Osam popularnih legendi o Dostojevskom: Istina ili ne?

Legenda br. 1. Dostojevski je u mladosti bio opsjednut tjelesnim strastima i posjećivao je javne kuće

Portret Fjodora Mihajloviča Dostojevskog

Konstantin Trutovski/ Državni literarni muzej

Suvremenici Dostojevskog u književnim krugovima znali su da je njegov intimni život "neuredan". Pisac je i sam jadikovao zbog svoje raspuštenosti i nekontroliranosti. Bratu je 1845. godine detaljno pisao o tome: "Minuške, Klaruške, Marijane i sl. toliko su se proljepšale da sada koštaju đavo i pol. Nedavno su me Turgenjev i Belinski strašno izgrdili zbog neurednog života." U "Zapisima iz podzemlja" njegov junak kaže za sebe: "Prepuštao sam se razvratu u osami, noću, skriveno, bojažljivo, sa stidom."

S druge strane, genijalnom je piscu bilo krajnje teško upoznavati se sa ženama iz visokog društva. Odmah bi se uplašio, mogao je čak pasti i u nesvijest ako lijepa dama porazgovara s njim. Takav slučaj se dogodio kada je predstavljen jednoj ljepotici na prijemu. Poslije toga je Dostojevski postao junak podrugljivih stihova i pričica, čemu je u velikoj mjeri doprinio njegov prijatelj, književnik Ivan Panajev.

S vremenom se ta situacija potpuno promijenila. Dostojevski je na samrti svojoj ženi rekao: "Znaj, Anja, da te nikada nisam prevario, čak ni u mislima." To je Ana Grigorjevna Dostojevska zapisala u svoj dnevnik, dodavši da rijetko koja žena može čuti tako nešto od muža nakon 14 godina braka.

Provjereno: ISTINA JE

Legenda br. 2. Drugi pisci su mu se podsmjehivali 

Javna domena

"On je bio mršav, sitan, svjetlokos, s bolesnom bojom lica", rekla je za njega Avdotja Panajeva, spisateljica u koju je 25-godišnji Dostojevski bio do ušiju zaljubljen. Sam on je za sebe govorio da je "kvazimodo". Ali drugi pisci mu se nisu smijali zbog izgleda ili ideja, nego zbog ponašanja.

U to se doba on doživljavao kao čovjek koji piše sentimentalnu uličnu prozu i krimi priče, a misli za sebe da je genij. Često se za njega govorilo da je "razdražljiv", da "nije samouvjeren", "pravi je psihopat" i "žalosno samoljubiv čovjek". Mnogi ga tadašnji pisci nisu voljeli, prigovarajući da Dostojevski sebe smatra boljim od ostalih pisaca i očekuje da mu svi ukazuju posebno poštovanje.

Nikolaj Nekrasov i Ivan Turgenjev za njega su rekli da je "rumena bubuljica na nosu ruske književnosti". Turgenjev je proširio priču da je Dostojevski, navodno, tražio da se njegovi "Bijedni ljudi" u časopisu "Peterburški zbornik" ukrase zlatnim okvirom. To je bila izmišljotina, ali su mnogi povjerovali jer se uklapala u predodžbu o Dostojevskom.

Provjereno: ISTINA JE

Legenda 3. Dostojevski – pedofil 

F. M. Dostojevski. Početak 1860-ih.

Ivan Andrejevič Goh

Književni kritičar Nikolaj Strahov, koji se pozicionirao kao prijatelj Dostojevskog, u pismu Lavu Tolstoju od 23. studenog 1883. godine požalio se da ne može napisati dobru recenziju na djela Dostojevskog jer poznaje i njegove loše strane. "On je imao sklonost da napakosti, i hvalio se time. Viskovatov mi je ispričao kako se on pohvalio da je u parnoj kupelji pao u blud s djevojčicom koju mu je dovela guvernanta", napisao je Strahov.

Tolstoj nije na to reagirao. On je izbjegavao osobno se upoznati s Dostojevskim, ali je visoko cijenio njegova djela. Nakon smrti Dostojevskog njegova supruga Ana Grigorjevna izričito je opovrgla priču o sablažnjavanju djevojčice, istaknuvši da je ta epizoda bila u rukopisu romana "Bjesovi", što znači da je izmišljena. Pa ipak, ova je kleveta još dugo kolala u pojedinim krugovima.

Kasnije se ispostavilo da je Strahov imao motiv da izblati genijalnog pisca. Naime, nakon smrti Dostojevskog 1881. godine Strahov je pozvan da uredi njegov arhiv, i tada je u rukopisima naišao na loše mišljenje o sebi. Dostojevski ga je okarakterizirao kao čovjeka bez principa, "spremnog prodati sve i sva". Kako je istaknula znanstvenica Lija Rozenblum, Strahov je shvaćao da će taj tekst jednoga dana biti objavljen, kao i Tolstojeva prepiska. Tako je došao na ideju da se "dugoročno" osveti. I dobro je procijenio, jer je Tolstojeva prepiska objavljena tijekom 1910-ih, a rukopisi Dostojevskog tek 1970-ih. Cijelih 60 godina Strahova nitko nije mogao optužiti za klevetu.

Provjereno: NIJE ISTINA

Legenda br. 4. Osuđen je na smrt, ali je pomilovan samo par minuta prije strijeljanja 

Inscenacija pogubljenja na Semjonovskom trgu.

Boris Aleksandrovič Pokrovski

Danas bi se reklo da je Dostojevski širio ekstremističku literaturu koja poziva na rušenje režima u zemlji. Zbog toga je osuđen na smrt zajedno s drugim urotnicima.

Riječ je o kružoku Petraševaca (naziv je dobio po misliocu Mihailu Butaševiču-Petraševskom, kod koga su se članovi kružoka sastajali), kojem je pripadao i Dostojevski. Malobrojni Petraševci zaista su željeli organizirati revoluciju, a većina je uglavnom proučavala i propagirala utopijske socijalne ideje 19. stoljeća (zbog čega su Petraševci okarakterizirani i kao "komunisti"). Često su govorili i o ruglu kmetstva, cenzuri i potkupljivosti činovnika. Mnogi su Petraševci bili književnici, pisci, znanstvenici i studenti. Kružok je, međutim, rasturen upravo zbog "pokušaja" svrgavanja vlasti. Petraševski je optužen za "zamisao da svrgne državno uređenje", a Dostojevski i još 19 ljudi za širenje kopija pisma književnog kritičara Visariona Belinskog piscu Nikolaju Gogolju koje je sadržavalo kritiku vlasti. Optuženi su i zato što nitko nije prijavio vlastima da je jedan član kružoka pročitao svoj tekst s preporukama kako da se svrgne car.

Osuđenici su dovedeni na strijeljanje i prva trojica su izvedena ispred stupova. Dostojevski je bio šesti po redu. Ali sve je to bila samo predstava s ciljem da ih zaplaši, jer je već bilo spremno carevo pomilovanje i odluka da se pogubljenje zamijeni drugim kaznama. Odluka o pomilovanju pročitana je kada su prvoj trojici već bile vezane oči i kada je izdana naredba: "Nišani!" Ono što je doživio tada, "na rubu smrti", Dostojevski je kasnije opisao u "Piščevom dnevniku": "Gotovo svi osuđenici bili su uvjereni da će presuda biti izvršena i doživjeli su bar deset užasnih, beskrajno strašnih minuta u očekivanju smrti."

Provjereno: ISTINA JE

Legenda br. 5. Dostojevski je mrzio Židove

Fjodor Dostojevski

Konstantin Šapiro/Ruska nacionalna biblioteka

Dostojevski je često pisao o Židovima, a opće je zaključke iznio u "Piščevom dnevniku". On jest upućivao dosta primjedbi Židovima, ponekad i oštrim izrazima, pa su ga mnogi ubrojali u antisemite (istine radi, Dostojevski nije kritizirao samo Židove, nego i Poljake, Francuze, Nijemce i druge narode, jer je bezrezervnu ljubav gajio samo prema "ruskom narodu-bogonoscu").

U tekstu "Židovsko pitanje" objasnio je svoj stav: on nije mogao razmišljati o problemima židovskog naroda kada je u zemlji bilo previše ljudi koji su živjeli u istim ili još gorim uvjetima. Dostojevski je imao u vidu žalbe Židova da su lišeni slobode izbora mjesta stanovanja (u Ruskom Carstvu bilo im je dozvoljeno da žive samo na određenim mjestima), a u isto je vrijeme bilo dvadeset tri milijuna Rusa koji su bili kmetovi i živjeli u još težim uvjetima. On nije bio naklonjen židovskim poduzetnicima koji su zaposjeli tisak i širili antirusku propagandu i isto je toliko drsko kritizirao ruske liberale koji su "puzali na koljenima pred Zapadom" i prezirali vlastitu zemlju.

Članak je završio željom da se "potpuno prošire prava židovskog plemena", ali pod uvjetom "da se ta prava usvoje i koriste bez štete po autohtono stanovništvo".

U prepisci s ruskim publicistom Arkadijem Kovnerom Dostojevski piše: "Kažem vam da ja uopće nisam neprijatelj Židova i nikada nisam to bio! Ali već samo 40-stoljetno (kako vi kažete) njihovo postojanje dokazuje da to pleme ima izuzetno snažnu životnu snagu koja tijekom čitave povijesti nije mogla a da se ne pretoči u raznorazne status in statu [država u državi]."

Provjereno: NIJE ISTINA

Legenda br. 6. Ostavio ženu na samrti i pobjegao s ljubavnicom u inozemstvo

Marija Dmitrijevna Dostojevska, djevojačko Konstant, a po prvom mužu Isajeva (1824.-1864.) postala je 1857. prva žena Dostojevskog.

Javna domena

Njegovu prvu ženu Mariju suvremenici su opisivali kao vitku, "dosta lijepu" plavušu, posebno ističući njezinu "strastvenost, egzaltiranost, živahnost i osjećajnost". Vjenčali su se kada je Dostojevski imao 34 godine, a brak je formalno trajao osam godina. Zapravo, međutim, njihov zajednički život nije dugo trajao. Gotovo su odmah počeli živjeti odvojeno, ne samo u različitim kućama, nego ponekad i u različitim gradovima. I jedno i drugo imali su veze "sa strane".

Nesloga je počela kada je Dostojevski tijekom medenog mjeseca dobio napad epilepsije. Prije toga su mu liječnici govorili da su u pitanju obični živčani slomovi koji mogu proći ukoliko se promijeni način života. Ovoga je puta, međutim, liječnik nedvosmisleno ustanovio da je u pitanju epilepsija. "Da sam sigurno znao da imam pravu epilepsiju, ne bih se ženio", napisao je on kasnije bratu.

Dostojevski je zaista na prvo putovanje u inozemstvo 1862. godine otišao bez žene, a ona je tada već bolovala od tuberkuloze. Ali tijekom 1860-ih (umrla je 1864.) on je sve vrijeme pokušavao olakšati njezine patnje, vodio ju je po liječnicima iz jednog grada u drugi, plaćao žene da vode računa o njoj i bio s njom do posljednjeg trenutka njezinog života.

Kasnije je napisao: "Ona me voljela beskrajno, i ja sam nju volio nemjerljivo, ali mi nismo sretno živjeli... To je najpoštenija, najblagorodnija i najvelikodušnija žena od svih koje sam u životu upoznao."

Provjereno: NIJE ISTINA

Legenda br. 7. Bio je gotovo siromah 

Ruski pisac Fjodor Dostojevski

A. O. Bauman

Dostojevski je zarađivao za život uglavnom objavljujući svoja djela. Za tekstove objavljene u književnim časopisima dobivao je skromne honorare. Uopće nije umio zarađivati novac niti štedjeti. Povrh svega, na njegovu financijsku situaciju negativno je utjecala i kockarska strast.

Stanje se pogoršalo naročito nakon smrti prve žene. Ubrzo je zatim umro i brat Mihail, s kojim je Dostojevski zajedno izdavao časopis "Vrijeme", za što je utrošena prilično velika suma novca. Kada je časopis ugašen zbog jednog problematičnog članka, Fjodor Mihailovič morao je samostalno izlaziti na kraj sa svim financijskim poteškoćama i dugovima. Ali nije prestajao kockati (i gotovo uvijek gubiti). Bio je već u braku s drugom ženom Anom kada su prodali vjenčano prstenje i svadbena odijela jer je veliki pisac ponovo sve prokockao.

Provjereno: ISTINA JE

Legenda br. 8. Napisao je roman za 26 dana 

F. M. Dostojevski 1872.

V. J. Laufert

Siromaštvo je poticalo pisca na ekstremne korake. Tako je on 1866. godine sklopio ugovor s izdavačem Fjodorom Stelovskim koji je po Dostojevskog bio poguban, a sve da bi dobio avans. Ugovor ga je obavezivao da do 1. studenog iste godine napiše za Stelovskog novi roman određenog obima. Ako ne stigne, Stelovski dobiva sva prava na objavljivanje svih piščevih djela u narednih 9 godina i može ih izdavati gdje hoće i kako hoće, bez obveze da Dostojevskom plati honorar.

Posao je "škripao", a na živčanoj su bazi učestali napadi epilepsije. Na kraju krajeva, Dostojevski je angažirao stenografkinju kojoj je izdiktirao roman. Ta je stenografkinja bila Ana Snitkina, njegova buduća druga žena. Oni su udvoje radili na romanu "Kockar" koji je imao 400 stranica. Bila je to tema koja je pisca u tom trenutku najviše mučila. Napisali su ga za samo 26 dana. Roman je završen tri dana prije isteka roka.

Provjereno: ISTINA JE