U vrijeme čarolije poznate kao bijele noći, od sredine svibnja do sredine srpnja, sjeverna ruska prijestolnica Sankt-Peterburg ne spava. Riječ je o prirodnom fenomenu kada se smrkava samo na sat vremena, a noć prije podsjeća na sumrak. U tom razdoblju u grad se sjati ogroman broj znatiželjnih turista, a i mještani vole romantizirati ovaj fenomen. Što je to toliko privlačno u bijelim noćima? Najbolje da to objasne sami Peterburžani.
"Noć je bila čarobna, kakva može biti samo kad je čovjek mlad, ljubazni čitatelju", tako počinje jedini sentimentalni roman Fjodora Dostojevskog "Bijele noći". Pisac koji je dugo živio u gradu na Nevi prvi je ukazao na romantiku svibanjskih i lipanjskih tjedana i opisao kako efemernost pojave utječe na sanjalačke prirode.
Junak Dostojevskog usamljen luta gradom, promatra lica, i vjeruje da će pronaći prijatelja ili pristojnu djevojku. U jednom trenutku ugleda žensku figuru pored kanala i čuje plač. Prilazi joj, potom se viđaju nekoliko noći i pričaju o svemu, otvaraju jedno drugom dušu. Međutim, kao što vam je vjerojatno poznato, kod Dostojevskog nema sretnog kraja. Ipak, bijele se noći, vjerojatno i zaslugom ruskog klasika, smatraju jednim od najromantičnijih vremenskih razdoblja.
Peterburžanka Julija svake godine u vrijeme bijelih noći silazi na Nevu na Dvorskom keju kraj mosta preko Zimskog kanala. Ona smatra ovo mjesto idealnim za gledanje zalaska sunca na Strelki Vasiljevskog otoka, a kasnije i podizanje pokretnog Dvorskog mosta.
"Ponesem šal i termosicu s čajem i promatram panoramu svečanog Peterburga, slušam šum rijeke i zvuke grada. Međutim, jednom sam se nehotice našla u ulozi svjedoka prosidbe. Vjerujem da je to dobar znak, nagovještaj lijepih promjena u osobnom životu", kaže ova djevojka.
Nina se sjeća vremena kada su se podizali apsolutno svi mostovi u gradu i kada si se samo nekim čudom mogao probaciti na drugu obalu: "Što je to tjeralo moju prijateljicu u tri sata noću kući, u punu sobu slučajno zatečenih ljudi u studentskom domu i dan-danas ne shvaćam."
Po Nininim riječima, njezina je prijateljica pritrčala policijskom vozilu i povikala: "Striček, koliko košta da se spuste mostovi? Štoviše, otvorila je vrata, stuštila se na zadnje sjedište i tužno ponovila molbu, rekavši da ne može čekati i da sutra ima ispit. Neočekivano, automobil je krenuo, a policajci su samo rekli 'Kad već treba, znači treba'. Bilo je prvo strašno i pretvaralo se u nešto nevjerojatno. S keja su nas prebacili na šleper. Kormilar nas je doslovno hvatao za noge, usput slušajući Olinine zahtjeve da se drži određene rute. Zaplovili smo. Na kiši i vjetru, ususret snovima i prijateljima koji su spavali ili pili, i brodu koji je bio vezan uz Petropavlovsku tvrđavu."
Aleksandra priznaje da se preselila iz Moskve u Peterburg, između ostalog, i zbog čudesnih bijelih noći. "Nikako se ne smiju propustiti bijele noći. Cijela godina samo zbog njih i postoji. Mračne lokalne zime i nesnosne jesenje kiše mogu se podnijeti samo uz pomisao na svibanj i lipanj", kaže ona.
Aleksandra se se sjeća kako je jednom s kolegicom s posla poslije radnog vremena otišla na kej da se ispričaju i ponijela vino. Zapričale su se i uopće nisu imale utisak da je prošlo mnogo vremena, kada su gotovo u isti mah objema zazvonili telefoni. Bili su to uspaničeni muževi koji su se pitali gdje su im žene nestale. Ispostavilo se da je već bila ponoć, a da one to nisu niti primijetile, toliko je bilo svijetlo.
Međutim, većina zaposlenih stanovnika grada vjeruje da je romantika bijelih noći namijenjena za studente i turiste. Rođena Peterburžanka Ala, inače sentimentalna prema tim danima, kaže da sada vrlo rijetko šeće noću, i sama je odrasla osoba, a i prijatelje je teško natjerati.
"A ranije, bilo je vau. Okupi se društvo, gitara, svirka. Svi veseli, razdragani, idemo u šetnju. U zoru prvi pješaci pospanim, teškim hodom odlaze na posao, a ti koračaš lagano, umorna, ali sretna. Eee..."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
