Kakvu će ulogu odigrati rezervisti Ruske Federacije i Sjedinjenih Država u mogućem ratu?

Vitaly V. Kuzmin/vitalykuzmin.net
U slučaju rata Rusija može mobilizirati 2,5 puta više rezervista nego SAD. Ali koliko će to uopće biti važno u budućim ratovima?

Zapadni stručnjaci dosta često nekorektno uspoređuju vojni potencijal Rusije i SAD-a. To dobro ilustrira članak Carla Hamiltona sa Sveučilišta u Roskildeu (Danska) pod nazivom "Kakve su vojne mogućnosti Rusije u usporedbi sa SAD-om?". Po njegovom mišljenju, obje su države kadre razvijati oružane snage približne kvalitete, s tim što Rusija ima veće mogućnosti kada je riječ o mobilizaciji rezervista.

Autor je, međutim, prešutio da se vojni proračuni ovih dviju zemalja nikako ne mogu usporediti. Na primjer, republikanska administracija Donalda Trumpa prvobitno je za vojne troškove u 2021. financijskoj godini tražila od Kongresa SAD-a ukupno 740 milijardi dolara. Međutim, već krajem studenog 2020. godine predloženo je da se ti troškovi još uvećaju radi izgradnje dviju višenamjenskih nuklearnih podmornica klase "Virginia". Tako je vojni proračun SAD-a za 2020. godinu iznosio 778 milijardi dolara (u usporedbi s 2019. godinom porastao je za 4,4%). Radi usporedbe, vojni proračun Rusije za 2020. godinu nije bio veći od 61,7 milijardi dolara (porastao je za 2,5% u odnosu na 2019. godinu). I to se ne može objasniti samo različitim paritetom kupovne moći.

Bidenova demokratska administracija odlučila je u 2022. godini ostaviti vojne troškove na istom nivou (770 milijardi dolara). Međutim, ranije se na vojne operacije u Afganistanu i Iraku svake godine trošilo najmanje 80 milijardi dolara, a nakon odlaska američkih trupa iz Afganistana veći dio te sume bit će izdvojen za razvoj perspektivnog naoružanja, što praktički označava porast vojnih troškova.

U vezi s tim zapadni se stručnjaci pitaju koliko učinkovito Sjedinjene Države koriste financijska sredstva izdvojena u vojne svrhe?

Potencijal rezervista u SAD-u i Ruskoj Federaciji 

Jedna od prednosti Rusije njezina je mogućnost da u kratkom roku mobilizira i naoruža više vojnika nego SAD. Američki stručnjak smatra da je uzrok u tome što je vojska RF regrutna (iako je ona, ustvari, regrutno-ugovorna), dok SAD ima ugovornu vojnu službu. Konkretno, Rusija ima 2 milijuna pripravnih rezervista koji su tijekom proteklih pet godina odslužili godinu dana vojnog roka. Njima treba dodati 350 000 vojnika u Federalnoj službi trupa nacionalne garde i još 20 milijuna rezervista različitih kategorija (koji su odslužili vojni rok prije šest i više godina). SAD ima 800 000 pripravnih rezervista, i više od polovice tog broja pripadnici su nacionalne garde. To znači da Washington neće moći brzo nadoknaditi gubitke u ljudstvu tijekom krupnog vojnog konflikta (na primjer, protiv Moskve ili Pekinga). S druge strane, Ruska Federacija moći će udvostručiti svoju mirnodopsku vojsku ili da je za kratko vrijeme povećati na 3 milijuna ljudi i sve ih naoružati.

Ima li značaja potencijal rezervista u mogućem ratu između SAD-a i Ruske Federacije?

Rezervisti SAD-a igraju minimalnu ulogu u mogućem konfliktu s Rusijom.

Prvo, SAD ne planira ratovati na svom teritoriju. Borbena djelovanja planiraju se u Europi (protiv RF), u Sjevernoj i Južnoj Koreji, i u Japanu protiv Kine. Amerikanci će težiti da maksimalno angažiraju vojni potencijal svojih saveznika, i neće mariti za to što je civilno stanovništvo njihovih saveznika ugroženo kada druga strana odgovori, a mogu biti primijenjene i rakete s nuklearnim bojevim glavama.

Drugo, Rusija ima veliki mobilizacijski resurs za obranu vlastitog teritorija, ali ga je krajnje problematično primijeniti u ratu protiv SAD-a, s obzirom na geografsku udaljenost, na ozbiljnu prednost Amerikanaca kada je riječ o mornarici, i na ograničenost resursa vojno-transportne avijacije Rusije. Da i ne govorimo o tome da SAD ima dvostruko više stanovnika.

Treće, vojna doktrina SAD-a podrazumijeva napad na RF s ciljem razoružavanja pomoću nuklearnih sredstava i sustava visokopreciznog konvencionalnog oružja. Upravo su se zbog toga Amerikanci u prosincu 2001. godine, za vrijeme Busha Mlađeg, povukli iz Sporazuma o ograničenju sustava proturaketne obrane. Tada se pretpostavljalo da će američki nacionalni sustav PRO, pogotovo na isturenim pozicijama, moći parirati ukoliko Rusija uzvrati raketno-nuklearnim napadom. Iz tog je razloga najmoćnija baza strateških raketa-presretača smještena na Aljasci (najvjerojatniji pravac uzvratnog napada ide preko Sjevernog pola).

Nisu se, međutim, opravdala očekivanja da će biti izvedeno kinetičko presretanje (udarac bojevog stupnja rakete u blok s bojevom glavom), jer je za tako nešto potrebno da promašaj ne bude veći od 1,5 metara. Potpuno je neriješen ostao problem selekcije u svemiru ukoliko se bojeve glave pokrivaju sustavom sredstava za savladavanje PRO, a upravo na tim visinama funkcionira stupanj rakete koja nosi bojevu glavu, bilo da se radi o strateškim raketama-presretačima ili o protuzračnim raketama SM-3 kopnenog (proturaketne baze u Poljskoj i Rumunjskoj) i morskog sustava za upravljanje raketnim oružjem "Aegis". Rusija je odgovorila postavljanjem sustava s hiperzvučnim oružjem (prije svega strateškog raketnog sustava "Avangard" i sustava zračnog baziranja "Kinžal", a u planu je i postavljanje sustava morskog baziranja s hiperzvučnim raketama "Cirkon"). 

Problem presretanja bojevih blokova ruskih raketa u izvesnoj mjeri može biti potencijalno riješen samo ukoliko se udarni sustavi američke PRO postave na niskim svemirskim orbitama. Ali u tom slučaju SAD mora imati stalnu aktivnu grupu od oko tisuću takvih niskoorbitalnih satelita. Čak ni SAD nema financijske mogućnosti da to ostvari. Da i ne govorimo o tome da Rusija i Kina takve satelite mogu izbaciti iz stroja protusatelitskim oružjem koje već sada posjeduju.

Prema tome, svaka strana, polazeći od svoje vojne doktrine, koristi vlastiti sustav kompletiranja mobilizacijske rezerve. Zemlje koje se orijentiraju na obranu najčešće imaju ugovorno-regrutni sustav služenja u vojsci. S druge strane, zemlje koje ne planiraju ratovati na svom teritoriju (ili se uzdaju isključivo u zaštitu koju će im pružiti saveznici, prije svega SAD) mogu priuštiti sebi isključivo ugovornu vojsku.

Autor je šef odjeljenja za euroazijsku integraciju i razvoj Šangajske organizacije za suradnju (ŠOS) na Institutu za proučavanje članica Zajednice neovisnih država.

Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće