Neobično lijepo naselje blizu zloglasne sovjetske "Ceste kostiju" (FOTOGRAFIJE)
Sinjegorje u izvjesnom smislu podsjeća na Pripjat, grad blizu Černobilske nuklearke.
I ovdje su na sve strane napuštene višekatnice bez prozora i vrata, kao i ceste koje više nikuda ne vode.
Ali za razliku od Pripjata, život se ovdje nije potpuno ugasio. Naselje pored burne rijeke i planina (koje izgledaju kao da su plavkaste, pa je zato naselje dobilo naziv Sinjegorje) ranije je imalo skoro 12.000 stanovnika.
Sada ih nema ni dvije tisuće. Preostali žitelji i dalje borave ovdje, u ovom neobičnom dekoru, usred napuštenih zgrada i prizora od kojih zastaje dah.
Selo na obali rijeke Kolime pojavilo se 1971. godine. Ovamo su ljudi dolazili graditi Kolimsku hidroelektranu kojoj nije bilo ravne u Sovjetskom Savezu.
Trideset kilometara od Sinjegorja prolazi Kolimska cesta, nekadašnja zloglasna "Cesta kostiju".
"Ranije je Kolima bila mjesto progonstva", podsjeća 22-godišnja Polina, koja od rođenja živi u Sinjegorju. Zatvorenici Gulaga dvadeset su godina gradili cestu od Magadana do Jakutska dugu 2000 kilometara, kao i drugu infrastrukturu, i to u neljudskim, teškim uvjetima vječno smrznutog tla. Zimi temperatura padne na -40 stupnjeva Celzija. Procjenjuje se da je tijekom postojanja logora život izgubilo preko 125 000 ljudi.
Ali par destljeća kasnije ljudi su već po vlastitioj želji počeli dolaziti u Sinjegorje.
"Moja obitelj se, kao i mnoge druge, preselila ovamo da ’pokori sjever’, privučena romantičnom predodžbom o ovom kraju, a ujedno mogućnošću zaposlenja u jedinstvenoj hidroelektrani", kaže za portal Russia Beyond Mihail Skvorcov. On je rođen 1983. godine u jedinom rodilištu Sinjegorja. Roditelji su mu se doselili ovamo iz Sankt-Peterburga. Takvima su se ovdje dijelili novi stanovi. Kroz prozor se pružao fenomenalan pogled.
"Osunčana snježna dolina okružena uzvišenjima" – ta slika iz Sinjegorja se urezala Mihailu u sjećanje.
Dok je građena i pokretana, hidrocentrala Sinjegorje je bilo vrlo živahno mjesto.
Izgradnja Kolimske hidroelektrane, Daleki istok, Magadanska oblast, Sinjegorje.
Boris Kaufman/SputnikImalo je svoj jahting klub, ski-stazu s uspinjačom, dječji kamp, parnu kupelj, kino, dom kulture, teretanu, pa čak i vlastiti aerodrom sa zgradom na kat i bifeom, mozaikom, ogledalima i televizorom.
Izgradnja Kolimske hidroelektrane.
Boris Kaufman/SputnikJednom u 24 sata odavdje je polijetao avion za Magadan, najbliži grad udaljen 480 kilometara.
"Naravno, ovdje nikada nije bilo klubova, luksuznih restorana i trgovačkih centara. Ovo je malo naselje. Ali bilo je vrlo lijepo. Veliki dom kulture je, nažalost, izgorio, toga se i ja sjećam. Bio je tu i mali kafić, odavno je zatvoren. Sada imamo kafić gdje se okupljaju mladi, mali Dom kulture i ništa više. Imali smo najbolji bazen u Magadanskoj oblasti, ali i on je zapušten", priča Polina.
Kada je hidroelektrana potpuno uvedena u eksploataciju, ljudi su počeli odlaziti iz Sinjegorja. Mihail kaže da je "sjeverni" romantični entuzijazam u Sinjegorju splasnuo kada je nastupila Perestrojka, a zatim nestašice u prodavaonicama. Ali nije uobičajeno da se opustjele zgrade ruše, tako da one stoje prazne.
Žitelji Sinjegorja, Magadanska oblast, 1984.
V. Čistjakov/SputnikBroj stanovnika se toliko smanjio da su u naselju napuštene oko dvije trećine zgrada.
"Sada se nema baš ništa drugo za raditi osim ići na posao. Priroda je ovdje jako lijepa, ali nema nikakve zabave. Ljudi se pokušavaju preseliti u civilizaciju, bar u Magadan, i zato prodaju stanove u Sinjegorju za 50 000-200 000 rubalja (670-2700 dolara).
Priče da se naselje zatvara kružile su još dok sam ja išla u školu", priča Polina. Ona također planira otići odavde.
Mihail je odavno otišao. On je uvjeren da će u Kolimskoj hidrocentrali biti uveden režim sezonskog rada, tako da na kraju neće biti ni potrebe za ovim naseljem.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu