Nekada davno, kada većina Rusa nije znala čitati i pisati, oni su stvorili na tisuće različitih bajkovitih priča koje su se prenosile s koljena na koljeno. Nisu ih voljela slušati samo djeca, nego i odrasli u večernjim satima, dok su pleli lapte (obuću od kore drveta) ili se bavili drugim poslovima. Bile su to priče iz svakodnevnog života s poukama, nevjerojatne pripovijesti o životinjama i fantastičnim bićima koja žive u šumama, rijekama i močvarama ili prave bajke s princezama i prinčevima. Na njima se gradio karakter ruskog naroda i na njima je počivala njegova kulturna cjelovitost.
Svi ruski pisci i pjesnici odrasli su na ruskim bajkama, a mnoge su od njih kasnije preradili ili u svom stvaralaštvu koristili njihove sižee. Mnoge su autorske bajke tako dobro prihvaćene u narodu da danas ljudi često ne mogu razlikovati koje su priče plod narodne, a koje piščeve mašte.
Veliki doprinos očuvanju ruskog folklornog stvaralaštva dao je u 19. stoljeću Aleksandar Afanasjev, zapisavši najvažnije bajke i objavivši ih u zbirci "Narodne ruske bajke".
Ova bajka ima kumulativni siže, što znači da se ista radnja ponavlja više puta. Dakle, bili jednom djed i baka. Djed zatraži od bake da mu ispeče kruščić (na ruskom "kolobok", odnosno mali okrugli kruh). Baka je "po žitnici pomela, po sanduku postrugala", sakupila ostatke brašna i ispekla kruščić.
Stavila je kruščić na prozor da se hladi, a on je skočio s prozora i otkotrljao se. Dok se kotrljao putem, sreo je zeca, vuka i medvjeda. Svi oni su prijetili da će ga pojesti, ali je kruščić bio lukav i otpjevao im pjesmicu: "Od bake sam pobjegao, od djeda sam pobjegao, i od tebe ću lako pobjeći." Tri puta je uspješno umaknuo grabljivcima, ali je onda sreo lisicu. Ona ga je prevarila i pojela.
Folklorna bajka o kruščiću vrlo je popularna u Rusiji, znaju je sva djeca bez iznimke. Najpoznatija je u autorskoj verziji poznatog pedagoga iz 19. stoljeća i osnivača znanstvene pedagogije u Rusiji Konstantina Ušinskog. Također postoji nekoliko crtanih filmova po motivima ove bajke.
Bili jednom baka i djed. I imali kokošku Rjabu, koja im je snijela zlatno jaje. Ni djed ni baka nisu ga uspjeli razbiti, ali je protrčao miš, mahnuo repom, jaje je palo i razbilo se. Djed i baka su se jako rastužili, ali kokoška je obećala da će im snijeti novo, obično jaje.
Ovaj sretan kraj dodan je u kasnijim verzijama priče, zbog djece. Međutim, u originalu razbijeno jaje izaziva čitav niz neugodnosti širom sela. Siže o kokoški Rjabi obradili su mnogi pisci: spomenuti Ušinski i Afanasjev, sakupljač ruskog jezičnog blaga Vladimir Dalj, sovjetski pisac Aleksej Tolstoj i drugi. Osim toga, u raznim regijama Rusije bajka je imala više varijanti i sadržavala je čitav niz različitih nevolja koje su se događale nakon što se jaje razbilo.
Posadio djed repu. Izrasla velika repa. Djed "vuci-potegni", ali iščupati je ne može. Pozove on redom u pomoć baku, unuku, psa i mačku, ali čak je ni oni svi zajedno nikako nisu mogli iščupati. Na kraju su u pomoć pozvali miša i tek tako im je pošlo za rukom iščupati repu. Bajka nas uči da, ako se svi zajedno prihvatimo nekog posla, sve možemo postići. I da se čovjek ne treba plašiti tražiti pomoć, čak i od neprijatelja (kao što su mačka i miš).
Alegorija s repom svidjela se mnogim piscima, siže je nekoliko puta obrađivan, a postao je i osnova za satiru. U vrijeme Prvog svjetskog rata čak su se pojavile karikature na siže bajke o repi: "djed" Franjo Josip posadio je repu-rat i pozvao europske lidere da mu je pomognu iščupati. U sovjetskoj propagandi djed je bio Kapital, koji je pokušavao iščupati crvenu repu revolucije.
Na livadi je stajala kućica. Pored nje je protrčala mišica i pitala: Tko u kući živi? Nitko nije odgovorio i ona se odluči tu nastaniti. Zatim su joj se pridružili žaba, zec, lisica i vuk... I svi su zajedno složno živjeli, dok nije došao medvjed. Oni su i njega pozvali da živi s njima, ali on ne uđe u kuću, nego se popne na krov... i sruši kuću. Istina, životinje su uspjele pobjeći. Zajedno su zatim počele graditi novu kuću i sve je bilo još bolje nego ranije. U nju su se svi uspjeli smjestiti.
Još jedna nevjerojatno popularna ruska bajka koju su također obradili mnogi ruski pisci. A u interpretaciji Samuila Maršaka postala je odličan materijal za predstave u dječjim i kućnim kazalištima.
Jedna od arhetipskih bajki, u kojoj je glavni junak lijeni, prostodušni i dobri Jemelja. On se oslanja na sreću, na rusko "dat će Bog". Seoska budala Jemelja ulovi čarobnu štuku, koja obeća da će mu ispuniti svaku želju ako joj poštedi život. Jemelja koristi želje za sve ono što ne voli raditi: "po štukinoj volji" sjekira sama cijepa drva, vjedra sama donose vodu i tako dalje. Jemelja je toliko lijen da ne želi ustati s tople peći, nego naređuje peći da ga vozi, gazeći sve pred sobom. Na kraju se oženi carevom kćeri!
Priču o čarobnoj ribi koja ispunjava želje iskoristio je i Aleksandar Puškin u autorskoj "Bajci o ribaru i ribici". Istina, kod njega se pojavljuju baka i djed, a babina pohlepa, kojoj za sreću nisu dovoljni ni velika kuća ni dvorac, dovodi do tragedije. Riba im oduzima sve što im je dala i oni ostaju "pored razbijenog korita".
Zaplet ove ruske bajke priča je o začaranoj devojci. Car pošalje tri sina da izaberu buduće žene, tako što iz luka odapinju strijele u nepoznatom pravcu. Najmlađi carević Ivan nema sreće. Njegova strijela pada u močvaru i on tamo pronalazi samo žabu. Tako da se mora njom oženiti.
Međutim, ispostavlja se da je ona začarana ljepotica. Može skinuti žablju kožu i pojaviti se kao prelijepa djevojka Vasilija Prekrasna (odnosno Vasilisa Premudra). Kako bi princezu oslobodio čini, carević mora proći kroz šume i močvare u potrazi za zlim i strašnim Koščejem Besmrtnim. Koščejev život je skriven "na vrhu igle, igla u jajetu, jaje u ptici, ptica u zecu, zec u kamenom sanduku, a sanduk na visokom hrastu".
Da savlada Koščeja, careviću Ivanu pomažu životinje i on spašava svoju Vasilisu.
Ovo je praktički priča o ruskoj Pepeljugi. Po motivima bajke u sovjetsko je doba snimljen film koji je postao vrlo popularan, posebno uoči Nove godine. Zla maćeha ne voli pastorku Marfušu (u sovjetskom se filmu zove Nastenjka) i traži od muža, djevojčinog oca, da je zimi odvede u šumu i tamo ostavi. Djevojku pronalazi čarobni Morozko (Djed Mraz) i tri je puta pita je li joj toplo. Djevojka drhteći odgovara da joj je toplo, pa je, dirnut njezinom skromnošću, Morozko spašava i poklanja joj dragocjenosti i bundu.
Zavideći joj na poklonima, zla maćeha šalje u šumu i svoje razmažene kćeri, ali one nisu tako ljubazne prema Morozku i on ih ostavlja da se smrznu. Najpoznatija interpretacija ove bajke je priča Samuila Maršaka "Dvanaest mjeseci".
Pričama o Baba Jagi i danas se plaše ruska djeca. Ova stara vještica živi u šumi u kolibi na kokošjim nogama, leti u mužaru, a "metlom trag zameće". Maćeha mrsku joj pastorku šalje kod Baba Jage da služi. Zla starica tjera djevojku da radi, ali ispostavlja se da je namjerava pojesti! Djevojka smisli kako da pobjegne i šumske joj životinje, pa čak i neživi predmeti, pomažu, jer je ona prema svima dobra i pažljiva. Otac se, saznavši da je žena poslala djevojku u sigurnu smrt, jako naljuti i otjera je od kuće.
Postoji i druga verzija prema kojoj otac sam odvozi djevojku kod Baba Jage (kao i kod Morozka, po nagovoru zle žene). A tamo djevojka čak živi u slozi s Baba Jagom, ali otac je odvodi, pa zatim ponovo vraća. I Baba Jaga, razbjesnivši se, od djevojke ostavlja samo kosti...
Jedan car šalje svoju trojicu sinova da nađu čarobnu žar-pticu sa zlatnim perjem. Najmlađi carević Ivan odmah doživljava neuspjeh, jer mu konja pojede vuk. On se zbog toga toliko ražalosti da se čak i sivi vuk na njega sažali i ponudi mu pomoć. Tako Ivan u potragu za žar-pticom kreće na sivom vuku. Ispostavlja se da je vuk jako mudar i lukav i zahvaljujući njemu carević pronalazi ne samo pticu, nego i svoju ljubav, Jelenu Prekrasnu, koju uz pomoć vuka krade od drugog cara. Istina, tada ga pokušaju prevariti rođena braća... Ali dobrota i čast uvijek pobjeđuju u ruskim bajkama.
Narodni siže o žar-ptici i čarobnom konju pojavljuje se i u autorskoj priči "Konjić grbonjić" Petra Jeršova (1834.). U sovjetsko doba to je bila jedna od najpopularnijih bajki koja je mnogo puta objavljivana u velikim nakladama i postavljana na scenu u mnogim dječjim kazalištima.
Siže ove bajke pomalo podsjeća na priču braće Grimm "Ivica i Marica". Dvoje siročića Aljonuška i Ivanuška dugo lutaju, Ivanuška je jako žedan, ali kod raznih potoka nalaze se različite životinje. Aljonuška zabrani bratu da pije i upozorava ga da će, ako bude pio tamo gdje su koze, postati jare, a ako pije tamo gdje su krave, postati tele. Ipak, Ivanuška ne može izdržati, pije vodu i pretvori se u jare. Aljonuška plače i vodi ga sa sobom, a u susret im nailazi prelijepi carević. Žao mu je sirote djevojke i želi se oženiti njome. Ali zla vještica, koja im zavidi na sreći, baci Aljonušku u more s kamenom oko vrata. Carević tuguje, a jare stalno juri prema moru i na kraju do mora dovede i carevića. Aljonušku izvuku iz vode živu i zdravu, a vješticu ubiju.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
