10 KLJUČNIH činjenica o ruskom skladatelju Sergeju Rahmanjinovu

1. Svestrani talent

Sergej Rahmanjinov u početku se proslavio kao veliki skladatelj, no bio je jednako sjajan i kao pijanist i kao dirigent. "Nikada nisam uspio shvatiti koji je moj pravi poziv, tko sam - skladatelj, pijanist ili dirigent... Ponekad mi se čini da sam, prije svega, skladatelj; ponekad pomislim da sam sposoban samo svirati klavir. Kad je veći dio moga života već iza mene, stalno me muče sumnje da, s obzirom na to da sam se okušao u mnogim ulogama, možda nisam proživio svoj život na najbolji način. Kako kaže ruska poslovica, pokušao sam 'ubiti tri ptice jednim kamenom'", rekao je Rahmanjinov.

2. Glazbena pozadina

Rođen 1. travnja 1873. u aristokratskoj obitelji, Rahmanjinov je s četiri godine počeo svirati klavir. Očito mu je glazba bila u krvi. Sergejev djed, Arkadij Rahmanjinov, bio je profesionalni glazbenik, koji je učio svirati klavir kod irskog skladatelja Johna Fielda, izumitelja nokturna.

Kada je Sergeju bilo devet godina, njegova se obitelj preselila iz Novgorodske oblasti u Sankt-Peterburg, gdje je dječak upisao konzervatorij. Rahmanjinov je brzo učio, ali je često markirao, pa su tumarala odlučili poslati u Moskvu i smjestiti ga u privatni internat. Tamo je pod vodstvom slavnog pijanista i učitelja Nikolaja Zvereva, koji je tražio strogu disciplinu, Rahmanjinov satima uvježbavao sviranje klavira. Plan je uspio i mladić je uskoro diplomirao na Moskovskom konzervatoriju s posebnim priznanjem.

3. Sjajan smisao za humor

Jedan od najvećih violinista svih vremena, Fritz Kreisler, jednom je izvodio sonatu Cesara Francka sa Sergejem Rahmanjinovom u njujorškom Carnegie Hallu.

Talentirani violinist samouvjereno je svirao bez nota kad ga je odjednom izdalo pamćenje. Kreisler se približio Rahmanjinovu i nervozno pogledao bilješke svog partnera, pokušavajući uočiti najbolji mogući trenutak da se pridruži pijanistu.

- Gdje smo?! Gdje smo?! - prošaptao je očajni Kreisler.

- U Carnegie Hallu - uzvratio je Rahmanjinov.

4. Goleme ruke

"Rahmanjinov je stvoren od čelika i zlata: čelika u njegovim rukama i zlata u njegovu srcu", jednom je primijetio genijalni poljski pijanist Josef Hofmann. Iako bi taj njegov opis mogao zvučati kao pretjerivanje, sasvim je sigurno da je Rahmanjinov imao jako duge prste i goleme ruke, vjerojatno najveće u cijelom svijetu klasične glazbe.

Pijanist, koji je bio visok 1,98 m, imao je raspon ruku od oko trideset centimetara. Mogao je staviti kažiprst svoje desne ruke na tipku C, a palcem doprijeti do tipke G. Rahmanjinov je do te mjere svladao umijeće sviranja klavira da je, kada se pojavio na pozornici, zvučao kao da ima deset ruku.

Rahmanjinov je početkom 1900-ih redovito nastupao u Europi kao pijanist i dirigent. 1907. sudjelovao je na povijesnim koncertima koje je organizirao ruski plesni impresario Sergej Djagiljev u Parizu, a 1910.–1911. održao je koncerte u Velikoj Britaniji i Njemačkoj.

5. Kralj nesigurnosti

Skladatelj je tijekom čitavog života patio od trajnog nedostatka samopouzdanja.

Od rođenja je bio strašno samokritičan. Čak i nakon što je njegov "Preludij u cis-molu", napisan 1892., kada je Rahmanjinov imao samo 19 godina, lansirao skladatelja do svjetske slave, ostao je zarobljen u začaranom krugu neisgurnosti i samokritike. "Umoran sam, ponekad mi je nepodnošljivo teško. U jednoj od takvih minuta razbit ću si glavu", rekao je genijalni skladatelj. Rahmanjinov je 1903. oženio Nataliju Satinu, koja mu je bila sestrična, i stvari su se počele poboljšavati. "Žena umjetnika mora svome mužu reći tri stvari: da je genij, da je genij i da je genij", primijetio je Rahmanjinov s dozom ironije.

6. Okrenuo se hipnoterapiji

Sklon neisgurnosti i krivnji, Rahmanjinov je s 22 godine izgubio vjeru u sebe nakon premijere svoje "Simfonije br. 1". Dirigent Aleksandar Glazunov bio je pijan tijekom premijere 1897. te je pokvario izvedbu. Rahmanjinovljeva simfonija dobila je negativne kritike i skladatelj je pao u depresiju. Tri godine nije pisao glazbu, uvjeravajući se da nije dobar ni za što. Srećom, Rahmanjinov je pristao kontaktirati poznatog moskovskog liječnika Nikolaja Dalja, koji mu je pomogao da se nosi s anksioznošću i depresijom. Hipnoterapija je činila čuda i skladatelj je uspio prevladati svoje strahove te je ponovno počeo stvarati glazbu.

7. Skladao je "najbolji koncert za klavir"

Rahmanjinovljev je "Koncert za klavir br. 3", prema renomiranim koncertnim pijanistima poput Nikolaja Luganskog i muzikolozima iz cijelog svijeta, "najbolji koncert za klavir ikada napisan".

Skladan 1909. godine i napisan za solo klavir i orkestar, premijerno je izveden u New Yorku tijekom Rahmanjinovljeve turneje po Sjedinjenim Državama. "Ja sam ruski skladatelj i moja je domovina ostavila traga na mom karakteru i mojim pogledima. Moja je glazba plod mog karaktera i stoga je to ruska glazba", rekao je Rahmanjinov.

8. Virtuozni vozač

Rahmanjinov je bio pravi zaljubljenik u automobile. Skladatelj je svoj prvi automobil – crveni "Lorelei" – dobio na poklon od supruge i dvije kćeri. Rahmanjinov je svom sportskom automobilu dao nadimak "Laura".

Prema sjećanjima skladateljeva prijatelja, pijanista Aleksandra Goljdenvejzera, Rahmanjinov je bio virtuozni vozač. Imao je čak i svoju teoriju o prednostima vožnje. "Dobar dirigent mora biti dobar vozač. I vozaču i dirigentu potrebne su željezna volja, usredotočena pozornost i stalna prisutnost duha. Ovim kvalitetama dirigent treba samo dodati malo znanja o glazbi", rekao je jednom prilikom.

Zbog brojnih tehničkih problema, Rahmanjinova je njegova "Laura" ubrzo izdala te si je nabavio novi Mercedes. Imao je dobar ukus za automobile i volio je brzu vožnju. Svi njegovi automobili bili su osigurani od gotovo svega, uključujući požar, sudar i vandalizam. Dok je živio u svojoj ljetnoj rezidenciji, Villi Senar u Švicarskoj, Rahmanjinov i njegova obitelj putovali su na duga putovanja automobilom - u Bayreuth, na rijeku Roter Main u Bavarskoj i u Pariz. Čak i dok je bio na liječenju u sanatoriju u Baden-Badenu u Njemačkoj, Rahmanjinov se nije odvajao od automobila. Dok je putovao u Aix-les-Bains u Francuskoj sa suprugom Natalijom, Rahmanjinov je rekao je: "Udaljenost iznosi samo 344 kilometra. Automobil će biti s nama. Ako se išta dogodi, pobjeći ćemo začas, nakon što smo dostignemo maksimalnu brzinu."

9. Imigrirao je u SAD

Rahmanjinov je takozvanu Veljačku revoluciju 1917. dočekao bez velikog optimizma. Bojao se da bi mu, zbog raspada starog sustava, moglo biti oteto njegovo umjetničko djelovanje u ulozi pijanista i skladatelja, pa je iskoristio ponudu koja je stigla iz Švedske da održi koncert u Stockholmu. U prosincu 1917. Rahmanjinov je otišao na turneju po Skandinaviji, odakle se više nije vratio u Rusiju. 1918. njegova se obitelj zauvijek nastanila u Sjedinjenim Državama. Rahmanjinovljev je talent u inozemstvu bio cijenjen.

U Americi su ga smatrali pijanistom svjetske klase i morao je održati ciklus koncerata kako bi zaradio za život. Pa ipak se tamo, unatoč golemom uspjehu, osjećao kao stranac i njegov je skladateljski rad neko vrijeme stavljen na čekanje. Gotovo osam godina nije ništa skladao.

"Rođen sam kao netko tko ne stremi uspjehu i stoga nosim nedaće koje su neodvojive od te titule. Prije pet godina, kad sam počeo svirati, mislio sam da mogu postići zadovoljstvo u klavirskom miljeu: sada sam uvjeren da je to nemoguće", napisao je Rahmanjinov 1923.

Tek 1926. godine iz njegova pera izlazi "Koncert za klavir br. 4". Čežnja za zrakom domovine, za rodnom Rusijom, potaknula je ogromnu tragičnu snagu, koja je svoj vrhunac dosegla u "Simfonijskim plesovima", njegovom posljednjem velikom glazbenom djelu, skladanom u Sjedinjenim Državama 1940. godine.

10. Pomagao je Crvenoj armiji

Kada je 1941. izbio Veliki domovinski rat i kada je Rahmanjinov vidio koliko Rusija pati, njegov je um bio ispunjen uznemirenošću i brigom za ljude. Skladatelj je ruskoj vojsci poslao najmanje četiri tisuće dolara (2021. bi to bilo oko 74 000 dolara). Ovim su novcem izgrađeni borbeni zrakoplovi. Pijanist je također pozvao ruske emigrante u inozemstvu da ujedine svoje napore i pomognu Sovjetskom Savezu u njegovoj borbi protiv fašizma, zbog čega je i dobio nadimak "Crveni Rahmanjinov". Ovaj potez također je promijenio stav sovjetske vlade prema Rahmanjinovu. Odnosi su se primjetno zagrijali. Rahmanjinov, koji nije prihvatio američko državljanstvo dok je živio u Americi, posjetio je sovjetsko veleposlanstvo i napisao zahtjev u kojem je od sovjetskih vlasti tražio da mu dopuste povratak kući što je prije moguće. Nije dobio nikakav odgovor. Tek tada je, osjećajući se loše i boreći se s rakom, konačno donio odluku da postane američki državljanin, kako bi osigurao svoju obitelj.

Nažalost, Rahmanjinov nikada više nije vidio Rusiju i umro je 1943. na Beverly Hillsu u Kaliforniji.