"Vozio sam se u vagonu punom ugljena kada je počelo nevrijeme. Ležao sam ispod žica pod naponom od 27 000 volti. Bio sam u velikoj opasnosti, jer sam lako mogao ’sinuti’ kao munja. Po vlažnom vremenu je mnogo veći rizik da struja sprži čoveka u takvim uvjetima", priča Dmitrij.
Kada se spomene putovanje Transsibirskom prugom, o kojem maštaju kako Rusi, tako i mnogi turisti iz cijelog svijeta, obično se pomisli na dugotrajne meditativne razgovore sa suputnicima, na čaj u starinskim čašama s podmetačima i na promicanje beskrajnih pejzaža. U Dmitrijevom slučaju to je bilo prije svega testiranje izdržljivosti i otpornosti. Šile je jeo hranu iz konzervi, dugo se truckao na vjetru u otvorenim vagonima, skrivao se od policije... Ali zato je njegovo putovanje bilo još zanimljivije.
Daleki istok je Dmitriju dugo izgledao kao nešto nedostižno (kao, uostalom, i mnogim žiteljima središnje Rusije). Prije ovog pothvata on je autostopom već proputovao čitav jug i jedan dio sjevera Rusije.
A sada je htio probati nešto novo, nešto potpuno drugačije. "Htio sam testirati samoga sebe. Tako sam i došao na ideju da teretnim vlakovima zapucam od Moskve do Vladivostoka", priča Šile.
Prije nego što bi se uvukao u vagon, Dmitrij bi proučio njegovu konstrukciju i sastavio vlastita pravila sigurnosti. On naglašava da je ovakva vrsta turizma vrlo opasna i ne preporučuje takav pothvat nepripremljenim osobama.
"Knjiga ’The Road’ Jacka Londona inspirirala me da se prvi put provozam u teretnom vagonu", priča Šile. "To je moćna autobiografija u kojoj ima mnogo nevjerojatnih detalja o piščevom životu. Prije nego što se ostvario kao pisac, autor je bezbrižno skitao po Sjedinjenim Američkim Državama i veliki dio puta prevalio na teretnim vlakovima. A ja također obožavam vlakove. Kao dijete sam maštao o tome da postanem strojovođa."
Dima je na svoje veliko putovanje krenuo u svibnju 2020. godine, u vrijeme dok su mnoga ograničenja zbog koronavirusa još uvijek bila na snazi. Putnički vlakovi nisu prometovali na većini linija, čitave regije su bile zatvorene zbog karantene, ali su teretni vlakovi prometovali praktički bez ikakvih izmjena.
Naravno, ne može se reći da je takva vrsta putovanja legalna. Jednom je policija u Irkutsku zaustavila Dmitrija kada ga je primijetio radnik na željezničkoj stanici. Doduše, policajci su mu samo napisali novčanu kaznu i pustili ga, te je on nastavio put.
Tijekom putovanja nijednom nije doživio situaciju u kojoj bi netko prema njemu usmjerio agresiju. Vožnja u teretnim vlakovima je karakteristična, između ostalog, i po tome što su kontakti s ljudima svedeni na minimum.
"Čak sam i ja kao introvert rado tražio bilo kakvo društvo kad bih sišao s teretnog vlaka", priča Šile. Za razliku od autostopa, u teretnom vagonu čovjek nema s kim porazgovarati. Pored toga, ponekad je morao i po nekoliko dana provesti u šatoru dok čeka odgovarajući teretni vlak.
Dmitrij kaže da je za dva mjeseca putovanja potrošio oko 15 000 rubalja (oko 200 dolara). Otprilike je mjesec dana proveo u vožnji i isto toliko u usputnim gradovima. Živio je uglavnom u šatoru. Ponekad je u većim gradovima iznajmljivao sobu u hostelu.
U prvo vrijeme je nosio hranu sa sobom, a zatim ju je počeo kupovati na licu mjesta. Uglavnom su to bila instant jela. Tijekom putovanja je zarađivao novac kao freelancer – prodavao je svoja umjetnička djela.
Dima ističe da se u putu nijednom nije razbolio, iako je kao dijete bio boležljiv. Pored toga, nijednom nije osjetio usamljenost. Kako sam kaže, putovanje mu je pomoglo da bolje upozna Rusiju i da je još više zavoli.
"Nema sumnje da je to bilo žešće iskustvo, ali sve treba imati i zlatnu sredinu. Glupo je učahuriti se i stalno raditi jedno te isto. Ja sam krenuo na taj put da bih provjerio svoju izdržljivost, da bih doživio nove utiske i izašao iz stvaralačke stagnacije. I taj zadatak sam uspješno obavio. Sada treba ići dalje i probati nešto novo. Na primjer, putovati teretnim avionima", smije se Šile.
Višemjesečno putovanje je završeno u kolovozu 2020. godine u Vladivostoku. U putu Dmitrij praktički nije slikao, izuzev toga što je ugljenom crtao natpise u vagonima. Ali je zato uspio "resetirati" svoj stvaralački potencijal, jer su se pojavile nove predodžbe i forme, kaže on.
"Smatram da svaki čovjek bar jednom u životu treba proputovati zemljom u kojoj je rođen. Da i ne govorimo o tome da treba posjetiti i druga mjesta naše ogromne zemaljske kugle. To doprinosi formiranju potpunije slike o ovome svijetu", zaključuje Dima.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
