Hodanje po tankoj žici u Dagestanu: Kako je započela tradicija duga preko dva stoljeća

Kako se u Dagestanu više od dva stoljeća hoda po tankom konopcu?

Do sela Covkra-1 može se doći automobilom iz Mahačkale (Dagestan, 1800 km od Moskve). Putovanje može potrajati i do tri sata, prvo asfaltiranom cestom, a zatim planinskim serpentinama.

Selo se nalazi na oko 2000 metara nadmorske visine. Aul (kavkasko selo) okružuju predivne planine. U šetnji okolinom ukazat će vam se prizori od kojih istinski zastaje dah. Ono što neizostavno morate učiniti je upoznati lokalne hodače po konopcu, jer upravo ovdje počinje priča o uzbudljivoj vještini.

Kada i kako se hod po tankoj žici pojavio u selu ne zna se točno. Čak ni mještani ni racnatelj tamošnje škole za hodanje po konopcu ne mogu precizno odgovoriti na to pitanje, međutim, svi se slažu da se to dogodilo prije više od 200 godina.

Dagestanski hodači poznati su u cijelom svijetu. Oni nastupaju u najrazličitijim predstavama, u cirkusima i svim mogućim demonstracijama vještina. Navodno se hodanje po tankom konopcu počelo vježbati kao umjetnost još u sovjetsko vrijeme, pojavivši se u isti mah u nekoliko dagestanskih sela.

Hodanje po žici ovdje je svojevremeno bilo vrlo popularno. Godine nisu imale nikakvog značaja, na užetu su bili kako vrlo mladi, tako i vrlo stari ljudi. Ali vremena su se promijenila i danas mnogi žitelji sela odlaze u druge dijelove Dagestana, većinom u Mahačkalu. Više se ne može reći da cijelo selo zna hodati po tankom užetu.

Iako veliki broj mladih ljudi pohađa naročitu školu za hodanje po konopcu, ova se vještina do sredine 1990-ih učila ili na posebnim satovima ili u sklopu tjelesnog odgoja. Mnoga su djeca ovladala tajnama ovog majstorstva, a veterani se sjećaju i vremena kada na žici nije bio slobodan niti jedan centimetar.

Najtalentiranije među djecom regrutiraju cirkuske trupe. Ako roditelji to odobre, životi njihovih kćeri i sinova iz korijena se mijenjaju, počinju gostovanja i probe, a neki steknu i svjetsku slavu.

Danas planinski aul polako odumire, a i sama se umjetnost bori za preživljavanje. Unatoč svemu, hodači po žici i dalje su tu, a za praznike njihove predstave redovito privlače mnoštvo znatiželjnih gledatelja.

U planinskom aulu nema hostela ni prenoćišta, ali gosti uvijek mogu pronaći privatni smještaj. Žitelji Dagestana su gostoljubivi, a u nadmetanju tko će gostu biti bolji domaćin znaju se i posvađati.

Sudeći po kućama koje se urušavaju, seoce je znalo i za bolje dane. Danas je, ipak, još uvijek živo, a za praznike se ljudi iz svih okolnih sela redovito okupljaju na proslavama.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće