Rusija je više od matrjoški i votke!

iz privatnih izvora.
Natalija Vidmarović, profesorica staroslavenskog jezika i staroruske književnosti na Odsjeku za ruski jezik na Filozofskom fakultetu, oduvijek je htjela studirati na Institutu za azijske i afričke studije, a zatim se baviti japanskom ekonomijom. Natalija je zatim naučila mađarski jezik, rijedak u Rusiji, i upravo je on odredio njezinu sudbinu - u Mađarskoj je upoznala svog budućeg muža Hrvata.

Je li Vam hrvatska kultura postala toliko bliska i razumljiva kao i ruska?

Svaka kultura, kao sustav vrijednosti i humanističkih ideala, kao sfera stvaralaštva svih njezinih nositelja u prošlosti i sadašnjosti, zapravo je na svoj način jedinstvena. I do nje se dolazi preko jezika, u kojem se odražava dubina i svestranost nacionalne slike svijeta. Živjeti u Hrvatskoj, a ne pokušati se uključiti u kulturnu sferu države, zasigurno je tužno i siromašno. Recimo, neproduktivno je neprestano uspoređivati hrvatsku i rusku kulturu, svakodnevne običaje i rituale, sklonosti ljudi. Smatram da je potrebno najprije pokušati razumjeti tuđu, dakle, slaborazumljivu kulturu, a potom je, učinivši svojom, prihvatiti. Obavezno treba čitati hrvatsku klasičnu književnost – Antuna Gustava Matoša, Ksavera Šandora Đalskog, jako suptilnog pjesnika Vladimira Vidrića i Ivana Gorana Kovačića, Augusta Šenou i Miroslava Krležu... Toliko ih ima da ih ne možeš sve navesti. Otvorite, recimo, Ivanu Brlić Mažuranić. Kakve bajke je pisala za djecu! Otiđite na izložbu (i to više puta) u Muzej grada Zagreba na Gornjem gradu. U njemu ćete naći iznimno bogatu kolekciju eksponata i materijala, koji će vam dati nevjerojatne detalje o povijesti gradskog života. Potom Hrvatski muzej naivne umjetnosti – uvjerite se sami kakvi znalci tamo rade, malo je za njih reći da su vodiči u muzejima. Uvijek vodim tamo svoje prijatelje iz Rusije. Za njih je to pravo otkriće!

Natalija Vidmarović prevodila je prilikom susreta Vladimira Putina i Stjepana Mesića. Privatna arhiva

 

Što je najteže Hrvatima u učenju ruskog jezika?

Na to pitanje vjerojatno ne mogu dati jednoznačan odgovor. Svi studenti prilično dobro svladaju fonetiku: zna biti problema s naglascima, no i tu se može relativno doći do uspjeha. Naravno, leksik ovisi o načitanosti svakog čovjeka. Za kamen spoticanja smatra se, u pravilu, glagoli kretanja, participi i oblici budućeg vremena, no i to se može savladati ako se redovno čita i prepričava naglas. Postoji stvar prema kojoj uvijek možeš Hrvata razlikovati od Rusa, čak ako i zna ruski jezik izuzetno dobro. Naravno, uvijek će ga odati intonacija.

 

Što možete poručiti onima koji uče ruski jezik?

Kakvi god bili razlozi zbog kojih ste počeli učiti ruski jezik, od početka pokušajte, ako ne s ljubavlju onda barem sa zanimanjem i simpatijama, obratiti pozornost na taj novi duhovni svijet koji će se postupno otvarati ispred vas.

Nemojte dopustiti da vas stereotipi, kojim vas, uzgred rečeno, zatrpavaju i Rusi koji žive u inozemstvu, zavaraju. Ruska svakodnevnica se ne svodi na matrjoške, šubare, samovar, votku, trojku, balalajku i beskonačnu zimu...

Nije loše zainteresirati se za obrazovanje ljudi, koji vam nude svoje usluge učitelja jezika. Nije tajna da će se mnogi od Rusa koji su stigli, nakon što su se aklimatizirali na lokalne prilike, oprobati, bez ikakvog kolebanja, na prevoditeljskom i profesorskom terenu. Pritom čak ne moraju imati ni osnovna znanja u toj oblasti.

I naposljetku: ne tražite lak put. Otvorite stari klasičan udžbenik s običnim tekstom, dakle, ne onaj sa šarenim slikama i raznobojnim natpisima uzduž i popreko stranice. Naoružajte se strpljenjem, budite revnosni i ustrajni. Što češće koristite jednojezičan, a ne dvojezičan rječnik. Učite tekstove napamet! U jeziku je važna dobra memorija i sistematičnost. Ne bojte se grešaka, pitajte što je moguće više. I svladat ćete ga! Bez svake sumnje!

 

U Hrvatskoj se kao omiljeni pisci tradicionalno navode ruski klasicie: Dostojevski, Tolstoj, Čehov. Što vi mislite, zbog čega su ovdje nepopularni suvremeni ruski autori? Ili su oni ipak popularni?

Da, zaista. Dostojevski, Tolstoj, Čehov pa i Jesenjin su omiljeni pisci Hrvata. No ta se ljubav njegovala desetljećima, jer su jako popularizirali njihovo stvaralaštvo hrvatski prosvjetitelji 19. stoljeća. Oni ne samo da su ulijevali ljubav prema uzvišenoj klasičnoj književnosti, nego i doprinosili estetskom ukusu čitatelja, a njihovo umijeće u  oblikovanju umjetničke riječi odrazilo se u majstorstvu prijevoda. Jedina je iznimka A. S. Puškin, no on je sam po sebi jako složen slučaj, ''tvrd orah'', kako bi se reklo: Vladimir Nabokov je nekoliko puta podcrtavao uzroke nemogućnosti prevođenja Puškinove poezije na strane jezike.

Mislim da hrvatski čitatelj zna dobro suvremenu rusku književnost. Doduše, ne znam tko određuje što je potrebno, a što nije potrebno prevoditi od suvremenih ruskih pisaca. Vjerojatno puno toga ovisi o sklonostim samog prevoditelja, a možda i razina pozdavanja izdavača književne produkcije Rusije. Isto tako, ovisi i o tome što će izdavač procijeniti da će se prodavati u Hrvatskoj. Kad se izdavačima nudi nešto potpuno novo, potrebno ih je i usmjeravati, no jako suptilno, poštujući, naravno, mjeru. Svi znaju za L. Ulickuju, D. Doncovuju, B. Akunina. Zašto se ne bi čitali i T. Ševkunova, A. Tkačeva, O. Nikolaev?

 

Koga bi od ruskih pisaca, prijašnjih i suvremenih, trebalo, prema Vašem mišljenju, prevesti na hrvatski jezik?

Od klasika – N. S. Leskova, D. N. Mamina-Sibirjaka, obavezno I. Šmeleva, V. Nikiforova-Volgina i B. Šikova, a od novijih – V. Kaverina, Ju. Kazakova, A. Solonicina.

 

Mislite li da Rusija u Hrvatskoj trenutno ima dobar imidž?

Pod imidžem se obično podrazumijeva slika, koja se oblikuje u ljudskoj svijesti ili društvu. U samoj toj definiciji postoji nešto dvosmisleno. Slika se može stvarati umjetno, prateći određene ciljeve, nametati se izvana i tad točnije možemo govoriti o masci a ne o slici. Važnije je ono što ljudi misle o Rusiji i Rusima, neovisno o bilo kakvim vanjskim i službenim pozicijama. A ljudi ovdje u većini gledaju na Rusiju sa simpatijom i toplinom. To osjećam svaki dan u druženju sa susjedima, kolegama, prijateljima. Tom odnosu i raspoloženju prema Rusima doprinosimo i mi sami, Rusi. Upravo po našem ponašanju u društvu, a nipošto ne po tome kakve ideje promoviramo, upravo i sude – prije svega o ljudima, a potom i o suvremenoj Rusiji. Pažljivost i jednostavnost u odnosima, empatija i iskrenost otvorit će srce svakog čovjeka.

Više