. Područje njezinih zanimanja bilo je slobodoumlje i previranje u krugovima mladeži tijekom 1860-ih (tome je posvećen njezin roman "Obitelj Voroncovih"), a također pokret "narodničestva" 1870-ih.

Jedno je od njeziih najpoznatijih djela priča "Nihilistkinja" iz 1884. godine. Zasnovana je na istinitoj priči o Puškinovoj rođakinji Veri Gončarovoj. Vera je odlučila udati se za čovjeka koga nije poznavala, a koji je bio optužen i osuđen kao revolucionar "narodnik" (i Kovaljevska je pomagala da se isposluje dozvola za taj brak). Priča je objavljena na švedskom i ruskom jeziku, ali je u Rusiji gotovo odmah zabranjena. Cenzor je zabranu obrazložio simpatijama prema nihilizmu, a također činjenicom da se u djelu "na jeziv način prikazuje sudbina političkih zločinaca i surovost naših vlasti prema njima".