"Stopka" (poznata i kao "rjumka") je najmanja "posuda" iz koje Rusi piju žestoka pića. U mnogim restoranima i barovima se votka služi i u manjim čašicama, ali tipična ruska "stopka" ima zapremninu 50 ml. U Rusiji su prije uvođenja metričkog sustava (1899. godine) sve zapremine izvođene iz vjedra (a jedno vjedro je imalo zapremninu 12,3 litara). Tada se najmanja posuda zvala "škaljik" i imala je zapremninu 60 ml.
"Samo čašica votke na stolu.
Vjetar plače iza prozora
Tihim bolom odjekuju u meni
Krici ovog mladog Mjeseca."
– "Čašica votke na stolu" (glazba i tekst E. Grigorjev, izvodi Grigorij Leps)
Ova poznata pjesma koju pjeva Grigorij Leps postala je u Rusiji jedna od najpoplarnijih pjesama koje se vežu s tipičnom ruskom pijankom.
U Sovjetskom Savezu je bio običaj da se votka pije iz čaše, bilo da se to događa u stanu, na ulici ili u šumi. Smatralo se da je nepristojno piti direktno iz boce i zato su mnogi ljudi sa sobom nosili čašu.
Riječ "stakan" potječe iz turanskih jezika i vjerojatno je došla u Rusiju u srednjem vijeku zajedno s najezdom Tatara. Klasičnu sovjetsku čašu od debelog stakla s više uzdužnih ivica dizajnirala je kiparica Vera Muhina 1943. godine.
"Popismo, a boce gurnusmo pod klupu.
– Čaše bi trebalo vratiti, – kažem ja.
– Još će nam trebati, – reče Bikover".
– Sergej Dovlatov, "Kompromis"
U sovjetsko vrijeme je postojala boca zapremnine 0,25 mililitara, a zvala se "čekuška". Po funkciji je slična hrvatskom "unučiću". Takvu bočicu su sovjetski radnici znali isprazniti po završetku radnog vremena. Lako su ju mogli skriti u džepu ili torbi, daleko od očiju nadređenih.
"Obiđi naša sela unaokolo. Samo djed Timoha pamti kako se uprežu konji. A kad se što sije – to su svi zaboravili. Običan kruh ne mogu ispeći. Ma svaki seljak bi ovu zemlju bez razmišljanja prodao za ’čekušku’, da i ne govorimo o boci od pola litra“.
– Sergej Dovlatov, "Puškinova brda" (originalni naslov "Zapovjednik")
Kao što se vidi iz naziva, u pitanju je boca od pola litre. U sovjetsko vrijeme je to bila najveća ambalaža u kojoj je votka prodavana u trgovinama. Prije revolucije je u prodaji bio "štof" (oko 1,2 litre). Pola litre je klasična zapremnina u kojoj se votka prodaje danas.
U sovjetsko vrijeme je boca votke od pola litre služila i kao svojevrsna valuta. Naime, za vrijeme nestašice praktički sve se moglo kupiti za nekoliko ovakvih boca votke.
"Semjon Petrovič mi je pričao kako je nabavio električnu pilu. Ona se ne može nigdje kupiti, a njegov prijatelj je radio u pogonu gdje su imali takve pile. I eto, dao mu je dvije boce votke od po pola litre i žena je nabavila šest komada dimljene kobasice, te je ovaj otpisao jednu pilu i dao im“.
– "Vladimir Sorokin, "Norma"
Dok se votka prodavala u polulitarskim bocama, bocet od 0,7 litara su korištene i još uvijek se koriste za vino. Pa ipak, sovjetska kultura konzumiranja alkohola je svojevrsni unikat. S obzirom na lošu kvalitetu vina sovjetske proizvodnje, boce od 0,7 litara su dobile prilično mračan podtekst. U narodu su dobile naziv "ognjetušitelj"("aparat za gašenje požara"), što je značilo da je ta boca dovoljna da se čovjek brzo opije ili da razbije mamurluk.
Ovo posebno važi za porto. Sovjeti su proizvodili "portvejn" koji nije bio ni nalik na pravi porto – više je ličio na jače slatko vino i bio je nevjerojatno popularan među alkoholičarima kojima je bio cilj napiti se brzo i jeftino.
"Živjeli smo vrlo složno, uopće nije bilo svađe. Ako bi neko htio popiti porto, on bi ustao i rekao: ’Momci, hoću popiti porto’. Svi bi mu odgovorili: ’Dobro. Pij porto. I mi ćemo s tobom piti porto.’"
– Venedikt Jerofejev, "Moskva – Petuški"
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu