Romani Dostojevskog iskupljuju stvarnost i redefiniraju život. Ponesite bilo koji od njih na pusti otok i ne brinite, imat ćete dovoljno materijala za razmišljanje u godinama koje dolaze (ili barem dokle god ostanete živi!). Intenzitetom i dalekovidošću dostojnim Williama Shakespearea i Sigmunda Freuda, Dostojevski je prodro u najmračnije kutke moralnog propadanja, siromaštva i ljudskog sloma. Dostojevskom nema premca kada je u pitanju prikaz ruskog pakla. Bio je nepopustljivi razotkrivač moralne korupcije, nezrelosti i licemjerja.
1. "Zločin i kazna"
Glavni lik u "Zločinu i kazni" novi je tip osobe, opsjednut nihilističkim idejama.
Dmitrij Svetozarov/The ASDS Film Studio, 2007.
Rodion Raskoljnikov moralno je ambigvitetan mladić, koji sebi dozvoljava da prolije "krv po savjesti". "Jesam li ja dršćući stvor ili imam pravo", bezosjećajno se pita, pokušavajući shvatiti je li on "uš, kao svi, ili čovjek?" Gotova je stvar kada 23-godišnjak ubije staru lihvaricu sjekirom, radi moralnog eksperimenta. Gledajući unatrag, pokazuje se da je njegov zločin gori od najstrašnije noćne more.
Dostojevski nikada nije nastojao ugoditi masi. Bio je pravi inovator koji je pomicao granice žanra, ali i ljudskih očekivanja i ambicija. "Zločin i kazna" najsavršeniji je piščev kriminalistički roman s psihološkim zaokretom. Od samog početka znamo tko je koga ubio, gdje, kada, zašto - pa čak i kako. Pa ipak, pitanje je od milijun dolara koje su egzistencijalne posljedice zločina i kako s njim živjeti. Dostojevski je uvjeren da je nemoguće pokajati se bez prolaska kroz iskušenja i strašne poteškoće, bez suprotstavljanja moralnim apsolutima. Čovjek, prema Dostojevskom, nije netko tko je obdaren razumom i logikom, nego onaj tko namjerno ide predaleko. Pisac je gajio nadu da Raskoljnikov može iskupiti svoj grijeh. "Budite sunce i svi će vas ugledati. Sunce treba prije svega biti sunce", ohrabrujuće govori Porfirije Petrovič. Prema Dostojevskom, oprost je moguć kroz patnju.
2. "Braća Karamazovi"
Nitko nikada nije bolje od Dostojevskog svladao umijeće postavljanja pitanja dobra i zla. Ali ta su "prokleta pitanja" upravo ona koja probijaju led. "Što je pakao? Sudim ovako: Pakao je patnja kad čovjek ne može više voljeti", zapisao je Dostojevski u svom posljednjem romanu "Braća Karamazovi". U njemu je riječ o vjeri, slobodi i obitelji.
Jurij Moroz/Colibri Studio production, Central Partnership, 2009.
Dostojevski pomno proučava dušu svakog lika, bilo strašnog Fjodora Karamazova ili emocionalno nestabilnog Mitje Karamazova, oslikavajući prilično sumoran portret ruskog nacionalnog karaktera. Zašto likovi Dostojevskog prolaze kroz revolucionarne metafizičke transformacije tek kad se nađu u ekstremnim uvjetima, između života i smrti, u moralnom slobodnom padu? Možda zato što tek u tom odlučujućem trenutku konačno prvi put iskreno pogledaju u sebe, samo da bi očajnički vrisnuli.
Ovaj je veliki pisac posjedovao istinski forenzički um i koristio "osnovne instinkte" i slabosti svojih likova kako bi objasnio metafizičku prirodu svijeta. U "Braći Karamazovima", lijepo napisanom romanu sa sjajnom detektivskom radnjom, Dostojevski istražuje etičke aspekte jedne disfunkcionalne ruske obitelji. Franz Kafka, koji je volio "Braću Karamazove", Dostojevskog je nazivao svojim "krvnim srodnikom", i to ne bez razloga. Unatoč tome što su stopostotni Rusi, likovi Dostojevskog univerzalni su po tome što su puni tjeskobe, zlonamjernosti i bijede te su odlučni proći kroz emocionalni pakao u svojoj nezaustavljivoj potrazi za moralnom slobodom i vjerom. Šteta je što je Dostojevski umro nakon što je napisao samo prvi (i kraći) dio duologije "Braća Karamazovi".
3. "Idiot"
Romani Dostojevskog imaju drame koliko i nebo na kojem se sprema neizbježna oluja. Dakle, ne očekujte holivudske sretne završetke. Najranjiviji ljudi društva oni su koji najviše fasciniraju Dostojevskog. On daje glas siromašnima, bolesnima i izopćenicima. U "Idiotu" pisac istražuje ljubav i sažaljenje, ponos i podlost, velikodušnost i dobrotu. "Suosjećanje je najvažniji i možda jedini zakon postojanja za cijelo čovječanstvo", napisao je Dostojevski u romanu.
Vladimir Bortko/Теlefilm, 2003.
Knez Lav Nikolajevič Miškin, glavni protagonist, čovjek je bez budućnosti, epileptični dobrotvor koji je suviše ljubazan, naivan i smiješno djetinjast da bi preživio u carskoj Rusiji. Kao što je mlada gazela hrana za grabežljivca, knez Miškin je "idiot" osuđen na propast u svijetu koji pripada moćnim igračima poput Parfjona Rogožina.
Kako je sam Dostojevski istaknuo, pisac je prilikom stvaranja kneza Miškina bio "nadahnut" Isusom Kristom i Don Quijoteom. Dostojevski je definitivno znao odabrati svoje uzore. Uz kneza Miškina, jednog od najomiljenijih autorovih likova, vežu se i neke autobiografske crte - od Dostojevskog je, primjerice, "naslijedio" čak i epilepsiju. Osim toga, kada Lav Nikolajevič započne razgovor o smrtnoj kazni u Europi i Rusiji, detaljno opisuje osjećaje osobe koja se suočava s pogubljenjem. Zanimljivo je da je to doživio i sam Dostojevski! 1849. godine pisac je uhićen zbog sudjelovanja u kružoku Petruševskog, grupi radikalnih peterburških intelektualaca koji su kritizirali društveno-politički sustav Ruskog Carstva i raspravljali o načinima da se on promijeni. 1850. godine 28-godišnji Dostojevski (koji je do tada već objavio dva romana: "Bijedni ljudi" i "Dvojnik") osuđen je na smrt zajedno s još 20 članova pokreta. Čudnim obratom sudbine presuda mu je preinačena u posljednjem trenutku. Bio je to veliki šok za pisca i nešto što će Dostojevski zauvijek pamtiti.
4. "Bjesovi"
U "Bjesovima" – snažnom romanu o đavolskom iskušenju da se svijet preinači, o demonskoj obuzetosti silama zla i razaranja – Dostojevski je predvidio širenje nihilizma, kaosa i mržnje.
Vladimir Hotinenko/Nonstop Production, 2014.
Pisac, koji je četiri godine proveo u radnom logoru u sibirskom zatvoru, pokazao se i kao vjernik i prorok. "Svaki član društva kontrolira i prijavljuje ostale... Svatko pripada svakome i sve pripada svima. Svi su robovi i jednaki su u svom ropstvu. U ekstremnim slučajevima kleveta i ubojstvo, no što je glavno, jednakost", predvidio je Dostojevski u "Bjesovima". "Samo nužno je nužno i zato je to moto cijelog svijeta... Robovi moraju imati vladare. Potpuna poslušnost, potpuna bezličnost", napisao je. Dostojevski je bio duboko religiozan čovjek, koji je u svojim djelima zazivao ime Božje onoliko često koliko drugi spominju vrijeme. "Za mene je Bog potreban već i zato što je to jedino biće koje se može vječno voljeti", napisao je Dostojevski u "Bjesovima". Dostojevski je sliku "šarmantnog demona" stvorio nevjerojatno vješto. Nikolaj Stavrogin ima izuzetan um i izubijanu dušu. On je antijunak, čovjek s tisuću lica, psihopat, manipulator i serijski ženskar. Ruski filozof Nikolaj Berdjajev smatrao je Stavrogina najmisterioznijim fiktivnim likom u svjetskoj književnosti.
5. "Zapisi iz podzemlja"
1863. godine Dostojevski je napisao vjerojatno prvi egzistencijalistički roman na svijetu, "Zapise iz podzemlja". Ova knjiga već prvim rečenicama zadaje neobičan nervozni ton čitavom djelu. "Ja sam bolestan čovjek... Zao čovjek. Nesimpatičan čovjek. Mislim da me boli jetra." Vodeći ruski filolog 20. stoljeća Mihail Bahtin nazvao je tip diskursa koji ovdje koristi Dostojevski "riječ s petljom".
Gary Walkow/Renegade Films, Walkow-Gruber Pictures, 1995.
To je doslovno kolač s tisuću slojeva: ispovijest bivšeg peterburškog službenika i filozofska priča o suštini ljudskog života, tragična priča o prirodi ljuske požude i drama o nezdravom odnosu između razuma i inertnosti. "Čovjek iz podzemlja", lišen imena i prezimena, raspravlja sa zamišljenim i stvarnim oponentima i promišlja o motivima ljudske djelatnosti, napretka i civilizacije. Paranoičan, bolestan, jadan, siromašan, on je usamljenik koji se najviše plaši da bude razotkriven. Kada je pročitao "Zapise iz podzemlja", Friedrich Nietzsche je Dostojevskog opisao kao "jedinog psihologa od koga sam imao što naučiti".