Kako se Hrvati zabavljaju u Moskvi

Smiješno je, ali pri dolasku u Moskvu najviše me brinulo ima li tu uopće što zanimljivo za djecu. Da, to je grad od 15 milijuna ljudi, teško da nema zabave za djecu. Ono čega sam vrlo brzo postala svjesna je da je ovdje najteže odabrati što ćeš raditi za vikend od milijun stvari u ponudi, a tu je i jedan mali detalj – iako čitam ćirilicu, kada otvorim stranicu na kojoj je milijun nepreglednih redova na ćirilici s milijun termina, cijena i opcija, više ne znam pročitati ni slova. Ali odlučili smo svaki vikend otkriti barem jednu novu stvar i polako smo krenuli.

Park Gorki. Fotografija iz privatne arhive.

Prvi na listi bio je Park Gorki, ogromni park veličine barem pet Maksimira, ako ne i veći. Klincima je turbo zanimljiv jer ima stalni lunapark, ali ne kao onaj hrvatski, gdje je, kad smo zadnji put bili u Zagrebu i išli na neki vlakić, moja kćer vrištala od sreće, a ja od straha. Gledala sam gdje nedostaje koja zakovica i razmišljala samo o tome gdje i kako da se uhvatim ako se cijela stvar sunovrati. Super je kako su Moskovljani jaaako ozbiljni kada rade svoj posao, bilo da prodaju kukuruz ili poništavaju karte za vrtuljak. Koliko smo čitali – kod njih je pravilo da ako radiš posao moraš biti ozbiljan, a ako se smiješ ljudi misle da si malo lud.

Novi život Hrvata u Moskvi

I tako je žena koja pušta na vrtuljak klince postrojila kao da su u vojsci. Kćer mi je skoro propala u zemlju kada je nadobudno ušla sjesti na vrtuljak, a žena ju je vrlo ozbiljno poslala vani da čeka svoj red. I poslušala je. Poslije sam doma probala glumiti njezin gard, ali nisam dobila istu povratnu reakciju. U parku je super i skating ring gdje smo na travi proveli neko vrijeme dok su stariji klinci jurili na romobilima i biciklima. Ali najluđe su bile ogromne fontane s muzikom! Mislim da nakon ovoga bolje razumijem Bandića i njegovu fascinaciju fontanama (ovo je bilo ironično), samo mu fali još koja pa da ih uglazbi kao tu – e, onda možemo pozvati i Putina na otvorenje! U parku se mogu iznajmiti romobili i bicikli i, iako je naš mali lio gorke suze za tim, nakon dvije kave, ručka, šećerne vune i kukuruza, brzim pogledom na novčanik odlučili smo to ostaviti za idući put. Sad jedva čekamo otvorenje klizališta, iako su nam rekli da se, tipično za Moskvu, moramo pripremiti za višesatno čekanje na ulaz.

Drugi je vikend na red došao drugi park s Kozmonautskim muzejom. Mali je bio potpuno oduševljen. Sateliti, svemirska odijela, meteori, veliki brodovi i rakete – sve što može oduševiti dečke. Zato je mala bila duboko nesretna i tražila je da opet idemo u Caricino oblačiti se u krinoline. I točno je tako kako su oni to doživjeli.

Park s Kozmonautskim muzejom. Privatna arhiva

Za dečke raj, moj muže je jurio okolo i čitao svaki znak kod svakog eksponata, a ja sam brzinski preletjela satelite, odijela i rakete i htjela dalje. Super za vidjeti, ali malo nedostaje interakcije. Iako nije skup, vidi se da je to onaj stari tip muzeja – ništa ne diraj, sve je u staklenim vitrinama s hrpom teksta iz kojeg ćete naučiti o povijesti – više za mog studioznog muža nego za mene koja volim učiti kroz praksu.

Ipak, bilo je super što nas je, čim smo ušli, snimila jedna teta koja pazi da netko nešto krivo ne napravi, i na ruskom mi je (bez da je i u jednom trenutku pomislila da ju ja možda ne razumijem) ispričala cijelu priču o Strelki i Belki. Nemojte me pitati da vam ponovim jer sam razumijela svaku treću riječ, ali sam klincima vrlo važno prevodila, a žena bi me pričekala da prevedem i nastavila. Problem je u tome što tko zna što sam ja klincima ispričala, bit će zanimljivo kada to budu učili u školi.

Svi su nam rekli da moramo posjetiti Durov cirkus. I tako sam ja jedan dan, obzirom da se na internetu još uvijek ne mogu snaći, otišla do kazališta i kupila nam karte. Bila sam malo naivna, znala sam da se radi o cirkusu sa životinjama, ali mislim da nisam bila svjesna što to točno znači. Stigli smo na predstavu, mjesta su bila super iako ne i najskuplja, tu u Rusiji za sve predstave plaćaš cijenu ovisno o redu u kojem sjediš. Vidjelo se da predstava ima genijalnu produkciju, kostimi su bili raskošni, priča je bila ruska bajka. Na početku su bili trikovi s macama i psićima i to je bilo u redu. Ali kada su na scenu izašla dva medvjeda, osjećala sam se užasno. Ja sam platila da od njih rade budale. Medo je izgledao predivno – uhranjen, lijepe dlake, ali u očima mu je bila užasna tuga. I muž i ja samo smo se pogledali i rekli – nikad više, od sada samo u kazališta s akrobacijama i baletom. Klinci su, naravno, bili oduševljeni tako da smo im cijelim putem doma muž i ja pokušavali objasniti što tu baš nije u redu. Smiješno je, jer mi smo na tome odrasli, ali kad nekako pogledaš priče koje znaš da su iza toga, ne gledaš to više dječjim očima i teško ti je.

Fotografija iz privatne arhive.

Nevjerojatno je da nam je, od svih stvari koje smo dosad prošli, i nama i klincima najdraža ostala stvar koju smo radili u Zagrebu. Ujutro sjesti na bicikle ili romobile, uzeti kavu i vozikati se u najbližem parku. Nasreću se pet minuta hoda od nas nalazi baš takav idealni park, niti prevelik, niti premalen, idealan za kratku dječju vožnju, s udobnim klupama i kafićem u blizini. Kad god je super dan, to nam je obavezni dio vikenda. Još i imamo sreće da ga upravo preuređuju tako da će imati pravo dječje igralište i super stazice. Kada smo prvi puta došli u njega bili smo malo razočarani socijalističkim lookom.

Evo, danas je srijeda, još malo pa vikend i krećemo u novo otkrivanje. U planu je muzej ruske čokolade ili bunker iz hladnog rata, kao i shopping centar blizu nas koji ima air tunnel, autiće na daljinsko upravljanje i klizanje... Teško je klince koji su cura i dečko zainteresirati jednako kada su malome na pameti autići, a maloj princeze, ali uspijevamo, svatko nađe nešto zanimljivo i svaki odlazak bude velika avantura. Samo kad bi vikend trajao još bar malo duže...