Napustio je Magadan na biciklu sredinom siječnja 2020. godine, a u Jakutsk stigao 52 dana kasnije, nakon putovanja koje je izveo potpuno sam, prošavši kroz jedno od najhladnijih mjesta na Zemlji: Ojmjakon.
Šator, plinsko kuhalo, madrac i vreća za spavanje: to je oprema koju je Lorenzo natovario na svoj čelični bicikl i koja mu je omogućila da provede duge noći na otvorenom, okružen snijegom i nepreglednom pustarom.
"Ponekad bi mi neko ponudio smještaj, ali uglavnom sam spavao u šatoru", kaže Lorenzo, koga smo uspjeli dobiti telefonom za vrijeme njegovog boravka u Pokrovsku, gradu u blizini Jakutska. Odatle je počela druga faza njegovog dugog putovanja u prosincu 2020. godine, nakon pauze od nekoliko mjeseci. Cilj mu je prijeći još 2700 kilometara na putu do sela Jurjung Haja, krećući se najsjevernijim cestama na svijetu.
Naime, došlo je do neočekivane promjene planova, jer se zbog zatvaranja granica uslijed pandemije koronavirusa nije mogao vratiti u Italiju. To je još jedna avantura usred avanture, još teža nego prethodna, zbog toga što je imao samo nekoliko sati sunčeve svjetlosti zimi i gotovo jednaku temperaturu danju i noću koja je ponekad padala na -55 °C.
"Kada vozite bicikl po takvoj hladnoći, morate biti 100% koncentrirani. Vaša pažnja mora biti usmjerena na dobro disanje i morate konstantno provjeravati osjetljivost nosa i prstiju na nogama i rukama", objašnjava Lorenzo.
"U početku moje avanture spavao sam 6-7 sati, budio se euforičan i uzbuđen zbog putovanja i polazio u zoru, oko 4-5 ujutro; a uvečer bih postavio šator prije nego što se ponovo smrači. Ali kako su tjedni prolazili, postajao sam umorniji i prestao sam toliko žuriti. Kada se ujutro probudim, sve su moje stvari pokrivene ledom koji se formira uslijed disanja."
Kako bi se izborio s tako ekstremnim temperaturama, Lorenzo nosi opremu za alpiniste: specijalnu obuću koja vas navodno može zaštititi od -73 °C ("premda sam na -45 °C počeo osjećati hladnoću u malom prstu", smije se on), majicu, termo majicu i dvije vrlo otporne jakne. "Suština je u tome da izbjegnem znojenje i da mi odjeća ostane suha: prtljaga je minimalna i imam samo jednu presvlaku."
Na putovanju samoću ponekad prekine slučajan susret s mještanima. "U Rusiji sam sreo vrlo ljubazne i gostoljubive ljude, od vozača kamiona koji bi mi ponudili kavu pa do automobila koji se zaustavljaju kako bi mi dali torbu punu čokolada ili kruha", kaže on. "Na noćenje me je primio jedan čovjek koji na kraju nije želio da odem, jer je smatrao da je previše hladno. Bila je sredina siječnja s temperaturom od -45 °C. Rekao sam mu da mi je predugo čekati do proljeća kako bih nastavio putovanje!"
Za prevladavanje jezične barijere koristi geste i tehnologiju: "Skinuo sam offline aplikaciju za prevođenje: kad ukucam nešto, ona to prevede. Nije savršena, ali mi omogućava da se razumijemo."
Koji je bio najteži trenutak putovanja? Kada je shvatio da maska za lice, koju je već koristio na prethodnom putovanju u Laponiji, na temperaturama od -30 °C, neće zadržati sibirsku hladnoću. "Dobio sam ozebline na nosu", prisjeća se on. "Potpuno sam izgubio osjetljivost: mogao sam zabiti čavao u nos i ništa ne bih osjetio." Problem je riješio usput zahvaljujući svojoj snalažljivosti i maštovitosti koja mu pomaže na svim putovanjima (u tri je godine obišao 43 zemlje): "S modifikacijama koje sam načinio na maski sad je mogu koristiti na temperaturama ispod -50 °C baz zamagljivanja i smrzavanja. Tako mali detalj mi je promijenio život", piše on na svom blogu, pokazujući modificiranu masku.
"Tijekom noći temperatura pada do -25 °C", zapisao je sredinom ožujka. "Sada je ovo utrka s vremenom: imam oko mjesec dana da stignem do Jurjung-Haje prije nego što zaleđena rijeka koju trebam prijeći postane nesigurna. Ljudi koje sam sreo upozorili su me na prisustvo velikog broja vukova na cesti poslije Mirnog, kao i da se krajem ožujka bude medvjedi iz zimskog sna. Jakutija je divlja zemlja i ovdje je u tijeku promjena u prirodi." Tijekom noći vezuje konop s crvenim zastavicama oko svog šatora kako bi vukove držao na distanci.
27. ožujka je dodao: "Danas sam završio dionicu dugu 414 kilometara bez naseljenih mjesta i stigao u Udačni. Neočekivano, dok sam prolazio kroz malo pusto naselje s napuštenim sovjetskim zgradama i slomljenim prozorima, čuo sam da me netko doziva. Najprije nisam mogao ni vidjeti tko je to, ali onda mi se jedan čovjek priključio na cesti i objasnio da se tu nalazi kompanija za proizvodnju plina u kojoj on radi zajedno s drugim ljudima i pozvao me da tamo prespavam. Posljednjih pet dana tišina je praktički bila jedino moje društvo. Prešao sam 1759 kilometara i ostalo mi je nešto više od tisuću do finiša, ali, kao što sam već spomenuo, najteži dio puta je upravo počeo."
A onima koji ga nazivaju ekstremnim biciklistom Lorenzo odgovara: "Ja nisam ekstremni biciklist; ako nešto želim uraditi, ja to jednostavno uradim. Ili bar pokušam."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
