5 ruskih filmova koji su osvojili svijet

„Oklopnjača Potemkin“ (1925.)

Teško je zamisliti da je ovaj priznati vrhunac stvaralaštva ne samo sovjetske, već i svjetske kinematografije (na stranici za prikupljanje kritika i ocjenjivanje filmova Rotten Tomatoes film ima najvišu ocjenu - 100% odličnih kritika) do 1950-ih bio zabranjen u Engleskoj i da se do 1978. godine u kinima prikazivao u kategoriji X, u koju ulazi pornografija. Goebbels je govorio da je film Sergeja Ejzenštejna, kojeg je časopis The New Yorker nazvao „prvim modernistom svjetske kinematografije“, najmoćniji propagandni film koji je ikada gledao, rekavši da je nakon filma umalo i sam postao komunist. Kada je „Oklopnjača“ 2005. godine prikazana u Velikoj Britaniji, novine London Evening Standard su napisale: „Kome treba „Avatar“ u 3D-u, kada možete imati ovo?“

Osim ideološke snage i odvažnosti s kojom je Ejzenštejn tada potpuno šokiranim gledateljima prikazivao nasilje, redatelj je budućim naraštajima ostavio svoju inovativnu monatažu. Njegov pristup vidi se i u Coppolinom „Kumu“ i u De Palminim „Nedodirljivima“, a slavna scena pucnjave na stepenicama u Odessi u njima je praktički iskopirana.

Film su mnogi nazivali najboljim filmom u povijesti kinematografije (uključujući Orsona Wellesa, Billyja Wildera i druge majstore američke režije) toliko često da je postao sinonim za inovacije i mjeru dobrog ukusa.

 „Ždralovi lete“ (1957.)

Snimljen 4 godine nakon Staljinove smrti, film Mihaila Kalatozova u SAD-u je objavio studio Warner Brothers 1960. godine, nakon uspjeha na filmskom festivalu u Cannesu - to je bio jedini put da je sovjetski film osvojio "Zlatnu palmu". Kritičare je oduševila "sveobuhvatna averzija prema ratu, koja nema geografske i političke granice, kao i odsutstvo staljinističke propagande".

Zaista, priča o Veroniki koja je odlučila napustiti muža kojeg nije voljela i sačuvati uspomenu na voljenog čovjeka koji je umro u ratu bila je potpuno internacionalna i iskreno ispričana. Film je i danas na čelu svih lista najboljih filmova o ratu.

Film je također utjecao na filmski jezik. Dvostruki oskarovac, snimatelj Haskell Wexler, priznao je da je naučio sve što je mogao od snimatelja filma Sergeja Urusevskog, i da je čak ponavljao njegove metode 20 godina kasnije.

„Andrej Rubljov“ (1966.)

Film Andreja Tarkovskog o životu slikara ikona 15. stoljeća nije imao jednostavnu sudbinu. Unatoč molbi festivala u Cannesu, sovjetski dužnosnici odbili su poslati film na prikazivanje 1967., zaamijenivši ga „Ratom i mirom“. „Rubljov“ je u Cannesu prikazan tek tri godine nakon završetka, prije zatvaranja i izvan konkurencije, svejedno osvojivši nagradu FIPRESCI. 1971. godine u SSSR-u je izašla cenzurirana verzija filma. U prvom prikazivanju prodano je gotovo tri milijuna ulaznica. Druga verzija, skraćena u studiju Columbia za 20 minuta, u SAD-u je izašla 1973. godine: kraćenje nije išlo u korist filmu i recenzije su bile prilično nezadovoljne. Sredinom 90-ih je na DVD-u izašla originalna verzija Tarkovskog duga 205 minuta, koju je kupio Martin Scorsese kada je bio u Sovjetskom Savezu, te je film započeo novi život.

Moguće je da zbog svoje teme, mjesta i vremena radnje film nije zastario. Filmaši različitih generacija i ukusa iskazivali su svoju ljubav prema njemu. Na primjer, Ingmar Bergman je rekao da se "nitko drugi ne osjeća tako prirodno u svijetu snova, kao što to radi Tarkovski."

„Rat i mir“ (1966.)

Ekranizacije Tolstoja možda ne bi niti bilo da 1959. u SSSR-u nije prikazan američki „Rat i mir“ Kinga Vidora. Tek je nakon toga odobreno snimanje filma za kojeg se neslužbeno smatra da je najskuplji u povijesti kinematografije – niti jedan drugi holivudski studio ne bi rastegnuo snimanje na pet godina sa 120 tisuća ljudi u kadru uz sudjelovanje vojske.

Šestosatni „Rat i mir“ podijeljen u dva dijela postao je ne samo prvi sovjetski film koji je dobio Oscara za najbolji strani film, već i najduži.

1969. godine, kada je „Rat i mir“ prikazan u Americi, jedan je od najutjecajnijih kritičara Roger Ebert napisao da je sovjetski redatelj uspio napraviti najbolji epski film u povijesti, bolji i od vrhunca stvaralaštva ovog žanra „Prohujalo s vihorom“.

 „Jež u magli“ (1975.)

Desetominutni crtani film Jurija Norštejna o ježu koji se izgubio u magli dok je išao u posjet svom prijatelju medvjedu toliko je popularan u Americi da mu je posvećen dio epizode osme sezone serije „Family Guy“. U tom se dijelu dikobraz u magli smije Amerikancima koji su došli na ideju da naprave hamburgere od dikobraza.

Činjenica da sami Amerikanci u toj epizodi ismijavaju vlastitu sposobnost da u vidu popularne kulture prožvaču bilo koje umjetničko djelo kao hamburger govori mnogo. To što je izabran upravo „Jež u magli“ govori pak mnogo o autorima serije i o popularnosti crtanog filma.

O filozofskom smislu ovog Norštejnovog kratkog filma napisane su rasprave na mnogim jezicima. O egzistencijalnoj samoći i strahu od svakodnevnih stvari koje poprimaju mračne crte pri određenom pogledu. Ove je godine The Telegraph stavio ovaj crtani film na 19. mjesto na popisu „Najboljih dječjih filmova“. Kada se današnji ruski roditelji žale na to da im djeca gledaju „surove“ holivudske crtane filmove, moglo bi im se odgovoriti da zapadnjaci gledaju ruske. Odnosno, jedan ruski crtani film koji je u potpunosti surov na svoj način.