Dok sam živio u Moskvi, odlučio sam iskoristiti četverodnevni vikend i otići na avanturu u udaljeni dio Rusije. Manon, moja prijateljica koja također živi ovdje, radi u putničkoj agenciji i zna puno o ekspedicijama, pa mi je bila savršena suputnica za ovo putovanje. Odlučili smo posjetiti poluotok Kolu, smješten na najsjevernijoj točki Rusije na obalama Bijelog i Barentsovog mora. Poluotok Kola je dio Murmanske oblasti i nalazi se 1487 km sjeverno od Moskve. Koji je bio naš cilj? Vidjeti polarnu svjetlost, tu fantazmagoričnu svjetlosnu pojavu koja osvjetljava noćno nebo u ovo doba godine.
Kupili smo karte i krenuli na nevjerojatno putovanje vlakom sa spavaćim kolima (u trajanju od preko 31 sata) u gradić po imenu Apatiti. Naravno, mogli smo uštedjeti vrijeme letenjem, no vlak ima nekoliko prednosti. Primjerice, možete pronaći stvarno povoljne karte za vlak (4160 rubalja po osobi, oko 53 eura). Također, duga vožnja vlakom je savršena prilika za bijeg od buke i vreve Moskve - možete uživati u nevjerojatnom pogledu kroz prozor vagona, malo odspavati ili uživati u čitanju. Manon se, na primjer, odlučila za Anu Karenjinu u prijevodu.
Morali smo ustati i protegnuti noge, pa smo za vrijeme stajanja na kolodvorima Svir i Petrozavodsk izašli iz vlaka kako bismo se kratko prošetali. Uređenje je bilo posve drugačije nego što smo naviknuli. Na platformama je niz sitnih bakica držao košare i vukao sanduke na kotačima. Putnicima su prodavale bobice, vruće pirožke, staklenke s domaćom marmeladom, pa čak i ribu (uključujući i jegulje!). Kako je vlak napredovao prema sjeveru, koristili smo svaku priliku da se divimo malim selima i beskrajnim šumama prekrivenim debelim slojem snijega. Te slike su promicale pred našim očima poput crno-bijelog filma bez boje na vidiku. Zelena crnogorica i plavo nebo u potpunosti su nestali.
Čim smo stigli na postaju Apatiti, prišao nam je čovjek koji nam je ponudio da nas odveze do sljedećeg odredišta, Kirovska (udaljenog 17 km), za 150 rubalja (malo manje od 2 eura). Iako bi bilo jeftinije uzeti autobus (60 rubalja, 0,75 eura), popustili smo i prihvatili njegovu ponudu, jer smo bili prilično umorni.
Sjeli smo u crveni monovolumen, a ubrzo nam se pridružilo nekoliko ruskih turista koji su ovdje očito bili zbog skijanja. Naš nas je vozač odlučio zadnje ostaviti kod hostela kako bismo putem mogli baciti pogled na grad. Također nam je pokazao polarno-alpski botanički vrt (najsjeverniji vrt na svijetu), sportski centar i napušteni kolodvor te nam je govorio o planinama koje okružuju grad, koji broji oko 27 tisuća stanovnika.
Hostel je bio neobičan. Nalazio se u zgradi iz sovjetskog vremena s ogromnim vratima, velikim sobama i uređenjem koje nije moglo biti autentičnije. Odveli su nas u sobu punu opreme i odjeće za skijanje, sport koji je očito doveo naše cimere u ovaj udaljeni gradić.
Na koncu su nas prebacili u drugu sobu s četiri kreveta, hladnjakom, televizorom, mikrovalnom pećnicom i hrpom drugih predmeta koji su sugerirali da netko tamo živi za stalno. Odlučili smo istražiti područje te smo na sebe stavili kape, rukavice, debele kapute i šalove. Ono što nas se najviše dojmilo kada smo izašli kroz ulazna vrata bio je fenomen koji nam je danas gotovo nepoznat - potpuna tišina. U ovom gradu okruženom bijelim planinama i borovom šumom niste mogli čuti niti jedan jedini zvuk.
Krenuli smo prema žičari s ciljem da stignemo do jednog od najviših vrhova Hibinija. Putem smo prošli kroz malu šumu u kojoj je izgrađen niz skloništa i hranilica za ptice. Sitna bakica, dobro zamotana u nekoliko slojeva odjeće, punila je hranilice sjemenkama. Stigli smo do skijališta Boljšoj Budjavr, gdje smo u planinarskom domu predahnuli uz šalicu čaja i užinu prije početka uspona.
Uspeli smo se u žičaru, za koju povratna karta košta 350 rubalja (4,4 eura) po osobi, i iznenada se našli na visini od 850 metara. Mećava je bila tako intenzivna da smo jedva vidjeli grad ispod nas. Nismo imali drugog izbora nego se vratiti u podnožje planine zbog ekstremnih temperatura, jakog vjetra i drhtavice koja je obuzela Manon, a koja se uskoro pretvorila u smiješne grčeve!
Nakon zasluženog odmora u hostelu, krenuli smo u istraživanje grada. Većina zgrada je bila u lošem stanju. Neke su čak bile napuštene. Izgledale su nam kao zaboravljeni ostaci slavne prošlosti, iako se, ako ćemo iskreno, vidjelo da se netko potrudio unijeti dašak boje u ovaj grad u kojem dominiraju sive, bijele i crne nijanse.
Hotel Severnaja je najbolji primjer. Zbog nje ćete zaboraviti na impresivnu Palaču kulture ili monumentalnu gradsku vijećnicu. Šetali smo uskim ulicama i završili na nevjerojatnom vidikovcu s kojeg smo mogli vidjeti vlakove koji prevoze minerale preko planine. Iako je turizam u ovom području posljednjih godina narastao, posebice tijekom zime, Kirovsk je prije svega rudarski grad s puno industrijskih postrojenja.
Nakon objeda u hostelu, gdje su zvuk smijeha i ruska glazba podignuli atmosferu, upoznali smo grupu rudara iz Bjelorusije. Ispostavilo se da s dvojicom od njih dijelimo sobu. Oni su u Kirovsku živjeli više od mjesec dana, radeći na projektu koji bi trebao trajati 15 godina. Očekivali su da će im po dolasku dati stan, no stvari nisu pošle prema planu te su bili prisiljeni odsjesti u ovom hostelu.
U početku smo planirali provesti mirnu noć, no umjesto toga smo satima razgovarali i slavili s našim novim prijateljima. S vremena na vrijeme bismo pogledali vani prema noćnom nebu, nadajući se da ćemo uhvatiti tračak polarne svjetlosti.
Sljedećeg jutra, nakon kratkog sna, spakirali smo svoje torbe i oprostili se od naših novih prijatelja. Zaputili smo se prema ženskom samostanu u Hibinogorsku, za koji smo čuli tijekom spontanog putovanja automobilom dan ranije. Da bismo stigli do samostana, morali smo prijeći nekoliko kilometara pješice uz zaleđeno jezero Boljšoj Vudjavr (po kojem je skijalište dobilo ime).
Još jednom nas je dočekao pogled koji oduzima daj. Crno-bijeli krajolik su oživjele živopisne zgrade i oko njih kao točkice u snijegu razbacana vozila. Nakon što smo sat vremena hodali po snijegu, konačno smo stigli u fino uređenu crkvu u samostanu, gdje su nas potaknuli da zapalimo svijeću.
Kad smo se vratili u grad, zaustavili smo se u kafiću Ofelia kako bismo nešto pojeli i popili. Osobito smo htjeli probati njihove palačinke (blini) s kondezniranim mlijekom. Kafić se nalazi tik kraj kipa Sergeja Kirova, boljševičkog revolucionara po kojem je grad dobio ime.
Baš kad smo se spremali na odlazak, prišla mi je konobarica, djelujući pomalo posramljeno, te me zamolila za autogram. Iako me iznenadila, pristao sam bez da sam pitao zašto. Možda nikada prije nije upoznala nekoga iz Francuske? Zatim smo krenuli prema autobusnoj stanici kako bismo krenuli za grad Apatiti, koji smo se nadali posjetiti prije no što uhvatimo vlak za Murmansk.
Iako je ovaj grad bio veći (56 tisuća stanovnika) i razvijeniji, nije nas pretjerano impresionirao u usporedbi s Kirovskom, jer je uglavnom imao zgrade u sovjetskom stilu i identične ulice. Slijedili smo znakove kako bismo se vratili do kolodvora, no u jednom smo trenutku odlučili poći prečacem koji nam je predložio jedan prolaznik te smo završili na pustopoljini prekrivenoj debelim slojem snijega. Nekako smo uspjeli stići na vlak te smo se zaputili prema regionalnoj prijestolnici, smještenoj 3 sata i 45 minuta sjeverno od Apatitija. Karta nas je koštala 748 rubalja (9,5 eura) po osobi.
Murmanski kolodvor je prekrasan - to je spektakularna zelena zgrada s crvenom zvijezdom na vrhu. Po izlasku iz kolodvora smo stigli na trg na kojem su bile izložene razne skulpture, kao i ledeni tobogan.
Nisam mogao odoljeti iskušenju te sam i ja isprobao tobogan, uz gomilu djece koja su se sjajno zabavljala. Ipak, ispostavilo se da bez sanjki ne mogu postići veliku brzinu. Upravo tada se djevojčica stara 4 ili 5 godina zabila u mene te smo zajedno dojurili do dna tobogana. Ne moram ni reći da je Manon cijelo vrijeme umirala od smijeha.
Putem smo se divili šarenim murmanskim zgradama i impresivnim bulevarima. Iako na stanju nekih zgrada još treba poraditi, slavna prošlost grada se ne može dovesti u pitanje. Kafić je bio moderan, šarmantan i ugodan. Hrana je premašila naša očekivanja, osobito blini s gljivama i špinatom, koji su bili prava poslastica.
Stigli smo do luke, gdje smo posjetili legendarni "Lenjin", prvi ledolomac na nuklearni pogon na svijetu. Na brodu su nam ponudili obilazak, no za njega nažalost nismo imali vremena. Popeli smo do svjetionika koji ponosno stoji u sjećanje na mornare koji su umrli u doba mira. Unutar svjetionika možete čuti odzvanjanje uzburkanih valova.
Na kraju smo se zaputili još više, do ogromnog spomenika Braniteljima sovjetskog Arktika tijekom Velikog domovinskog rata. Ovaj kip, poznat i kao Aljoša, drugi je po veličini spomenik u Rusiji, nakon spomenika Majka Domovina zove u Volgogradu. Murmanski Aljoša je visok impresivnih 35,5 metara.
Na putu do tamo smo čak vidjeli lijepe haskije koji su nam prišli kako bismo se sprijateljili. Ispred divovskog kamenog vojnika s pogledom uprtim prema udaljenom horizontu stoji vječni plamen. Pogled je bio spektakularan: grad prekriven snijegom, zaleđeno jezero i Kolski zaljev.
Vratili smo se do hostela kako bismo se spakirali za let (koji nas je od Murmanska do Moskve koštao 4132 rubalja, oko 52 eura). Do zračne luke smo došli autobusom, a tamo smo se sljedećih nekoliko sati nostalgično prisjećali nezaboravnih uspomena koje smo ponijeli s našeg putovanja.
Niti kroz velike prozore u zračnoj luci nismo vidjeli polarnu svjetlost, no možda je to bila sreća u nesreći - nije li to savršena izlika da jednog dana ponovno posjetimo ovu čarobnu regiju?
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
