Asja Kljačina (igra je Ija Savina) kuharica je invalid u kolhozu koji se nalazi negdje u nigdini. Zaljubljena je u Stepana, lakomislenog i neodgovornog vozača koji misli samo na sebe a za nju ga nije briga. Da sve bude još gore, Asja je trudna i naivno očekuje da će Stepan postupiti kao džentlmen i zaprositi je. On se, međutim, ophodi prema njoj vrlo grubo, tvrdi da dijete nije njegovo i predlaže joj da se uda za nekog drugog. Sirota žena zapravo ima zaručnika u gradu, koji se vraća u svoj kolhoz zaprositi je. Ali ljubav je, kao što kažu, slijepa, i Asja se zaljubljuje u nekoga tko je potpuno izvan njezinog "domašaja".
Drama Andreja Končalovskog prvobitno se zvala "Priča o Asji Kljačinoj koja je voljela jednog muškarca, ali se nije udala za njega iz gordosti". Naslov je dovoljno slikovit.
Crno-bijelo remek-djelo Končalovskog snimljeno je 1967. godine, ali je dva desetljeća čekalo svoju premijeru. Originalna verzija filma prikazana je tek 1987. godine. Očigledno su sovjetski cenzori smatrali da je film suviše dobar da bi bio istinit. Drugim riječima, da nije dovoljno moralan. Naime, junakinja sovjetskog filma koja normalno živi u normalnom kolhozu nije mogla istovremeno biti i invalid, i u drugom stanju, i neudana!
Problem je bio u tome što je Končalovski snimio ovaj film u dokumentarnom stilu. On je htio prikazati svakodnevicu seoskog života u SSSR-u sa svim nedostacima, patnjama i napornim radom. I zaista, u filmu je sve vrlo autentično, jer su scene snimane u pravom sovjetskom selu.
Redatelj je povukao rizičan potez kada je glumačku ekipu formirao od amatera, tj. žitelja tog sela. U pojedinim epizodama sporedni likovi u filmu pričaju o onome što su zaista doživjeli u logorima Gulaga, u Drugom svjetskom ratu i u pojedinim traumatičnim situacijama nakon rata. "Asjina sreća" možda je najautentičniji i najdirljiviji prikaz života u sovjetskom kolhozu koji je ikada snimljen na filmsku traku.
Radnja filma smještena je u 1920-te. Klavdija Vavilova je komesarka Crvene armije, ali je u poodmakloj trudnoći te se mora odmoriti od sudjelovanja u građanskom ratu između Crvene i Bijele armije. Klavdija je oličenje snage i vjernosti (igra je Nona Mordjukova), tipična Ruskinja, kadra "zaustaviti konja u galopu i uskočiti u kuću zahvaćenu požarom". Ona ne može dočekati da ponovo sjedne na konja i pridruži se ratnim drugovima, ali njezin zapovjednik (koga igra Vasilij Šukšin) naređuje joj da ostane u siromašnoj židovskoj obitelji sve do poroda. Jefim Magazinik (igra ga Rolan Bikov), njegova žena Marija i njihovo šestero djece žive u stalnom strahu od pogroma i progona. Dok se Klavdija koleba i razmišlja što želi biti, vojnikinja ili majka, Jefim i njegova žena predstavljaju joj najvelikodušniju filozofsku stranu ljudskosti koja se može zamisliti.
"Komesarka" nije samo film o "životu i sudbini" žene u ratu, nego i o šovinizmu, dobroti i požrtvovnosti.
Film je više od 20 godina bio pod zabranom zato što je temeljen na kratkom romanu Vasilija Grossmana te se ticao antisemitizma koji je tada bio tabu tema. To je bilo dovoljno da film ne ugleda svjetlost dana.
Glazbu za film napisao je Alfred Schnittke. Bio je to prvi i posljednji film redatelja Aleksandra Askoldova. "Komesarka" je 1967. okarakterizirana kao uvreda sovjetskih komunističkih vrijednosti i ideološki neprihvatljiv film, a Askoldov je izbačen iz filmskog studija "Gorki" sa službenim statusom "nesposoban za rad". Odlučeno je da se film uništi, ali je redatelj tajno iznio kopiju iz ateljea za montažu.
Na inicijativu Elema Klimova (redatelja filma "Dođi i vidi"), 1986. godine je formirana specijalna komisija za razmatranje filmova koje je zabranila sovjetska cenzura. "Komesarka" je bila prva na popisu, ali funkcionari iz Državnog odbora za kinematografiju "Goskino" ipak i dalje nisu htjeli odobriti njezino prikazivanje.
Sve je konačno riješeno naredne godine za vrijeme Moskovskog međunarodnog filmskog festivala. Askoldov je odlučio uzeti stvari u svoje ruke pa je ispričao Vanessi Redgrave i Robertu de Niru (koji su 1987. posjetili festival) o svom zabranjenom filmu. To je imalo učinka i "Komesarka" je konačno prikazana u SSSR-u. Film je zabilježio veliki uspjeh u inozemstvu – osvojio je četiri nagrade na Berlinskom međunarodnom filmskom festivalu, a među njima i Srebrnog lava.
Radnja filma u kojem igra kultni glumac i kantautor Vladimir Visocki smještena je u doba Boljševičke revolucije 1917. godine, kada je Rusija bila iscrpljena od neprekidnih borbi i sukoba.
I pored sve ozbiljnosti izabrane teme film Gennadija Poloke (po motivima čuvene drame Lava Slavina) predstavlja mješavinu fantazmagorije, komedije i mjuzikla. Prepun neočekivanih obrata i napetosti, film je mješavina svega i svačega – žanrova, plesa, komedije, šala i glazbe (poznati glazbenik Vladimir Visocki napisao je gotovo sve pjesme za film).
Na prvi pogled djeluje čudno, ali ovaj spoj komedije, tragedije i farse pomogao je redatelju da pokaže koliko je građanski rat bio apsurdan i besmislen. Međutim, 1967. godine je tako slobodna interpretacija bila nečuvena. Gennadiju Poloki je bilo povjereno da napravi realističan film posvećen 50. godišnjici Oktobarske revolucije, a ne film koji se ruga revolucionarnim vrijednostima.
Predsjednik Državnog odbora za kinematografiju Aleksej Romanov zabranio je 1968. godine prikazivanje ovog filma. Pojedini članovi glumačke ekipe pokušali su spasiti film pa su napisali pismo sovjetskom lideru Leonidu Brežnjevu (pretpostavlja se da su to uradili Vladimir Visocki ili Valerij Zolotuhin). Nisu dobili odgovor.
"Intervencija" je prikazana tek 1987. godine. Ali tada je stil sovjetske kinematografije već uvelike bio drugačiji tako da je Polokin film već zastarjeo, i u svakom slučaju nije više izgledao onako moćno i smjelo.
Ivan Sergejevič Travkin (igra ga legenda sovjetske komedije Jevgenij Leonov), stariji tehnolog tvornice bezalkoholnih napitaka, živi mirno sa svojom obitelji u provincijskom gradiću i uživa reputaciju vrijednog radnika. Jednoga jutra Ivan se budi sa zuboboljom i odlazi kod stomatologa koji otkriva da Travkin ima 33 zuba! To je prvi takav slučaj u medicinskoj znanosti! Nesretnika zasipaju pitanjima sa svih strana, novinari traže intervju... Ivan preko noći postaje slavan i putuje u Moskvu. Umalo da nije zaglavio u ludnici otkako je izjavio da je sreo bića iz svemira... Dok Travkin pati od zubobolje, sovjetski se liječnici oklijevaju latiti njegovog jedinstvenog 33. zuba. Situacija bi mogla završiti tragično da Ivan ne nailazi na iskusnog zubara.
Vjerovali ili ne, ali komedija Georgija Danelije podigla je veliku prašinu zbog jedne mizerne epizode gdje je prikazana kolona luksuznih automobila "Čajka" u pratnji motocikala. Tadašnji tajnik Središnjeg odbora za ideologiju Mihail Suslov navodno je okarakterizirao tu scenu kao "klevetu na našu socijalističku stvarnost" i zahtijevao da se ona ukloni. Pored toga, film je doživljen kao nepoštovanje prema sovjetskim kozmonautima.
Georgij Danelija, međutim, koji je snimio i film "Šetam Moskvom" odbio je izrezati originalne kadrove tako da je komedija povučena iz kina dva tjedna nakon premijere. Nakon toga je film četvrt stoljeća čamio u ladici.
Radnja je zasnovana na istoimenoj priči Fjodora Dostojevskog, što znači da film nije baš "lak zalogaj". U književnom djelu napisanom 1862. godine pisac se podsmjehuje idealizmu koji se u Rusiji pojavio nakon ukidanja kmetstva (ukinuto je 1861.).
Film govori o državnom savjetniku Ivanu Iljiču Pralinskom (igra ga Jevgenij Jevstignejev) koji je u određenom trenutku došao na ideju da se svom podređenom službeniku Porfiriju Pseldonimovu prikaže u najboljem svjetlu. Jedne zimske večeri Pralinski se vraćao kući i prolazio pored Pseldonimovljeve kuće. Ispostavilo se da je upravo u to vrijeme bila Porfirijeva svadba. Njegov šef Pralinski, ispunjen plemenitim porivima, odluči osobno čestitati svom mladom kolegi. Neočekivana pojava visokog gosta izazvala je veliku pometnju. Kako je vrijeme odmicalo, situacija je postajala sve neugodnija. Mladoženja je već bio na rubu ludila razmišljajući o tome koliko će ga koštati ovaj darežljivi posjet. Ivan Iljič je očekivao da će njegovo liberalno druženje s običnim ljudima izazvati opće oduševljenje pa se napio i zaspao u postelji mladenaca.
"Ružna anegdota" prikazuje narav visokih ruskih činovnika na krajnje sarkastičan način. Namjerno ili slučajno, film je povlačio paralelu sa sovjetskim birokratskim sustavom. Nažalost, naslov filma bi se mogao primijeniti i na sudbinu njegovih redatelja Aleksandra Alova i Vladimira Naumova, jer su sovjetski cenzori doživjeli njihovo ostvarenje kao "neslanu šalu".
"Ružna anegdota" nije samo obična životna situacija nego odraz sve većeg jaza između različitih društvenih klasa, kao i tenzije između običnih službenika i rukovoditelja.
Film je bio zabranjen 20 godina. Prikazan je tek krajem 1987.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
