Uređivajući ruski prijevod talijanske bajke Pinokijeve pustolovine, pisac Aleksej Tolstoj uveo je veliki broj promjena, kako bi knjigu što bolje adaptirao za male ruske čitatelje. Na kraju je odlučio napraviti svoju verziju istoimene priče, koju je i objavio 1936. Filmska adaptacija iz 1976. kultni je film u SSSR-u.
Buratino, rusku verziju Pinokija odlikuje nekoliko važnih razlika od njegovog talijanskog brata. Prvo, nos mu ne raste kada laže (a budući da se radi o dobrom sovjetskom dječaku, koji ne laže). Buratino je ujedno i jako pozitivan mladić, uvijek gledajući na svijet optimistično i ne pati kao Pinokio.
Sovjetska knjiga i film imaju i dodatne likove i priče, kao npr. Kornjača Tortilja, koja čuva Zlatni Ključ koji donosi sreću.
Priča A.A Milnea također je dobila slobodni prijevod za sovjetsku djecu, kojeg je napravio pisac Boris Zahoder. No, Winnie the Pooh postao je još popularniji u SSSR-u nakon tri animirana filma sovjetskog studija Sojuzmultfilm iz 1969,, 1971, i 1972., koje je režirao Fjodor Hitruk.
Sovjetski Winnie zapravo nema Christophera Robina… niti prijatelje kao što su Kanga ili Tigger. Film pokriva samo nekoliko radnji koje je napisao Milne i adaptirao Disney. Sovjetski Winnie ulazi u uske prostore, nakon što se najeo meda. Eeyore gubi rep, kojeg duo Winnie i Piglet vraćaju kao rođendanski poklon. Naravno, sovjetski Winnie daje sve od sebe kako bi dohvatio med s visokog stabla.
Priču Lewisa Carrolla Alice in Wonderland (Alisa u zemlji čudesa), adaptirao je Disney 1951., a 1981. sovjetski studio Kijevnaučfilm. Sovjetska verzija nema lika Kralj Srce, te epizode s Alisinim suzama. No, Disneyeva verzija uzela je samo scenu s Tweedledumom i Tweedledee iz nastavka Through the Looking-Glass (Alisa s one strane ogledala), Sovjeti su s druge strane napravili serija iz svake od knjiga.
Snjeguljica i Ruska princeza imaju zavidne maćehe, koje su ljubomorne na njihovu ljepotu, te ih izbacuju iz njihovih kuća. Jedna od glavnih razlika leži u naslovu - umjesto pronalaska skloništa u domu patuljaka, ruska princeza upoznaje viteza. Obje djevojke otrovane su otrovnom jabukom. Sretan završetak je sličan - princ pronađe svoju voljenu, poljubi je i spasi, te se naposlijetku vjenčaju.
Pogođen olujeom, otac se nađe na nepoznatom otoku, gdje sreće zastrašujuću zvijer, koja mu naređuje da mu dovede jednu od svojih kćeri ili da zauvijek ostane sam. Otac se vrati i ispriča svoju tužnu priču prijatelju, koju je slučajno čula Nastja i odlučila spasiti oca. Ode na otok i zaljubi se u zvijer. No, sestre obuzme ljubomora i pokušavaju uništiti njihovu vezu.
Oba animirana filma temelje se na knjizi Rudyarda Kiplinga The Jungle Book o divljem dječaku, kojeg su u indijskim džunglama odgojile životinje. Dok je Disneyeva priča iz 1967. pozitivnija s medvjedima koji pjevaju i veselim svijetom divljine, sovjetska verzija iz 1973. je o preživljavanju u džungli po zakonu prirode. Puna je drame, hrabrosti i metafora pravih ljudskih problema.
U sovjetskoj verziji nećete vidjeti veselog raka Sebastijana ili ribu Floundera, a nećete ni Ariel vidjeti u grudnjaku od morskih školjki. No, glavna priča je slična - sovjetska sirena spasi prekrasnog princa i postigne dogovor s morskom vješticom - dobit će noge, no i izgubiti glas ako je princ ne poljubi, a u sovjetskoj verziji ako princ oženi nekog drugoga. No, Disneyeva priča ima sretan završetak, za razliku od sovjetske - upozorenje, slijedi otkrivanje kraja - sirena umire.
Sovjetski mjuzikl iz 1947. godine je sovjetska verzija predstave Jevgenija Švarca, temeljena na priči Charlesa Perraulta. Malu djevojčicu zlostavlja maćeha i njezine kćeri, koje je tjeraju da radi sav posao u kući.
U usporedbi s Disneyevom verzijom iz 1950., sovjetska verzija je bliža originalu. Pepeljugin otac je živ, no jednostavno je predobar i plah čovjek, da bi se suprotstavio svojoj ženi. No, na kraju podrži Pepeljugu, koja dokaže da njoj pripadaju staklene cipele.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
