Neobični ruski i sovjetski tenkovi: „Car-tenk" kapetana Lebedenka

Ruski „Car-tenk" bio je prvi tenk na kotačima u svijetu. Kotači ovog čudovišta imali su promjer od 9 metara. Fotografija iz slobodnih izvora

Kao što je poznato, Prvi svjetski rat je poslije kratke manevarske etape prešao u fazu pozicijskog rata, poznatiju kao „rovovski rat".

Bilo je gotovo nemoguć tadašnjim tradicionalnim metodama probiti duboko ešaloniranu obranu protivnika, tj. masovnim artiljerijskim udarima nakon kojih slijedi probijanje linije obrane pješadijom i konjicom, jer to je neizbježno završavalo ogromnim gubicima žive sile, uz neznatne uspjehe. Čak ni poslije dugotrajne artiljerijske vatre nisu postizali neutralizaciju dobro utvrđenih i maskiranih vatrenih točaka protivnika. Za rješavanje takvog zadatka bilo je potrebno novo oružje i novi načini njegove primjene. Po mišljenju tadašnjih stručnjaka, takvo oružje trebalo je biti samohodno transportno sredstvo s moćnim oružjem, dobrim oklopom i visokom prohodnošću. Vojsci je bio potreban pozicijski tenk koji je jak i koji može rušiti obrambene objekte i sijati paniku u neprijateljskim redovima. Jedno od prvih takvih „oklopnih čudovišta" trebao je postati tenk na kotačima Nikolaja N. Lebedenka. Tenk poznatiji kao „Mastodont", „Netopir" ili „Car-tenk".

Wikipedia

Borbeno vozilo ovog inženjera s pravom se može nazvati prvim tenkom na kotačima u svijetu. N. Lebedenko je projekt ovog vozila počeo stvarati još početkom rata. Dok je služio na Kavkazu, primijetio kako taljige s visokim kotačima koje su imali lokalni seljaci lako savladavaju rupe i jaruge i vjerojatno mu je tako pala na pamet ideja o izradi vozila s divovskim kotačima. Radi realizacije svog ambicioznog, istovremeno i avanturističkog projekta, na svoju stranu privukao je inženjere B. Stečkina, a kasnije i A. Mikulina, uvjerivši ih da će nekoliko takvih vozila za jednu noć bez problema probiti njemačku obranu na čitavom frontu i tako pomoći Rusiji postaviti točku na i u ovom ratu.

Izgled ovih strojeva podsjećao je na ogromni lafet, s divovskim kotačima promjera devet metara. Okretanje se izvodilo pomoću zadnjih vodećih kolica (platforme), na kojima se nalazio kotač promjera 1,5 m. Tijelo tenka imalo je oblik križa kada se gleda sprijeda, a u bočnim sponsonima su po jednim podacima bili smješteni topovi kalibra 37 mm, a po drugim - kalibra 76,2 mm, dok su dolje i na vrhu bile mitraljeske kupole u kojima se trebalo nalaziti 4 do 5 mitraljeza „Maksim". Prema prvobitnom projektu oklop je trebao biti debeo 7 mm, a kupola 8 mm. Predviđena brzina - do 17 km/h (prema nekim izvorima predviđena brzina je bila 4 km/h). Masa tenka bila je 40 tona. Vozilo su trebala pokretati dva motora „Maybach", od 240 konjskih snaga, svaki s 2500 okretaja u minuti, skinuta s oborenog njemačkog „Zeppelina". Dužina - 17,8 metara. Širina - 12 metara. Visina - 9 metara. Izgledalo je da vozilo s takvim tehničkim karakteristikama može bez pretjeranih napora savladati vertikalne prepreke ili rov.

Kada je napravio krupni model budućeg vozila i osigurao podršku utjecajnih osoba, N. Lebedenko se izborio za audijenciju kod cara Nikolaja II. Model je na cara proizveo izvanredan dojam dok je lako savladavao prepreke koje su predstavljale knjige poredane po podu. Car je „igračku" ostavio sebi, a zauzvrat je naredio da se otvori račun za financiranje projekta.

N. Lebedenko je iz istih stopa pristupio izradi stroja. Pogonski kotači sklapali su se na području Dmitrova, a dijelovi tijela oklopnog vozila - u manježu kod Hamovničkih vojarni, u strogoj tajnosti. Sklapanje tenka počelo je u srpnju 1915., nekih 60 km od Moskve, kod stanice Orudjevo, a već u kolovozu je u nazočnosti najviših lica bio izveden na testiranje. A. Mikulin je sjeo na mjesto vozača, upalio motore i pokrenuo vozilo. Bilo je sve dobro dok je tenk išao po čvrstom tlu, ali kada se našao na mekom terenu, zadnja platforma je upala u kanal i oklopno vozilo se izdiglo. Snaga dvaju motora od 240 konjskih snaga nije bila dovoljna da se izvuku kolica. Faktička težina tenka premašivala je predviđenu i iznosila je 60 tona, a pokazalo se da je specifični pritisak na zemljište pretjerano velik, zato što je lim za tijelo tenka bio deblji nego što je projektom predviđeno.

Zbog svega toga Lebedenkov tenk nije prošao testiranje, stavljen je pod vojničku stražu na čuvanje, dok su A. Mikulin i B. Stečkin uz pomoć firme „Ot i Vezer" pokušali napraviti jači motor za nastavak radova na projektu. No, on nije izrađen u predviđenom roku pa je komisija za nadzor radova uskoro stopirala izdvajanje sredstava za podršku projektu. Bio je proglašen za neperspektivno vozilo. Divovski tenk na kotačima bio je ostavljen u šumi i tamo je ostao do 1923., kada je rastavljen na dijelove i tako završio na otpadu.

Sudbina projekta bila je tipična za to vrijeme, kada se u realizaciju planova ulazilo na mnogo nepoznatih mjesta. Osim toga, s pojavom gusjeničnih vozila s klasičnim dizajnom postalo je jasno da ideja o tenku na kotačima nema perspektivu.