Zaboravljeni narodi Rusije: Ižori

Oleg Skripnjik
Blizu Sankt Peterburga ima nekoliko sela u kojima živi drevni i rijetki narod Ižori. Naš dopisnik je posjetio jedno takvo naselje.

"Ikadanebompoletiognjenakutlača,zahvativšituđusreću", sdramatičnomintonacijomuzvikujeNikita,crnokositridesetogodišnjak,ponacionalnostiIžor.Njegoveriječimirnoslušadesetakđaka ilutka odslameunarodnojižorskojnošnji, kojapredstavljašumskogduha."Nastavniproces"uižorskommuzejuuseluVistino(104kmzapadnoodSanktPeterburga)bit ćevelikoiznenađenjeza nekog nepripremljenog.

Narod Ižora je mali ugrofinski narod Rusije. Njegovi predstavnici su autohtoni stanovnici baltičkog primorja (prema službenim podacima, u Rusiji živi 50 malih autohtonih naroda). Nekada je to bilo moćno pleme sa surovim običajima, o čemu je u 12. stoljeću pisao rimski papa u svojoj buli (nekolicina latinskih misionara je pokušala obrati pogane na katoličanstvo, ali su svi surovo pobijeni). Danas je ostalo samo nekoliko stotina pripadnika Ižora. Mnogobrojni ratovi i politički potresi modernog doba doveli su ižorsku kulturu na rub opstanka.

Međutim, ako pokušate rastužiti Ižorce pričom o jadnom stanju u kojem se taj mali narod nalazi, oni će se iskreno začuditi.

Život na selu

Može se reći da je naselje Vistino centar ižorske kulture. Ono je dosta uredno, putevi su asfaltirani, ima lijepo uređene drvene kućice s prozorima ukrašenim rezbarijom i male voćnjake. Ima i nekoliko tipičnih gradskih višekatnica u čijem su dvorištu - drveni bunari. "Prije samo par godina u selu nije bilo nijednog plota", uzdahuje Zinaida, koja ovdje živi od 1935. godine.

Zinaida. Rođena je u ižorskoj porodici. Bila je dete kad je počeo rat. Preživela je užase nemačke okupacije i bila u koncentracionom logoru. Dugo se bavila ribolovom, i u više navrata je rizikovala život za vreme bure. Ilustracija: Oleg Skripnjik.Zinaida. Rođena je u ižorskoj obitelji. Bila je dijete kad je počeo rat. Preživjela je užase njemačke okupacije i bila je u koncentracijskom logoru. Dugo se bavila ribolovom, i u više navrata je riskirala život za vrijeme bure. Izvor: Oleg Skripnjik.

Ižorci nemaju običaj ograđivati se jedni od drugih, ali blizina velike luke prisiljava ih da budu oprezniji. Pored toga, događaju se i neugodne situacije (primjerice, mladunče losa, koje je pripitomio neki šaljivdžija, izgazilo je desetak vrtova). Ovdje su česte i druge, daleko manje druželjubive zvjerke: lisice, medvjedi i kune. Došljaka može zavarati asfaltni put - naselje je sa svih strana okruženo gustim šumama. Prošle su se godine mještani čak morali latiti oružja ne bi li se izborili s čoporom drskih vukova koji su ulazili u selo.

Istini za volju, Ižorac s oružjem je prava rijetkost. Pripadnici ovog naroda ne bave se lovom. Njihovo glavno, gotovo sakralno zanimanje uvijek je bio ribolov. Ovdje je sročeno mnogo pjesama i poslovica o moru. Žene su plovile u čamcima zajedno s muškarcima. Čak i kanelj (nacionalni trzalački žičani instrument) prema legendi može svojim zvucima umiriti podivljali Baltik. Nažalost, izgradnja mnogih objekata na teritoriju velike trgovačke luke Ust Lug svakako je znatno otežala plovidbu malih čamaca u zaljevu. "Već dvije godine nema tko obilježiti Dan ribara", žali se jedna starica. "Umjesto toga se obilježava Dan ižorske kulture. Kakva je to ižorska kultura bez ribara?"

Nedavno se ižorska mladež počela udruživati u ribarske zadruge, što ulijeva nadu u preporod tradicije. Sada većina žitelja Vistina radi u luci, i gotovo svi imaju svoj vrt i nekakvo kućanstvo. U slobodno vrijeme odlaze u klub i na stadion. Samo 33-godišnji ribar Aleksej živi u skladu sa zavjetima predaka. On uzdržava obitelj zahvaljujući prirodi, a od suvremene tehnike koristi samo mobitel.

Dvojezični putokaz u centru Vistina. Ilustracija: Oleg Skripnjik.  Dvojezični putokaz u centru Vistina. Izvor: Oleg Skripnjik.

Kultura i religija

Kako kaže poslovica, Ižorac razgovara tri puta u životu - viče na rođenju, pristaje na svadbi i stenje pred smrt. To je narod koji je zatvoren u sebe i umnogome se i dalje pridržava poganskih običaja.

"Vjerujemo li u duhove? Mi... njih ne poričemo", osmjehuje se kustos zavičajnog muzeja Nikita. "Naš svećenik jako se bori protiv toga, ali zar je lako iskorijeniti tradiciju?"

Taj narod je zaista uporan u očuvanju svog kulturnog nasljeđa. Entuzijasti u Peterburgu drže tečajeve ižorskog jezika, a država pomaže u izdavanju udžbenika i financira jedini zavičajni muzej u Vistinu, gdje ižorski đaci uče materinji jezik.

U jednom kutu muzeja stoji nekoliko glinenih posuda. Ostale su tu poslije sata na kojem su djeca učila lončarsku vještinu. Uz to, ovdje djeca uče vez, kuhanje, duborez, tkanje i osnove građevinarstva.

Čak i danas, kada se teritorij na kojem žive Ižorci sveo na par sela, stari obredi i vjerovanja još uvijek igraju važnu ulogu u njihovom životu. Mještani su primili kršćanstvo još u srednjem vijeku, ali poganski običaji su i dan-danas uvriježeni. Primjerice, jelka se ovdje kiti za svadbu, a zatim se vješa na strop. I pokojnika u povorci prati jelka - njezinim granama se posipa put do odra. Članovi obitelji pokojnog Ižorca čuvaju te grane četrdeset dana, a zatim ih spaljuju.

"Pišu da smo se mi asimilirali", priča Jelena Koštro, direktorica muzeja. "[Međutim], mi samo ne pokazujemo svoje običaje, jer je to suviše intimna stvar. To se iz grada, naravno, ne može vidjeti. Da bi se to vidjelo, treba s nama živjeti neko vrijeme".

Više