Sjeverna Osetija–Alanija je jedna od osam autonomnih ruskih republika koje se nalaze na Kavkazu. Smještena je u "problematičnom susjedstvu" Adigeje, Kalmikije, Karačaj-Čerkezije, Karbaldino–Balkarije, Dagestana, Čečenije i Ingušetije. Upravo je s potonjom bila u kratkom građanskom ratu 1992. godine - ratu koji je odnio oko 700 života i raselio preko 60 000 ljudi. Oseti govore osetskim jezikom, koji pripada grupi iranskih jezika, odnosno sjeveroistočnoj indoeuropskoj zajednici. Međutim, ono što Osete čini jedinstvenima na Kavkazu je njihova religija. Oni su jedan od rijetkih naroda na Kavkazu koji nije prigrlio ni kršćanstvo ni islam, već je ostao dosljedan religiji svojih predaka, neopaganističkom vjerovanju koje se zove Uacdin. U Sjevernoj Osetiji živi oko 710 000 stanovnika, s tim da u glavnom gradu Vladikavkazu živi gotovo polovica stanovništva. Osim u Rusiji, Oseti žive i u Gruziji, u Republici Južnoj Osetiji koja je de facto nezavisna država, a koja je bila u ratu s Gruzijom 1991. i 2008. godine.
Gruzija i dalje ovu republiku smatra svojim sastavnim dijelom, dok je samostalnu Južnu Osetiju dosad priznalo samo 5 država. Upravo je preko Gruzije vodio moj put ka Sjevernoj Osetiji, Gruzijskom vojnom cestom – to je službeni naziv za 212 kilometara ceste koja se probija kroz uske klance i kolosalne prijevoje kavkaških planina (najviši prijevoj na ovoj cesti nalazi se na gotovo 2400 metara nadmorske visine!) i spaja Tbilisi, glavni grad Gruzije, s Vladikavkazom. Još od davnina ovo je najvažniji cestovni pravac koji spaja sjeverni i južni Kavkaz, a koristile su ga mnoge vojske osvajača i trgovaca.
Ovo je inače i jedini put kojim se može doći iz Gruzije u Rusiju s obzirom da je granica između Gruzije i Južne Osetije zatvorena (u Južnu Osetiju je moguće ući samo iz Sjeverne). Prvi put je ruska vojska prošla ovuda 1769. godine i ta joj je cesta uvelike pomogla u daljnjem osvajanju Kavkaza. S istom je namjerom 1784. godine osnovan Vladikavkaz - ispočetka vojna utvrda, a danas glavni grad i industrijski centar ovog kraja.
Sam naziv Vladikavkaz znači "vladati Kavkazom", a koliko mu dobro stoji to ime dokazao je i u Drugom svjetskom ratu kada se 1942. godine uspješno obranio od najezde 700 tenkova Wermachta i zaslužio titulu "Grada vojničke slave" – počasno priznanje državne vlasti Ruske Federacije koje se dodjeljuje gradovima čiji su stanovnici tijekom povijesti dali veliki doprinos u borbi za slobodu i nezavisnost ruske države. Grad se, naravno, ponosi svojom slavnom prošlošću i njeguje spomenike iz tog razdoblja, a pored klasičnih sovjetskih spomenika u obliku srpa i čekića iznenadio me veliki broj spomenika Josifu Visaorionoviču Džugašviliju, u narodu poznatom kao Staljin. Za one koji ne znaju, Josif je porijeklom Gruzijac, a Staljin mu je nadimak, što na ruskom znači "čelični". Izgleda da su Oseti ostali vjerni drugu Staljinu bez obzira na kontroverze koje se vuku o liku i djelu ovog maršala Sovjetskog Saveza.
S druge strane granice me čekao domaćin Ruslan sa svojom suprugom Oksanom. Došli su po mene iz pola sata vožnje udaljenog Vladikavkaza i sljedećih par dana sam imao čast biti njihov gost. Ruslan i Oksana su par u ranim 30-im godinama, imaju troje djece, koja su, dok sam ja boravio kod njih, bila kod bake i djeda.
S obzirom da oboje jako vole putovanja, a djeca su im mala pa zasad ne mogu putovati s njima, vole primati goste preko couchsurfinga i tako kroz priče i dogodovštine ljudi sa svih strana svijeta dobiti osjećaj kao da i oni putuju s njima, odnosno, kad već oni ne mogu putovati, sjajno je što putovanja dolaze kod njih kući. Meni je bilo još draže biti njihov gost i vježbati ruski jezik u svakodnevnom razgovoru - iako svi govorimo engleski, složili smo se da je ipak bolje da pričamo na ruskom. O osetijskom gostoprimstvu sam puno čitao, ali sam se svejedno oduševio kad sam ga iskusio iz prve ruke. Dočekali su me s tradicionalnim osetijskim jelom – pirogom, jednom vrstom pite punjene mesom, sirom, ciklom ili krumpirom, osetijskim pivom – blagim alkoholnim pićem čiji okus varira između piva i ruskog kvasa, i raznim salatama od kojih mi se najviše svidjela ona s patlidžanima punjenim bijelim lukom i orasima. Hrana je u Osetiji inače jako jeftina, kao i u ostatku Rusije.
Državna je politika da se što više hrane proizvede u zemlji i samim time smanji uvoz hrane sumnjivog porijekla sa zapada, pogotovo nakon sankcija koje su Rusiji uvedene prije nekoliko godina, kada je drastično opao uvoz hrane kako iz Europe, tako i ostalih zemalja koje su se pridružile sankcijama.
U Rusiji je GMO zabranjen zakonom, ali ipak na skoro svakom proizvodu koji kupite u trgovini stoji natpis ''Bez GMO-a''. Još jedan proizvod je izuzetno jeftin u Osetiji – votka. Nisam mogao vjerovati kad sam vidio cijenu na boci votke koja je proizvedena baš u Vladikavkazu – manje od 4 kune! Poslije su mi rekli da je alkohol u Osetiji najjeftiniji u cijeloj Rusiji, što je zanimljivo jer, primjerice, u sat vremena udaljenoj Čečeniji, alkohol je u potpunosti zabranjen. Vladikavkaz je inače poznat po proizvodnji piva i votke jer se nalazi na području koje bogato izvorima kvalitetne planinske vode.
Sam grad izgleda tipično sovjetski, prostire se uz dužinu s lijeve i desne strane rijeke Terek, s velikim i širokim ulicama i avenijama. Centrom grada prolazi Prospekt mira i to je ujedno pješačka zona gdje s razglasa stalno svira neka ruska šansona pa dok šetate prospektom imate osjećaj da ste u nekom starom sovjetskom filmu. U gradu nema previše zanimljivosti, ali zato se u planinama i kanjonima okolnih rijeka krije ljepota Osetije. Upravo tamo smo se zaputili sutradan – u dolinu rijeke Fiagdon i u planinsko mistično mjesto koje se nalazi pod zaštitom UNESCO-a, Dargavs – Grad mrtvih.
Visoko u kavkaškim planinama, podno vrhova koji se uzdižu na 4000 metara i uz samu granicu s Gruzijom, nalazi se Dargavs, poznatiji kao Grad mrtvih – nekropola s 99 krpiti koje su izgrađene poput manjih nastambi. U njima "žive" predaci Oseta koji su ovo područje naselili u 14. stoljeću. Sam grad izgleda kao muzej na otvorenom – srednjevjekovno selo koje umjesto živih ljudi sada čuvaju kosturi koji su svjedoci velike kuge koja je poharala ovo područje između 16. i 18. stoljeća. Od tadašnje populacije od 200 000 ljudi, do sredine 19. stoljeća preživjelo je tek njih 16 000. Ove kripte su u stvari i posljednji dom ljudi koji su bili zaraženi kugom. Jedna od teorija koja objašnjava nastanak i povijest ovog mjesta kaže: da ne bi prenijeli zarazu na druge ljude, čitave obitelji s djecom bi se zatvorile u ove nastambe i tu bi ostale do posljednjeg trenutka dok smrt ne bi došla po njih. Preživljavali bi zahvaljujući hrani koju bi im donosili seljani. Nakon što bi umrli, tijela bi im ostala trunuti unutra, a kosti koje se danas vide kroz otvorene kripte stoje kao podsjetnik na sudbinu koja nas sve čeka jednoga dana.
Zanimljivo je da su ljudi pokapani sa svojim ovozemaljskim stvarima u drvenim barkama, koje su služile da bi u njima otplovili na drugi svijet, jer nigdje u blizini ne postoji nijedna rijeka niti jezero na kojem bi ove barke mogle imati praktičnu primjenu.
Svaka obitelj imala je svoju kriptu, a kripte bogatijih obitelji su imale i po 4 kata. Zanimljivo je i to da ispred svake kripte postoji mali bunar u koji bi ljudi ubacivali novčić koji bi odzvonio kad bi udario o kamen što je bio znak da je duša pokojnika otišla na nebo. Za vrijeme našeg posjeta Dargavsu nismo imali sreće s vremenom jer nas je cijelo vrijeme pratila gusta magla koja je skrivala spektakularne vrhove planina i ujedno davala dodatnu mističnost ovom mjestu. Pored brojnih spomenika Staljinu, cijelim putem do Dargavsa pratili su nas i kameni tornjevi, tipični za Kavkaz.
Njih sam prvi put vidio u Svanetiju, sjevernoj pokrajini u Gruziji, i nevjerojatno mi je bilo kako su se uspjeli oduprijeti zubu vremena s obzirom da su neki izgrađeni još u 9. stoljeću a i dan danas stoje uspravno i kao da i dalje čuvaju planine od neprijatelja. Nekada su služili u obrambene svrhe – čitave obitelji bi se u slučaju napada zatvorile na vrhu tornja i tamo čekale da opasnost prođe - a danas su premet divljenja i spomenik davnim vremenima.
Mnogi su u ruševnom stanju, a neki su i obnovljeni. Jedan od ovih obnovljenih tornjeva čuva i Grad mrtvih. Imao sam priliku popeti se na sam vrh tornja pomoću drvenih ljestvi i bar se na par trenutaka uživjeti u ulogu gorštaka koji brani svoje selo očekujući napad neprijateljske vojske koja će svaki čas banuti iz magle.
Dargavs je ostao prilično nedostupan jer do njega vodi jedna jedina neasfaltirana planinska cesta koja je većim dijelom godine neprohodna zbog snijega. Čitavo ovo područje je bilo zabranjena zona do 60-ih godina prošlog stoljeća. I dan danas ovo mjesto vidi jako malo ljudi, a pogotovo stranaca jer je za posjet Dargavsu potrebna posebna dozvola ruskih vlasti. Ja sam imao sreće da su me moji domaćini Ruslan i Oksana odlučili odvesti u posjet ovom mjestu koje je inače udaljeno sat i pol vremena vožnje od Vladikavkaza. Na moje pitanje "što je s posebnom dozvolom koja mi treba za ovo područje?", oni su samo odmahnuli rukom i kroz smijeh odgovorili: ako nas slučajno zaustavi policija mi ćemo reći da si naš, ionako s tom bradom nalikuješ na Oseta. Bio sam im neizmjerno zahvalan na komplimentu i uopće volji da me odvedu na izlet i usput pokažu kanjon rijeke Fiagdon kroz koji jednim dijelom prolazi cesta koja vodi do Dargavsa. Prije Dargavsa otišli smo u obilazak Dzivgisa, tipičnog osetijskog sela sa srednjevjekovnom utvrdom iz 13. stoljeća koja je uklesana u stijeni. Utvrda ima jedinstvenu konstrukciju koja je rezultat sofisticirane tehnike izgradnje jer su maksimalno iskorištene prirodne udubine u stijeni. Zanimljivo je da je utvrda ostala neosvojiva kroz cijelu svoju povijest. Samo selo je slabo naseljeno, po mojoj procjeni ima 10-ak kuća, i sve više počinje nalikovati na još jedan muzej na otvorenom. U selu se nalazi i "crkva" svetog Georgija koja je i dalje u funkciji, ali samo za vrijeme praznika kada se prinosi žrtva bogovima u vidu ovna.
Tome svjedoče i rogovi koji su naslagani na zidu ispred crkve - tako, naime, nalaže tradicija. Inače, crkva je neobična kombinacija pravoslavne arhitekture i interijera koji je posvećen Uacdinu, staroj osetijskoj religiji. Ruslan mi je objasnio da je ova građevina u stvari kompromis između dvije religije, jer je u jedno vrijeme osetijska religija bila zabranjena i jedini način da se očuva za sljedeće generacije je bio da se "sakrije" između zidova pravoslavne crkve. Ova crkva se nalazi i na posebnoj, srebrnoj kovanici od 3 rublje koja je izdana u povodu komemoracije najznačajnijih arhitektonskih spomenika u Rusiji. Jedan kilometar prije Dzivgisa nalazi se "Tropa čudes", mali zoološki vrt u kojem žive medvjedi i jedan snježni leopard – simbol Sjeverne Osetije i Alanije. Prije samog polaska iz Vladikavkaza svratili smo u trgovinu i kupili veliko pakiranje muffina – kolača punjenih džemom od breskve koje ovi medvjedi obožavaju i toliko su dobro izdresirani da, čim vide i čuju šuškanje ambalaže, odmah guraju njušku kroz rešetke kaveza i otvore usta očekujući da ćete im ubaciti kolač. Tek kada im se približite na metar-dva shvatite koliko su to ogromne i moćne životinje, a pogotovo kada puste glas i počnu hukati.
Malo dalje od njih, u svom kavezu, nalazi se snježni leopard, prekrasna životinja koja se nalazi na grbu Osetije. Ova životinjska vrsta se nažalost nalazi na rubu istrebljenja i na popisu je strogo zaštićenih životinja. U čitavoj Rusiji ostalo ih je između 150 i 200 jedinki. Bilo je pomalo tužno gledati ovog leoparda kako sjedi u kavezu koji je očito premalen za njega, imajući na umu da je ovo planinska životinja koja je nekoć vladala planinskim prostranstvima i u potrazi za plijenom znala ubijati životinje i 4 puta teže nego što je ona sama.
Inače obitavaju na visinama od preko 3000 metara nadmorske visine i najrasprostanjeniji su u centralnoj Aziji gdje također krase grbove gradova kao što su Almaty (Kazahstan), Samarkand (Uzbekistan) i Biškek (Kirgistan).
Najpopularniji sportovi u Sjevernoj Osetiji su definitivno svi koji imaju predznak "borilački". Pored mnogih prvaka u hrvanju, Osetija je nedavno dala i svjetskog prvaka u boksu u lakoteškoj kategoriji po IBF verziji – Murata Gassieva, koji je u meču za prvaka pobjedio dotadašnjeg prvaka Rusa Denisa Lebedeva. Prijenos ovog meča se gledao u cijeloj Osetiji, a proglašenje novog svjetskog prvaka je popraćeno pucnjavom po gradu i cjelonoćnim slavljem do jutarnjih sati. Sjeverna Osetija će, nažalost, ostati poznata i po jednom tragičnom događaju koji je zadesio Beslan, gradić pored Vladikavkaza. 1. rujna 2004., na prvi dan početka nove školske godine, grupa od 34 teško naoružana islamska terorista s eksplozivnim pojasevima upala je u školu i kao taoce uzela preko 1100 ljudi, od kojih 777 djece. Talačka kriza je trajala 3 dana. U konačnici su poginule 334 osobe, od čega 186 djece. Bio je to jedan od najstrašnijih terorističkih napada ne samo u Rusiji, nego u cijelom svijetu.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
