Tenkovi s podvodnim krilima: Originalni sovjetski dizajn

U povijesti izgradnje tenkova ima dosta primjera izrade vozila koja su mogla prijeći na suprotnu obalu, krećući se ne samo preko vode, nego i po dnu rijeke. Ipak, ta komplicirana i vremenski duga priprema običnog, srednjeg ili teškog tenka za podvodno kretanje, slaba oklopna zaštita i nemogućnost ugrađivanja moćnog naoružanja na lagane ploveće tenkove primoravali su sovjetske inženjere i konstruktore da potraže drugačija rješenja.

Bio je potreban ploveći tenk s oklopnom zaštitom protiv granata i s naoružanjem koje bi bilo barem kao kod srednjeg tenka, koji može sudjelovati u brzim desantnim operacijama za zauzimanje položaja na obali i vatrom iz svog naoružanja uništiti obalna utvrđenja, kao i neutralizirati vatrene točke protivnika.

Budući da se činilo gotovo nemogućim napraviti vozilo koje bi odgovaralo tako visokim zahtjevima, konstruktori tenkova su predložili drugačiju varijantu rješenja ovog zadatka. Jedna od tih varijanti podrazumijevala je modernizaciju vozila bez unošenja temeljnih izmjena u konstrukciju, a to je zapravo bilo opremanje konvencionalnog srednjeg tenka specijalnim montiranim visećim plovnim sredstvima.

Masa PST-U-a je iznosila oko 10 tona, a kretanje na vodi odvijalo se putem prijenosa sile s vodećih tenkovskih kotača na dvije brodske elise.

Arhivska fotografija

Ta bi sredstva, kada je to potrebno, omogućila vozilu da se transformira u riječno ili morsko plovilo, čime bi istovremeno posjedovala najbolje kvalitete i srednjeg tenka i brzog prijevoznog sredstva na vodi. Jedan takav projekt bio je realiziran u SSSR-u sredinom prošlog stoljeća i imao je oznaku "Projekt 80".

U Sovjetskom savezu aktivnosti u ovom pravcu su počele 1951. projektiranjem posebnih pontona koji se pričvršćuju na tenk, što mu je omogućavalo da ne potone i da se samostalno kreće po vodi. Prva dva projekta predviđala su ugradnju ovakve opreme na serijske tenkove T-54 i T-55. Oba projekta bila su uspješno završena.

Kasnije, donesena je odluka 1959. da se unificiraju svi modeli, nakon čega je nova oprema dobila oznaku PST-U, pod kojom je 1960. i uvedena u naoružanje Sovjetske vojske.

Masa PST-U-a je iznosila oko 10 tona, a kretanje na vodi odvijalo se putem prijenosa sile s vodećih tenkovskih kotača na dvije brodske elise. Maksimalna brzina kretanja na vodi iznosila je 12 km/h, na kopnu (s ugrađenim PST-U-om) do 20 km/h. No prevelika masa i komplicirano montiranje pontona na tenk zahtijevali su usavršavanje PS-a, zbog čega su radovi na njemu nastavljeni.

Već su 1962. izvršena testiranja novog PS-a. Sljedeći model je bio lakši za 4,5 tone, što je omogućilo povećanje maksimalne brzine kretanja na kopnu do 25 km/h, na vodi do 14 km/h i da se bitno smanji opterećenje na šasiju vozila. Ugradnja dodatnih spremnika za gorivo omogućila je povećanje dosega kretanja bez dodavanja goriva do 110 km. Dobivši oznaku PST-63, plovilo je s manjim doradama uvedeno u naoružanje 1965. Kasnije je PST-63 usavršen do PST-64 i PST-64 M.

Tenk T-54 

Arhivska fotografija

"Projekt 80" podrazumijevao je opremanje srednjeg tenka plovećim sredstvom koje se sastoji od dva brza glisera na podvodnim krilima (hidrogliser), a razvijan je u KB "Volgobaltsudoproekt", na čijem je čelu tada bio Mihail Ščukin. Početkom 1966. izgrađena je maketa budućeg plovila koje je poslužilo za različita konstruktorska rješenja, a zatim je 1967. izgrađen prvi eksperimentalni model koji je odmah poslan na testiranje u akvatorij Crnog mora kod Sevastopolja. Tijekom testiranja postignuta je maksimalna brzina od 58 km/h, što je bilo više od projektirane koja je iznosila 50 km/h.

No daljnja testiranja su završila neuspješno zbog nezadovoljavajuće čvrstine korpusa. Spojnica nije dozvoljavala da gliseri koji su nosili oklopno vozilo odstupi od kursa; pukla je, te su se zbog toga gliseri razišli a tenk je potonuo. Srećom prošlo je bez žrtava, vozilo je uskoro bilo podignuto, a radi utvrđivanja uzroka havarije formirana je posebna komisija.

Gliseri koji su u paru ulazili u sastav plovila "Projekt 80" izrađivani su od aluminijske legure visoke čvrstoće, opremali su se diesel motorom M-50 snage 1200 KS i pričvršćivali za stranice tenka ušicama koje su već bile posebno predviđene za to u njegovoj konstrukciji.

Hidrocilindri ugrađeni na glisere služili su za njihovo podizanje iznad zemlje tijekom kretanja po zemlji i spuštanja pri kretanju po vodi. Potpuna montaža plovila na tenk trajala je oko jednog sata, a „spuštanje“ se odvijalo za 3 minute.

Podvodna krila također su imala dvije pozicije: pri transportu podizala su se uvis, a pri kretanju po vodi spuštala su se pod dno nosivih glisera. Zadnja podvodna krila opremana su brodskim propelerima i upravljačkim mehanizmom, što je osiguravalo promjenu dubine porinuća elise. To je tenku omogućavalo prolazak čak i po najplićim mjestima. Pri kretanju na vodi, upravljanje na oba glisera obavljao je jedan član posade i ono je bilo sinkronizirano. Ali projekt je obustavljen 1971. zbog nesvrshovitosti i odsutnosti perspektive.

Sva prava zadržava RG.