Putovanje jednog Hrvata u Černobil

Anton Papić
30 godina je prošlo od katastrofe u černobilskoj nuklearnoj elektrani. Nekada perspektivni gradovi, Černobil i Pripjat, koji se nalaze u neposrednoj blizini nuklearne elektrane, danas su gradovi duhova. Pročitajte kako je naš novinar Anton Papić otputovao u Zonu otuđenja.

U iščekivanju

Prije samog puta, trebalo je naći agenciju koja pruža mogućnost posjete „Zoni otuđenja“. Naime, privatni posjeti nisu dozvoljeni i pristup samoj Zoni imaju isključivo osobe koje su zaposlene na izgradnji sarkofaga, te pojedinci koji rade na štićenju pristupa istoj. Za ostale „smrtnike“, jedini način ulaska u Zonu otuđenja je preko jedne od agencija koje posjeduju dozvolu nadležnog ministarstva za obavljanje turističke djelatnosti, u konkretnom slučaju vođenje turističkih grupa u Zonu.

Izvor: Anton Papić

Čitajući iskustva drugih posjetitelja i istražujući putem interneta došao sam do korisnih informacija vezanih uz odabir najbolje agencije. Cijene dramatično variraju, od 60 pa sve do 200, 300 eura ili više, ovisno o tome želite li individualnu (skuplja opcija) ili standardnu turu (u kojoj se ide s više putnika). Osim o broju putnika, cijena ovisi i o tome želite li vodiča na engleskom ili ruskom jeziku. S obzirom na to da mi ruski jezik ne predstavlja problem, odabrao sam jeftiniju opciju, a to je, razumljivo, upravo ona na ruskom jeziku (ture na engleskom jeziku su otprilike 30 % skuplje).  Isto tako, bio je bitan i datum rezervacije. Naime, posjet rezerviran mjesec dana ranije, značio je i 25% nižu cijenu. Kada sam uplatio turu preostalo je samo čekati na ostvarenje dugogodišnjeg sna, da napokon vidim „Zonu otuđenja“ - Pripjat, Černobil i ozloglašeni reaktor broj 4. Polako sam odbrojavao dane, a samim približavanjem datuma postajao sam i sve nestrpljiviji.

Unatoč tomu što razina opasnosti nije velika, preporučuju se neke mjere predostrožnosti, prvenstveno što se tiče odjeće. Najveći problem predstavljaju kontaminirane čestice koje se mogu naći u zraku (npr. tokom ljetnih požara) ili tlu. Iz tog razloga sam odlučio kupiti set odjeće i obuće isključivo za tu svrhu, a kako bih uštedio na nečemu što sam ionako mislio baciti, kompletnu opremu kupio sam u second hand shopu i za istu sveukupno izdvojio 100 kn.

Sve je bilo spremno, jedino što je preostalo bilo je dočekati datum putovanja kojeg sam toliko željno iščekivao.

Kao u "Stalkeru"

Vlakom sam stigao u Kijev dan ranije, s obzirom na to da je polazak u „Zonu“ rano jutrom, a mjesto polaska bilo je nedaleko od kijevskog glavnog željezničkog kolodvora. Jutro je bilo hladno i snježno, obojeno sivilom neba. Vrijeme kakvo sam cijelo vrijeme imao u glavi i potajno mu se nadao.

Izvor: Anton Papić

Zaputili smo se polako prema „Zoni otuđenja“, koja se nalazi nekih 110 km sjeverozapadno od Kijeva, otprilike sat i pol vremena vožnje autom. Pošto sam bio iznimno umoran, nije mi trebalo dugo da zaspim.

Probudio sam se kako smo se približavali „Zoni“. I dalje nas je pratio snijegom prekriven krajolik i tmurno zimsko sivilo, a sam pejzaž bi svojim ravničarskim prostranstvima na trenutke izuzetno podsjetio na Slavoniju. Sama asocijacija bi ubrzo bila razbijena pogledom na neobrađena polja i šume breze i smreke.

Dolaskom na kontrolnu točku Ditjatki ukazali su se i prvi znakovi, oni koje je čovjek napravio i stavio (znak za radijaciju uz upozorenje), ali i oni koji nisu opipljivi, koji "lebde negdje u zraku". Pogled iza rampe padao je na ravnu cestu prekrivenu tankim slojem suhog snijega kojeg je nosio lagani povjetarac. Nije odavala dojam obične lokalne ceste prekrivene snijegom, nego ceste koja kao da vodi u taj neki drugi svijet. Gledajući u nju neprekidno mi je u mislima bio film Stalker, uradak Andreja Tarkovskog, jednog od najvećih sovjetskih redatelja, inspiriran romanom braće Strugacki. Snimljen sedam godina prije černobilske nesreće,  film prikazuje glavnog lika - "stalkera", koji vodi dvije osobe u Zonu, mjesto u kojem se navodno ispunjavaju najveće svjesne i podsvjesne želje, u koju akteri ulaze u potrazi za smislom života i srećom. Film predstavlja alegoriju prepunu filozofskih propitkivanja, no ja ne ulazim u Zonu otuđenja u potrazi za odgovorima o smislu života, kao što to čine glavni likovi ovog filma. U Stalkeru ulaskom u Zonu cijeli film mijenja ton iz sepije (monokromatski, smeđi kolorit, op.a.) u film u boji. Ulazak u „Zonu otuđenja“ izazvao je slične emocije i u meni, dojam ulaska u neki novi svijet, kao da ste prošli neku nevidljivu granicu iza koje se čitava „Zona“ nalazi ispod prozirne, oku nevidljive kupole.

Uz cestu nas pri početku prati smrekova šuma, koja kao da vodi put prema središtu. Drugog puta u stvari niti nema, a ulaskom dublje u samu „Zonu“ počinju se pojavljivati i znakovi za opasnost od radijacije. Usred šume uz cestu se pojavi pokoja kuća koju sada nastanjuje drveće i korov, jer ljudi ovdje više gotovo da i nema.

U gradu duhova

Približavajući se velikom natpisu na kojem piše Černobil, počele su se pojavljivati i prve zgrade koje su odavale vizure grada, no osjećaj pustoši nije nestajao. Dapače, ulaskom u mali grad u kojem nema gotovo nikoga, osjećaj je postajao sve snažniji.

Izvor: Anton Papić

Prolazimo kroz grad i gledamo pročelja zgrada koja na mahove izgledaju dobro, no zub vremena i pustoš su itekako opipljivi. U centru grada nas dočekuje „Anđeo s trubom“, jedan od spomenika posvećenih tragediji, iza kojeg se nalazi simboličko groblje s natpisima svih mjesta koja su nestala nakon nuklearne katastrofe.

Odmah po dolasku na glavnu gradsku ulicu, s lijeve strane vidimo trgovinu koja radi. Nema previše artikala na policama, ono najosnovnije uz pokoji suvenir za turiste koji naiđu.

Nastavljamo dalje vozeći kroz ostatke ovoga nekada malog, ali perspektivnog grada, prolazeći cestom koja nas opet vodi kroz šumu, uz brojne kuće koje je progutala. Izlazak na čistinu otvara pogled na reaktor broj 4, nikada dovršene reaktore 5 i 6 i ogromni, gotovo groteskni sarkofag koji se, unatoč zimskom sivilu, sjaji u daljini i ističe na horizontu.

Moskovske tajne: Strah i horor u velikom gradu
6 najstrašnijih mjesta u Moskvi, gdje, prema gradskim legendama, boravi nečista sila.

Bližimo se srcu tragedije, dok se s obje strane ceste, na ravnici među travom, grmljem i drvećem nižu znakovi za radijaciju, a elektrana postaje sve veća i veća.

Usred elektrane nalazi se još jedan spomenik, ovaj put poginulim zaposlenicima nuklearne elektrane. Iza njega, točno jedan nasuprot drugoga, smješteni su reaktor broj 4 i veliki sarkofag koji je u izgradnji i čeka svoj trenutak da zapečati sudbinu reaktora broj 4.

Napokon krećemo prema mom osobnom Shangri-La. Niti približno sličnom i sretnom mjestu kao onom iz novele Jamesa Hiltona, ali izoliranom od vanjskog svijeta baš poput tog mjesta iz knjige - Pripjatu. Gradu čije se ime možda najmanje spominje u cijeloj ovoj tragediji, ali koji je najviše nastradao. Cijeli jedan grad s većinski mladom populacijom nestao je preko noći. Ljudi su napustili svoje domove u vjeri kako će se brzo vratiti kući, ali nažalost nisu. Nisu se nikada vratili. Grad je ostao zatočen u vremenu, a samo priroda oko njega je nastavila rasti.

Na ulazu nas dočekuje još jedna kontrolna točka, a grad je omeđen ogradom koja kao da daje potpuni smisao riječi „otuđenje“.

Nekada lijepe, planski i skladno građene ulice s gradskom rasvjetom, trgovima, alejama i parkovima, danas prekrivaju šume. Stupovi javne rasvjete gube se među visokim smrekama koje ih gotovo u potpunosti zaklanjaju.

Dolazimo do centra grada gdje imamo priliku ući u jednu od zgrada u kojoj na svakom katu stoje razbacane stvari ljudi koji su tu nekada živjeli. Imovinu koju su bivši stanari ostavili za sobom, znatiželjni turisti i posjetitelji su tokom godina raznijeli svuda uokolo.

Izlazim iz zgrade, nastavljam dalje i napokon se približavam jednoj od glavnih znamenitosti. U ono vrijeme jedne vrlo obične konstrukcije kakvih se moglo vidjeti na tisuće po cijelom svijetu, koja je postala simbolom černobilske nesreće – pripjatskog vrtuljka. Stoji nepomično već gotovo 30 godina, iščekujući otvorenje koje se nikada neće dogoditi...

Lokacijau010cernobilska nuklearna elektrana nalazi se na istou010dnom dijelu bjelorusko-ukrajinskog predjela pod nazivom Polesje, na sjeveru Ukrajine, 11 km od granice sa Bjelorusijom na obalama rijeke Pripjat ( po u010dijem je nazivu istoimeni grad i dobio ime, op.a. ) koja se ulijeva u rijeku Dnjepar.PovijestKako je potreba za elektriu010dnom energijom u tadašnjem Sovjetskom Savezu rasla, pojavila se i potreba za izgradnjom novih nuklearnih elektrana. U to vrijeme, Ukrajinska SSR nije imala niti jednu nuklearnu elektranu, te je veu0107i dio istih bio planiran za izgradnju na njezinom tlu, jer je deficit elektriu010dne energije bio upravo na tom podruu010dju. Naime Ukrajinska SSR je tada bila dio Središnjeg energetskog sektora, najveu0107eg  u zoni Integriranog energetskog sustava-Jug.  Shodno tome, donesena je odluka prema Savjetu ministara SSSR-a, 29. lipnja 1966. godine i napravljen je plan izgradnji nuklearnih elektrana na podruu010dju SSSR-a, za razdoblje od 1966.-1977., ukupne snage 11 900 MW, od toga 8000 MW sa RBMK ( u0420u0435u0430u043au0442u043eu0440 u0411u043eu043bu044cu0448u043eu0439 u041cu043eu0449u043du043eu0441u0442u0438 u041au0430u043du0430u043bu044cu043du044bu0439 u prijevodu „Reaktor velike snage kanalnog tipa“ ) reaktorima, snage 1000 MW, koji su tada bili meu0111u najmodernijima u svijetu.Pri trau017eenju najbolje lokacije za novu nuklearnu elektranu, tadašnji kijevski odjel instituta „Teploelektroproekt“ našao je 16 pogodnih lokacija u tri ukrajinske oblasti ( Kijevskoj, Vinickoj i u017ditomirskoj ). Odluka je na kraju pala na lokaciju koja se nalazila 4 km od sela Kopau010di u u010dernobilskoj opu0107ini, na desnoj obali rijeke Pripjat.Podruu010dje je zatim bilo predlou017eeno na razmatranje Dru017eavnoj komisiji, koja je u suglasnosti sa Kijevskim regionalnim komitetom Komunistiu010dke partije Ukrajine, Kijevskim izvršnim odborom KPU, ministarstvom energetike i elektrifikacije Ukrajinske SSR i drugim organizacijama koje su bile ukljuu010dene u proces planiranja, odobrile izgradnju. Konau010dnu odluku je donio Centralni Komitet Komunistiu010dke partije Sovjetskog Saveza 02. veljau010de 1967. Prvi reaktor pušten je u pogon deset godina poslije donošenja odluke, 1977. godine. u010cernobilska nuklearna elektrana je bila prva nuklearna elektrana u Ukrajinskoj SSR i treu0107a tog tipa ( sa RBMK reaktorima ) u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Prve dvije izgrau0111ene su bile one u Lenjingradu 1973. ( današnji Sankt-Peterburg ) i Kursku 1976. Drugi reaktor pušten je u pogon 1978., treu0107i 1981. i u010detvrti, onaj u kojem je došlo do nesreu0107e, 1983. godine. 5 i 6 reaktori koji su bili u planu za izgradnju, nikada nisu dovršeni.

Više