Zašto je Gogolj spalio drugi tom "Mrtvih duša"?

Čuveni ruski satiričar planirao je svoje najpoznatije djelo napisati u tri toma, u obliku Danteove "Božanstvene komedije", gdje će također u izvjesnom smislu prikazati pakao, čistilište i raj. Prvi se tom pojavio u tisku 1842. godine, i on je danas poznat kao roman "Mrtve duše". A to je zapravo bio "pakao", i ispao je jako dobro. Gogolj je u njemu prikazao čitavu lepezu negativnih likova i širok spektar svakojakih poroka. Kada je pročitao prva Gogoljeva poglavlja (koja nisu ušla u konačnu redakciju), veliki je pjesnik Aleksandar Puškin rekao: "Bože, kako je tužna naša Rusija!"

Da se podsjetimo radnje: sitni plemić Pavel Čičikov doselio se u jedan gradić i predstavio kao veleposjednik, s ciljem da bude bolje prihvaćen u novoj sredini. Problem je bio u tome što nije imao nijednu "dušu", tj. nije imao svoje kmetove (seljake vezane za njegove posjede). Odlučio se poslužiti lukavstvom koje mu je na neki način sugerirala ruska birokracija. Naime, svaki je posjednik imao popis svojih kmetova koji se obnavljao jednom u nekoliko godina. Kada seljak umre, posjednik i dalje plaća poreze na njegovo ime, jer se pokojnik tretira kao živi kmet sve do sljedeće revizije. Čičikov posjećuje redom lokalne veleposjednike i moli ih da mu prodaju te mrtve duše... "Kolege" različito reagiraju na taj njegov prijedlog.

Sam je Gogolj svoje djelo okarakterizirao kao poemu, premda je napisano u prozi. Na poemu u njezinom antičkom značenju ovdje upućuje forma, jer se putešestvije glavnog junaka ponavlja u "krugovima pakla", i on poput Odiseja luta iz priviđenja u priviđenje. Pored toga, u ovoj su "poemi" prisutne i obimne lirske digresije na temu Rusije i ruskog naroda. Smatra se da je ovo djelo vrhunac Gogoljevog stvaralaštva i jedan od najvažnijih ključeva za razumijevanje ruske duše. Zapravo, glavni junak tu i nije Čičikov, nego Rusija.

Čemu je trebao biti posvećen drugi tom?

Drugi je dio Gogolj bio zamislio kao neku vrstu Danteovog "čistilišta", a treći kao "raj". "Nastavak je u mojoj glavi čistiji i veličanstveniji", napisao je Gogolj svom prijatelju Sergeju Aksakovu.

Likovi u drugom dijelu više nisu toliko negativni. "Zašto prikazivati jedno te isto – siromaštvo i nesavršenost našeg života, iskopavajući likove iz zabiti, iz udaljenih kutaka države?" – tako je Gogolj počeo drugi tom.

Na primjer, na samom početku drugog toma pojavljuje se novi lik, Tentetnjikov. On se u životu dosađuje i ne radi ništa, ali autor spominje da je Tentetnjikov nekada bio pun svakojakih snova i planova, i svi oni su se srušili zbog sitničavosti i beskorisnosti njegove "službe", tj. radnog mjesta u današnjem smislu. 

Pored toga, Gogolj je htio pronaći i pokazati put koji vodi ka boljitku. Na primjer, on ustima junaka govori kako se svaki činovnik treba osloboditi korupcije, vrijedno raditi i ne krasti, i kako je potrebno da rukovodstvo nagrađuje takve činovnike.

Dok u prvom tomu Gogolj opisuje prljavštinu i loše ceste, u drugom se praktički oduševljava ruskim prostranstvima i pejzažima.

Čičikov i u drugom tomu nastavlja posjećivati veleposjednike i kupovati mrtve duše, no u određenom mu je trenutku ukraden kovčežić sa svim papirima. Pored toga, saznalo se da je netko prijavio Čičikova zbog makinacija. Tada glavni junak, koji u prvom dijelu nije pokazao nekae posebno izražene osjećaje, pada u očaj i čupa kosu. Tu se rukopis prekida, tako da nikada nećemo saznati što mu se dalje dogodilo.

Zašto je Gogolj smatrao da drugi tom nije ispao dobro?

Drugi tom "Mrtvih duša" posljednje je djelo na kojem je Gogolj radio. Prošlo je nekoliko godina od objavljivanja prvog toma i pisac se u međuvremenu dosta promijenio. Bio je u fazi duhovnog previranja i vjerskog preispitivanja praćenog jakim neurozama i napadima "zabrinjavajuće uznemirenosti".

"Pitaš me kako mi ide pisanje ’Mrtvih duša’? I ide i ne ide. Pišem sasvim sporo i to uopće ne izgleda onako kako bih htio", napisao je Gogolj svom prijatelju, pjesniku Nikolaju Jazikovu. Duševni nemiri znatno su otežavali posao. Gogolj više nije mogao pisati "kao u mladosti, tj. kako bilo, kuda me ponese moje pero", kako je govorio. U svaki je redak ulagao veliki trud.

Jedina osoba koja je pročitala čitav drugi tom "Mrtvih duša" bio je protojerej Matej, s kojim se Gogolj dopisivao i vodio velike i prilično oštre diskusije po raznoraznim pitanjima. Matej je negativno ocijenio urađeni posao i rekao da je napisano djelo štetno, pa je čak zamolio Gogolja da uništi rukopis.

Ali i sam je pisac osjećao da drugi tom nije ispao dobro. Prikaz negativnih likova i potpunog beznađa po njegovom je mišljenju izgledao mnogo bolje. "Pojavljivanje drugog toma u onom vidu u kojem je napisan prije bi nanijelo štetu nego što bi donijelo korist", napisao je on u "Odabranim mjestima iz prepiske s prijateljima". "Prikazati nekoliko predivnih karaktera koji pokazuju uzvišenu plemenitost našeg soja ne vodi ničemu. Ono će samo pobuditi ispraznu gordost i hvalisanje..."

Nikolaj Gogolj spalio je 24. veljače 1852. godine plod svoga rada, tj. gotovo završeni drugi tom "Mrtvih duša". Jedni pretpostavljaju da je to učinio u naletu bijesa, a drugi da ih je spalio slučajno. Navodno je htio uništiti samo prvobitne rukopise, ali je nepažnjom bacio u kamin i sveske s prepisanim tomom. Bilo kako bilo, taj je događaj potresao i samog pisca, i on je devet dana nakon tog događaja umro.

Sačuvana su poglavlja drugog toma rekonstrukcija na temelju pet svezaka koji nisu izgorjeli. Ta su razbacana poglavlja očigledno pripadala različitim autorskim verzijama. U njima je bilo i većih praznina. Pored toga, ona se međusobno razlikuju i po sadržaju, i po tonu, pa čak i po mastilu i papiru na kojem su pisana. Te stranice ne mogu pružiti zaokruženu predodžbu o djelu, tako da autorska zamisao nije do kraja razjašnjena.