Sve što trebate znati o ruskim graničnim zonama

Granična zona između Rusije i Mongolije

Granična zona između Rusije i Mongolije

Jevgenij Jepančincev/Sputnik
Granične zone u suvremenoj Rusiji neobično su nasljeđe iz sovjetskih vremena. Što putnici trebaju znati o kretanju u blizini granica i kako mogu izbjeći nepotrebne probleme?

Prolazeći kroz Vladikavkaz, bio sam uzbuđen. Prvi sam put bio u planinama Sjevernog Kavkaza - autostopom sam se zaputio prema Gruziji. Cesta je sjekla plitku riječnu dolinu. Moji su mi vozači pričali viceve, no moj ruski još nije bio dovoljno dobar da bi ih shvatio. Planine su bacale nevjerojatno duboku zelenu sjenu.

Tada nas je zaustavio čovjek u uniformi i zatražio putovnice. Kad je vidio moje strane dokumente, upitao me kamo sam se zaputio.

"U Gruziju", rekao sam, nadajući se da neće biti problema.

"Bez zaustavljanja?"

"Tako je. Zašto?"

"Ovo je granična zona."

Zona 

Ne, ne govorimo o nadrealnoj Zoni iz "Stalkera" Andreja Tarkovskog. Govorimo o graničnim zonama - ostacima komplicirane prošlosti. Kretanje unutar Sovjetskog Saveza bilo je kontrolirano. Građani su imali interne putovnice te je uspostavljen režim registracije koji je ljudima nalagao da žive u određenim gradovima ili regijama. Putovanja u inozemstvo su desetljećima bila strogo regulirana, a područja u blizini granica bila su pod strogim nadzorom. Da biste u njih ušli, morali ste dobiti propusnicu KGB-a (danas FSB-a) i pričekati odobrenje.

Prva granična zona, na granici između Poljske i baltičkih zemalja (koje su tada bile dio SSSR-a), protezala se od 7,5 do 90 kilometara u unutrašnjost, ograničavajući na taj način kretanje na ogromnom području. Te su se regulative proširile i na druge sovjetske granice, no nakon raspada Sovjetskog Saveza se postavilo pitanje kako formirati nova granična područja koja bi imala smisla za novoosnovanu Rusku Federaciju.

Granica između Poljske i SSSR-a u Bagrationovsku, Kalinjingradska oblast, 1993.

1993. je usvojen novi zakon koji je ove zone ograničio na 5 km od granice, no u nekim je regijama FSB surađivao s lokalnim vlastima i proširio ih na veće udaljenosti. U mnogim su slučajevima čitavi rajoni u blizini granice strancima bili nedostupni bez dozvole. Linija od 5 kilometara i dalje postoji, čak i ruski građani trebaju dozvolu da u nju uđu.

Kada me granična policija zaustavi na putu kroz zonu od 5 km, obično me pita planiram li prijeći granicu. Ja sam iz Kanade i strancima poput mene ne treba propusnica za napuštanje ruskog teritorija, no mogu me odbiti ako postoji bilo kakva naznaka da kroz granično područje putujem samo u turističke svrhe.

No vrijede li ta stroga pravila u svim regijama? Postoje li razlike između mjesta gdje je granični promet velik? A što kada unutar zone postoje čitavi gradovi (ili poznata turistička mjesta)?

Odgovor je: "Ovisi."

Nedosljednosti

Puno putujem po Rusiji, a kad me ljudi pitaju za moje iskustvo s graničnim zonama, u sjećaju su mi posebno tri mjesta.

Prvo mjesto je Ivangorod na rusko-estonskoj granici. Radi se o mjestu na ruti od Sankt-Peterburga, gdje živim, do Estonije u Europskoj uniji. To je gradić s oko 11 tisuća stanovnika, u kojem je granica prilično prometna zbog etničkih Rusa koji žive u Estoniji.

Most preko rijeke Narve i tvrđava Ivangorod na granici između Rusije i Estonije.

Mnogi ljudi prelaze granicu natovareni najrazličitijim proizvodima koje predaju nekome s druge strane, a zatim se vraćaju. Dosta ih dolazi (iz oba smjera) vidjeti čuvenu tvrđavu. Strance ponekad zaustave i pitaju namjeravaju li prijeći granicu, no često ih nitko ništa ne pita.

Druga zona je Kavkaz, planinski lanac koji čini prirodnu granicu između Rusije i Gruzije i razdvaja regiju na Sjeverni i Južni Kavkaz. To znači da se neka od najljepših mjesta, ona najbliža planinskim vrhovima, doslovno nalaze nasred granice. S obzirom na to da je prelazak u Gruziju (ili Azerbajdžan, ako se nalazite u Dagestani) nevjerojatno zahtjevan bez planinarske opreme, pravilo od 5 km se ne provodi toliko strogo.

Granična postaja u selu Hušet na rusko-gruzijskoj granici.

Da je situacija drugačija, stranci ne bi mogli odlaziti na Elbrus, najviši vrh u Europi (i važan izvor prihoda za lokalno stanovništvo), jer put do planine prolazi unutar linije od 5 km. No na drugim ćete pristupačnijim prijelazima trebati predočiti dozvolu ili se po nju zaputiti u regionalne prijestolnice poput Vladikavkaza.

Treća zona je Altaj. Stopirao sam kroz ovo područje u ljeto 2020. godine, jer je to bilo jedno od jedinih otvorenih (i najsigurnijih) mjesta tijekom pandemije koronavirusa.

Granična ophodnja na Altaju u blizini sela Ust-Koksa i granice s Kazahstanom

Krenio sam zaobilaznim putem da bih vidio Beluhu, jednu od najviših planina u Sibiru. Beluha se također nalazi unutar zone od 5 km, no nisam planirao doći tako blizu. Međutim, kad sam još bio satima udaljen od nje, zaustavila me granična policija. Rekli su da sam već ušao u graničnu zonu i da se moram javiti u ured FSB-a u obližnjoj Ust-Koksi na razgovor. Najbliža granica s Kazahstanom na zapadu bila je udaljena više od 50 km.

Kako se ispostavilo, stjecište kazahstanske, kineske i mongolske granice ima poseban režim, pri kojem se cijela regija Ust-Kokse smatra graničnom zonom. Nigdje nije bilo nikakvih znakova, a prva osoba od koje sam to saznao bio je policajac koji me uputio na razgovor s FSB-om.

Granična zona Ust-Koksa

Što putnici mogu učiniti

S radošću mogu reći da sam preživio razgovor s FSB-om i s njega izašao s nekim novim saznanjima.

Prvo i vjerojatno najneugodnije otkriće jest to što ne postoji jedinstveni resurs koji bi omogućio putnicima da saznaju koja se granična pravila primjenjuju u kojim zonama. Čak i da takav resurs postoji, pravila se možda neće dosljedno primjenjivati. Ponegdje ćete naići na tek mali broj pokazatelja da se približavate graničnom pojasu, sve dok se iznenada ne nađete u njemu, pa ćete se morati sami upoznati s lokalnim specifinostima ako želite istražiti podučja u blizini granice.

Pješački granični prijelaz Narva-2 na estonsko-ruskoj granici

Drugo, imajte na umu da je negdje ograničeno područje široko 5 kilometara, dok drugdje obuhvaća cijele rajone. To i nije toliki problem u europskom dijelu Rusije, gdje su ta područja obično mala. Na Uralu i Dalekom istoku ona mogu biti veća i od nekih europskih zemalja. Prije odlaska od kuće provjerite nalaze li se mjesta koja planirate posjetiti unutar graničnog područja te se raspitajte o lokalnim pravilima.

Treće, obratite se turističkim agencijama specijaliziranim za mjesta koja želite posjetiti. Granične dozvole možete dobiti i u lokalnim podružnicama FSB-a (prvo ih nazovite telefonski), no to preporučujem samo onima koji imaju iskustva u putovanjima i dobro znaju ruski jezik, inače bi vam sve to moglo zadati pravu glavobolju. Turističke agencije imaju dugogodišnji odnos s graničnim ophodnjama i mogu vam (uz dodatnu naknadu, naravno) u kratkom vremenskom razdoblju osigurati dobivanje propusnice.

No neka vas sve ove prepreke ne zaustave - neka se od najzanimljivijih mjesta u Rusiji nalaze uz samu granicu, a uz malo sreće i pripreme imat ćete sve što je potrebno da se otisnete u istraživanje!

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće