5 najboljih sovjetskih nijemih filmova koji se ubrajaju među remek-djela svjetske kinematografije

Jakov Protazanov/Mežrabpom-Rus,1924.
Ovo su najznačajniji nijemi filmovi nastali u SSSR-u, od ekscentrične znanstvene fantastike do avangardne drame o revoluciji.

"Aelita" (1924.), Jakov Protazanov

"Aelita" je snažno utjecala na svoje vrijeme, prikazujući još 1924. godine provokativnu znanstveno-fantastičnu priču o letu u svemir i međuplanetarnim ratovima. U ovoj se slobodnoj adaptaciji istoimenog romana Alekseja Tolstoja na neobičan način isprepliću živopisne scene iz svakodnevice moskovskog života prvih godina ekonomskih reformi Zemlje Sovjeta s fantastičnim epizodama o letu na Mars i susretu s vladaricom crvenog planeta Aelitom. Kao što se moglo i očekivati, u zapletu se pojavljuje i epizoda o pokušaju ustanka proleterskog dijela Marsovaca protiv svojih izrabljivača.

Međutim, sovjetska kritika nije pozitivno ocijenila Protazonovljevu hrabrost, dok je svjetska kinematografija jednoglasno ubrojala "Aelitu" među klasična ostvarenja epohe nijemog filma. Kako je istaknuo američki pisac Frederik Pohl, svemirska fantastika dostojna "Aelite" u sovjetskoj kinematografiji pojavila se tek pola stoljeća kasnije sa "Solarisom" Tarkovskog.

"Oklopnjača Potemkin" (1925.), Sergej Ejzenštejn

Lipanj 1905. godine, Rusko Carstvo. Članovi posade jednog od oklopnih brodova Crnomorske flote organiziraju pobunu. Za ručak su dobili varivo od crvljivog mesa, a zbog odbijanja da ga jedu pokretači bunta su osuđeni na strijeljanje. Pobuna zbog mesa brzo prerasta u ustanak protiv imperijalizma i oklopnjača napušta eskadru, odbijajući se podčiniti.

Ovaj Ejzenštejnov film temeljen na stvarnim događajima postao je jedan od najviše citiranih u svjetskoj kulturi. Remek-djelo, koje je 27-godišnji Ejzenštejn snimio po državnom nalogu povodom obljetnice prve ruske revolucije, bilo je revolucionarno po formi, pa čak i po glazbi. Skladao ju je Edmund Meisel, berlinski kompozitor-futurist. Odmah nakon senzacionalne premijere u Boljšom teatru ovaj film je zemlju trenutno lansirao među vodeće filmske stvaralačke sile i postao dugotrajno oruđe sovjetske propagande – toliko je moćan bio inovatorski filmski jezik. Koliko je samo vrijedila ručno obojena crvena sovjetska zastava u preko sto kadrova filma! U doba crno-bijelog filma to je imalo zapanjujući efekat.

"Majka" (1927.), Vsevolod Pudovkin

Još jedan gorostas sovjetskog nijemog filma bio je Vsevolod Pudovkin. Novajlija u filmskom studiju, vidio je razvoj filma na potpuno drugačiji način nego većina uglednih suvremenika. On je 1929. godine snimio "Majku" po istoimenom romanu Maksima Gorkog, dramu o ustanku proletarijata i sudbini jedne obitelji. Njegov glavni postupak pri oslikavanju junaka nije bila gluma, nego montaža, što je bio povod da za Pudovkina kasnije kažu: "On je u filmu učinio ono što je Dickens izveo u romanima."

Filmski su kritičari 1978. godine "Majku" postavili na treće mjesto na popisu sto najboljih filmova u povijesti kinematografije, a osnivač Američke filmske akademije Douglas Fairbanks je s razlogom rekao: "Nakon 'Oklopnjače Potemkin' sam se bojao gledati sovjetske filmove, jer sam mislio da je 'Potemkin' jedinstvena pojava, ali sad sam se uvjerio da SSSR može snimati izvanredne filmove i da 'Majka' u kinematografskom smislu zauzima vrlo visoko mjesto."

"Čovjek s filmskom kamerom" (1929.), Dziga Vertov

Dziga Vertov se u epohi revolucionarne avangarde izdvajao osobitim radikalizmom. Prije 90 godina njegov film je doživio debakl, za suvremenike je bio previše šokantan. U suštini, svaki Vertovljev film u to doba ("Kino-oko", "Šestina svijeta" i drugi) bio je pokušaj da se tradicionalna kinematografija uništi i stvori nova "optika". Dokumentarni film "Čovjek s filmskom kamerom" bio je vrhunac ovih eksperimenata.

Nijemi nizovi fragmenata gradskog života običnog čovjeka u SSSR-u, od kojih neki traju samo jednu sekundu, pokazali su sav spektar umjetničkih traganja Vertova u filmskom jeziku: od ubrzane snimke do kadrova u ogledalu. S vremenom je ovo ostvarenje postalo svojevrstan manifest i praktični priručnik za filmaše širom svijeta. Zapravo, Vertov je to i želio, napisavši: "Ovaj eksperimentalni rad ima za cilj stvaranje istinskog međunarodnog apsolutnog jezika filma na temelju njegovog potpunog odvajanja od jezika kazališta i književnosti."

"Zemlja" (1930.), Sergej Dovženko

"Zemlja" je prvi sovjetski film o kolektivizaciji. Siže se oslanja na klasni sukob kulaka (bogatih seljaka) i sirotinje, ali u njegovoj osnovi leži grandiozni proces preuređenja svijeta: prelazak od poljoprivredne zajednice do industrijalizacije. "Nikada više neće biti kao što je nekad bilo" - glasi napomena u scenariju Dovženka, koja u punoj mjeri opisuje lajtmotiv filma.

U običnom sovjetskom selu prvi put se pojavljuje traktor koji će uzorati simboličnu granicu između privatne i kolektivne svojine, a u selu u kojem se desetljećima prije toga ništa nije mijenjalo dogodit će se niz dramatičnih događaja.

Za Dovžeka, kao i za mnoge njegove suvremenike, revolucija je bila događaj koji ulijeva nadu, početna točka za promjene na koje se odavno čekalo. Zato u filmu nalazimo brojna poricanja simbola prošlosti, između ostalog, i tradicionalne religije. Ali čak i ideološki zanos nije u svoje vrijeme zaštitio "Zemlju" od kritike. Tek nakon četrdeset godina masovno je prikazana kompletna originalna verzija filma i to zbog naturalizma koji je bio neprihvatljiv za sovjetsku cenzuru. Na primjer, u jednoj epizodi filma seljaci rezervoar traktora pune vlastitom mokraćom, "uzdižući" ga ovim "paganskim ritualom" do statusa domaće životinje, ili u drugoj epizodi obnažena nevjesta oplakuje ubijenog mladoženju. Međutim, na Zapadu je ovaj film prepoznat kao jedan od najpoetičnijih u svjetskoj kinematografiji. UNESCO je 2015. godine "Zemlju" uvrstio među remek-djela filmskog stvaralaštva.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće