Život i avanture jedne ruske obitelji: Punih osam godina zajedno s djecom na jahti u oceanu
Kapetan, otac obitelji, 47-godišnji Andrej, njegova supruga Marina i kćeri Anastasija (20) i Lada (10) okončali su 26. studenog 2021. godine put oko svijeta na svojoj jahti. Međutim, kraj putovanja ne znači da su se vratili kući. Kločkovi su jednostavno prošli sve planirane rute i sada se polako kreću u pravcu kuće.
Na put su krenuli 2014. godine i obišli Zemlju sa zapada na istok i natrag. Moreplovci su prošli sve meridijane i oceane, osim Arktičkog, pet južnih rtova, uključujući rt Horn, rt Dobre nade, Magellanov prolaz, bili na Antarktici, i dvaput prešli preko ekvatora.
Uopće uzveši, Kločkovi su u oceanu proveli oko osam godina i postavili svjetski rekord (najjužniji put oko svijeta na jahti s djecom). Čini se da to nikako nije njihovo posljednje putovanje.
Ljubav u pizzeriji i prve teškoće
Marina je 1999. godine radila u jednom od restorana brze hrane u Novosibirsku, a Andrej bio stalni posjetitelj tog ugostiteljskog objekta.
Oboje su od djetinjstva sanjali o putovanjima i čitali avanturističku literaturu. Prvi su put zaplovili na jahti dvijetisućite u zavičajnom Novosibirskom jezeru. Deset godina kasnije Andrej je dobio diplomu skipera po završenoj školi za jahting i počeo sudjelovati u utrkama jahti. Kločkovi su zime provodili u jugoistočnoj Aziji, a ljeti putovali po Rusiji i živjeli pod šatorom.
Poslije još jednog putovanja Andrej i Marina prodali su posao i počeli iznajmljivati uredski prostor. Paralelno su počeli obuku i pripremu jahte za prelazak preko Atlantika i put oko svijeta uz podršku povoljnih toplih vjetrova.
Marina i Andrej zaplovili su u Sredozemno more s Nastjom i Ladom (koja je imala godinu i pol dana) na rukama. Prva godina bila je, kako Marina kaže, najteža. Neki članovi obitelji patili su od morske bolesti, svi su se osjećali usamljeno zbog odsustva jasne veze s vanjskim svijetom, a i svakodnevnih je konflikata bivalo sve više.
"Osjećaš se kao u praznom prostoru, budući da ne možeš izaći i zalupiti vratima, ne možeš se požaliti prijateljici, niti s prijateljima posjetiti parnu kupelj i zaboraviti na obitelj", kaže Marina. "Andrej se vrlo strogo ponašao prve zime, pokušavao je od nas napraviti sportsku posadu. Jednog dana priopćili smo mu da smo mi i obitelj kojoj je potrebna ljubav, a ne samo čvrsta ruka. Naš kapetan je tri dana šutio, tenzije su nekako spale, pa smo počeli graditi odnose na drugi način."
Svakodnevica i Nova godina na otvorenom oceanu
Jedan sasvim običan dan obitelji Kločkov u oceanu ne počinje ujutro, niti doručkom, nego uvečer. Recimo, negdje oko osam sati uvečer Nastja odlazi na dežurstvo, nadzire instrumente u kabini, jedra, i na dvadeset minuta izlazi na palubu promotriti situaciju vani. Između ponoći i jedan sat pa sve do četiri-pet sati ujutro Andrej vodi računa o jahti i vremenu, a rano ujutro mijenja ga Marina.
U deset ujutro budi se "mala od palube", mala Lada, kojoj Marina posvećuje jedan dio dana, gledajući s njom crtiće na engleskom i pijući čaj. Poslije toga bude se Nastja i Andrej i tek tada doručkuju. Jelo na palubi zavisi o vremenu i o tome koliko je već dana jahta daleko od kopna. Kločkovi tamo nabavljaju voće, jogurt, sir i druge delikatese koji se brzo kvare i prvo njih jedu. Kasnije koriste hranu s dužim rokom trajanja, u koju spadaju kaše ili, recimo, suho voće.
Poslije doručka čitaju se pisma koja stižu satelitskom elektronskom poštom od fanova, prijatelja i bliskih ljudi s kopna. Obitelj provede i po dva-tri mjeseca na otvorenom ocanu bez komunikacije s drugim ljudima, pa je taj ritual vrlo važan.
Nastja i Lada polaznice su Geografske škole "Apostol Andrej Prvozvani" na daljinu i preko dana uče uz pomoć elektronskih udžbenika i lekcija koje su ranije skinule s interneta. Marina se za to vrijeme bavi montažom videosnimaka, piše članke ili nova poglavlja za svoju knjigu o obiteljskom putovanju. Andrej joj u tome pomaže i vodi računa o jahti.
U pet poslijepodne obitelj radi večernju gimnastiku, večera, kupa se, Andrej uskoro odlazi na spavanje, a dan ponovo počinje Nastjinim dežurstvom.
"U svakom se trenutku možemo prebaciti na hitan remont dijelova jahte, promjenu podešavanja jedara, kad god dođe do promjene vremena prekidamo sve poslove i bavimo se brodom", objašnjava Marina.
Kada dođu do kopna, dopunjavaju rezerve hrane i vode, kupuju dijelove za jahtu i putuju po okolici, a u tome im najčešće pomažu mještani i vodiči. Tako su stekli prijatelje iz Kolumbije, Malte, Australije i mnogih drugih zemalja, ali zbog putovanja im je teško održavati stalni kontakt.
Gotovo sve praznike Kločkovi provode na otvorenom oceanu. Tako su Novu 2019. godinu dočekali na takozvanoj točki Nemo, mjestu u južnom dijelu Tihog oceana, najudaljenijem od kopna, na cijelom planetu.
Na tom se području s orbite obično baca svemirski otpad, recimo stanice ili brodovi koji su svoje odslužili. "Na Novu godinu molili smo Djeda Mraza da nam nitko ne baci svemirski otpad na glavu", kaže Marina.
Pirati i koronavirus
U ljeto 2017. godine Kločkovi su ponovo prešli preko Karipskog mora, između Meksika i Kolumbije duž ruba uragana Irma. Od najbližeg kopna dijelilo ih je najmanje 60 milja, cijela se posada umorila od valova i odlučila predahnuti na malim otocima južno od Jamajke, koji su na karti označeni kao pusti. Kada su prišli jednom od njih, ugledali su stare betonske kutije i ribare koji su više nalikovali na bandu nasilnika, u iznošenim majicama i razderanim hlačama. Neki su bili bez zuba.
"Ti su ribari opkolili jahtu sa šest snažnih motornih čamaca. Oni su pokazivali gdje je najbolje da se stane, tražili viski i cigare, coktali i vrijeđali, kada je Nastja izašla na palubu. Deseci muškaraca, bez žena i djece, djelovali su strašno", kaže Marina."Dugo su kružili i tek u sumrak otplovili na obalu, mi smo večerali i tiho se otisnuli u more."
Ograničenja vezana za pandemiju koronavirusa ispostavila su se kao teško iskušenje. Obitelj je stoga morala ostati u zapadnoj Australiji godinu i pol dana. 2021. godine Kločkovi su odlučili nastaviti putovanje kako bi se vratili kući. Poslije više od 70 dana samostalne plovidbe, bili su im potrebni voda i voće, ali nijedna zemlja nije htjela primiti njihov brod zbog sigurnosnih pravila.
"Ranije smo se dogovorili da nas prime na Uskršnjem otoku, ali na dan kada smo stigli otkazali su nam čak i dopunu rezervi vode. Nije bilo nijednog razloga da nas ne prime, vlasti su znale da se dugo nalazimo na moru bez kontakata", revoltirana je Marina.
Na kraju je obitelj skupila slatku vodu s jedara i sada se nalazi na putu kući.
Jedno razočaranje i planovi za budućnost
Dolazak u morsku luku Vladivostok Kločkovi su planirali za travanj ove godine. Narednih godinu i pol dana namjeravaju provesti kod kuće u Novosibirsku, odmoriti se, obaviti remont, možda i promijeniti jahtu i isplanirati sljedeće putovanje.
Marina želi dovršiti knjigu, dok Lada želi ići u običnu školu, mašta o bavljenju plesom, crtanjem i konjičkim sportom.
Nastja je tijekom putovanja u Cape Townu dobila kapetansku dozvolu i u dogledno se vrijeme mašta vratiti na Arktik i Antarktiku, i voziti turiste u jedrilici na ekskurzije.
"Tamo sam već dobila ponude za posao. Jedan ću dio godine sigurno tamo raditi, a ostatak vremena provoditi kod kuće. Također se namjeravam upisati na fakultet, a definitivnu odluku sa svim detaljima donijet ću nakon što se okušam u jahtingu", objasnila je Nastja.
Antarktika ju je zapanjila, jer nije znala da tamo postoji još nešto osim santi leda.
"Zamišljala sam i očekivala ledenu snježnu pustinju. To je točno tako, ali ne na svim mjestima. Tamo gdje smo mi bili ima i planina, i ledenjaka, a led je izrazito plave boje, i ima ljudi, polarnih istraživača, sve me je to fasciniralo i probudilo želju da se svemu vraćam još mnogo puta", otkrila je Anastasija.
Za vrijeme višegodišnjeg putovanja svaki član posade imao je svoja osobna otkrića. Recimo, Kločkovi su u blizini Ognjene zemlje prvi put vidjeli bijele dupine s crnom glavom i perajama, koji po boji podsjećaju na pande. Nitko iz obitelji nije ni znao da takvi dupini uopće postoje.
Kločkovi su proveli i jedno istraživanje. Naime, oni su doplovili točno do one točke na kojoj bi trebao biti otok Marije Terezije koji se spominje u romanu Julesa Vernea "Djeca kapetana Granta". I tada su shvatili da je otok zapravo samo lijepa legenda i ništa više od toga.
Na kraju, njihovo najvažnije otkriće nije iz oblasti znanosti, nego iz sfere ljudskih mogućnosti.
"Naše je najvažnije otkriće da čovjek sve može. Najvažnije je da vjeruješ i počneš povlačiti poteze u tom smjeru. Svaki novi korak otkrit će ti da je ispunjenje tvog sna bliže nego što se čini. Da snove ne realiziraju samo neki nebeski, veliki ljudi. Maštanja ostvaruju oni koji to stvarno žele", uvjerena je Marina Kločkova.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu