"Duga" – divovski napušteni radar blizu Černobila

Bivši vojni radarski sustav "Duga" u Černobilskoj zoni otuđenja, Ukrajina.

Bivši vojni radarski sustav "Duga" u Černobilskoj zoni otuđenja, Ukrajina.

Legion Media
Bio je to uspješni supertajni projekt protuzračne obrane koji je upropastila černobilska tragedija.

Hladni je rat dobro poznat kao razdoblje u kojem su tenzije između SSSR-a i zapadnih zemalja bile izuzetno visoke. Utrka u naoružavanju podrazumijevala je razvoj oružja i zato je rukovodstvo SSSR-a shvaćalo da je neophodno usavršavati tehnologije zrakoplovne sigurnosti.

Pretpostavljalo se da je balističkoj raketi lansiranoj u SAD-u potrebno 20-30 minuta da stigne do SSSR-a. Snagama PZO bio je potreban sustav koji otkriva raketu 2-3 minuta nakon starta, kako bi bilo dovoljno vremena da se poduzmu mjere i da se raketa presretne. Sredinom 1960-ih konstruktor Vladislav Rjepin i akademik Aleksandar Minc predložili su sustav raketnih radara u tri nivoa. Prvi nivo su sateliti koji otkrivaju plamen rakete u infracrvenom spektru. Drugi su "zahorizontni" radari (s dometom iza linije horizonta) koji koriste radiovalove za otkrivanje plamena, i treći su kopneni radari koji detektiraju raketu kada se dovoljno približi sovjetskom teritoriju. Pomoću ta tri nivoa opasnost od "lažne uzbune", tj. pogrešnih reakcija sustava bila je svedena na minimum, ali je povećana odgovornost ljudstva u slučaju eventualnih pogrešnih odluka.

Černobil, Ukrajina, 27. travnja 2016.; Posjetitelj fotografira radarski sustav

Problem se pojavio na drugom nivou. Fizičari nisu posjedovali tehnologije pomoću kojih bi mogli napraviti zahorizontni radar. Istraživači na čelu s inženjerom Francom Kuzminskim primijenili su metodu za rano otkrivanje aviona koju je 1946. godine otkrio znanstvenik Nikolaj Kabanov. On je funkcionirao i u ionosferi, gornjem sloju atmosfere, na visini od 60-1000 kilometara, koji sadrži monogo slobodnih elektrona zbog takozvanog svemirskog zračenja. Ispostavilo se da ionosfera na oko 300 kilometara visine odbija radiovalove, što im omogućava da putuju oko zemlje. Kabanovljeva metoda izgledala je ovako: izvor šalje radioval, on locira avion na udaljenosti od 900-4000 km, odbija se od njega i vraća se na antenu koja prima signal, analizira ga i određuje veličinu, brzinu i smjer letećeg objekta. Ta metoda može služiti i za otkrivanje raketa, jer će radiovalovi odražavati plazmu ispušnih plinova raketnog motora, a ne avion.

Ovu je metodu trebalo dodatno ispitati i zato se 1960-ih na teritoriju Ukrajinske SSR na području grada Nikolajeva (480 kilometara jugoistočno od Kijeva) počela graditi prva eksperimentalna zahorizontna radarska stanica. Projekt je dobio naziv "Duga". Ispostavilo se da će stanica biti ogromna. Njezina antena za prijem bila je visoka 135, a dugačka 300 metara, dok je predajnik bio visok 85 i dugačak 210 metara. Uz ove antene podignuta je zgrada dugačka 90 metara s ogromnim primopredajnicima u prizemlju i na katu. Pravljenje tih primopredajnika bilo je vrlo rizično i teško. Radnici mehaničkog pogona u Dnjepropetrovsku (danas Dnjepar, 400 km jugoistočno od Kijeva) nisu mogli sami završiti taj posao i zato je Kuzminski formirao dodatne ekipe stručnjaka koji su pritekli u pomoć. Po završetku izgradnje, stručnjacima je bilo potrebno godinu dana da podese "Dugu" kako bi mogla korektno prepoznavati ciljeve. Sustav je pušten u rad 7. studenog 1971. godine.

Zahorizontalna radarska stanica

Testiranje je bilo uspješno i zato je Franc Kuzminski predložio da se naprave još dva sustava "Duga" u vojnim naseljima na različitim stranama SSSR-a. Izgradnja je počela tijekom 1970-ih. Prvi takav radar počeo je funkcionirati u borbenom režimu 1982. godine na teritoriju Dalekog istoka Rusije, na području Komsomolska na Amuru (6070 kilometara jugoistočno od Moskve), a drugi je kasnije proradio u Ukrajinskoj SSR na području grada Černobila (90 km sjeverozapadno od Kijeva). Zahvaljujući takvom položaju stanica sveden je na minimum utjecaj polarne kape u ionosferi. Ta kapa sprečava kretanje radiovalova i kada ona zasljepljuje jednu stranu zemlje, na drugoj će signal biti idealan.

Fotografija iz 1970-ih. Prvi doseljenici, u pozadini stupovi

Dva nova sustava bila su znatno veća od prvog u Nikolajevu. Glavni radar u Černobilu sastojao se od dva antenska bloka za prijem: većeg, koji je bio visok 140 i dugačak 900 metara, i manjeg – visine 90 i dužine 500 metara. Kod Černigova je napravljen primopredajnik dugačak 300 metara, tako da je udaljenost između dijelova ovog sustava iznosila oko 80 kilometara. Nije bilo lako napraviti černobilsku "Dugu". Za izgradnju prijemnika trebalo je osigurati tisuće tona veoma čvrstih cijevi za konstrukciju, i to usred njihove velike nestašice. Pored toga, na njima su bili specijalni odašiljači napravljeni u obliku izduženih košara. Te je odašiljače trebalo premazati cinkom da ne hrđaju.

Radarska stanica

Projekt "Duga" držao se u strogoj tajnosti i zbog toga gotovo nitko nije znao odakle dolaze ti zvukovi. Sergej Babakov, povjesničar Černobilskog muzeja u Kijevu, piše da čak ni pojedini sovjetski časnici nisu imali predodžbu zbog čega je napravljen ovaj kompleks, a neki su smatrali da je to oružje za uništavanje neprijatelja pomoću električnog impulsa. Radar je slao impulse otprilike deset puta u sekundi, a od 1976. godine (kada su oba kompleksa funkcionirala u probnom režimu) mnoge su zemlje počele hvatati taj radijski signal. Ubrzo je ustanovljeno da se izvor signala nalazi u SSSR-u. Zvuk signala nalikovao je na učestalo kuckanje i zato je "Duga" dobila nadimak "Ruski djetlić". Nijedna od poznatih metoda nije pomagala da se eter zaštiti od specifičnog šuma, jer je radar ponekad mijenjao frekvenciju i ton, što je ljudima išlo na živce, i zato su pojedine zemlje poput Norveške, Švedske, Švicarske i drugih izrazile protest SSSR-u zbog kršenja Međunarodnog plana raspodjele radiofrekvencija.

Specifični zvukovi "Duge" na radiovalovima

Sovjetska je vlast odlučila i dalje držati projekt u tajnosti i samo je u program modernizacije "Duge" dodala uklanjanje šuma. Taj program je podrazumijevao i tehnologije koje omogućavaju da se još bolje izbjegne polarna kapa u ionosferi i bolje metode otkrivanja raketa, a također usavršavanje drugih detalja. Međutim, projektu "Duga" nije bilo suđeno da se u potpunosti realizira. Naime, 26. travnja 1986. godine došlo je do černobilske katastrofe, kada je eksplodirao reaktor br. 4 u lokalnoj nuklearnoj elektrani. "Duga" se nalazila samo 10 kilometara od elektrane. U njoj je, naravno, sve bilo na svom mjestu, ali je gama zračenje onemogućilo njezino daljnje funkcioniranje. Vojno naselje oko "Duge" evakuirano je, ali je cijelo osoblje ostalo tamo u specijalnoj podzemnoj baraci sve do 1987. godine, dok nije izvezena sva oprema. Ništa nije oštećeno jer se oprema čuvala u zoni zaštićenoj od nuklearnog zračenja.

Bivši vojni radarski sustav

Tehnika je prenesena u Komsomolsk na Amuru, ali je "Dugu" i dalje pratio peh. Naime, zbog novih ideja vezanih za PZO daljnji razvoj ovog projekta obustavljen je 1988. godine, da bi tijekom 1990-ih tehnika na Dalekom istoku Rusije izgorjela u požaru. Tako završava priča o "Dugi".

Bivši vojni radarski sustav

Kompleks u Komsomolsku na Amuru demontiran je 1998. godine, a 1995. je eksperimentalna radarska stanica u Nikolajevu prestala s radom, da bi 2001. bila uništena. Černobilska "Duga" još uvijek stoji na svom mjestu zahvaljujući blizini Černobila i zoni otuđenja. Ovaj divovski i zaista neobičan objekt privlači "stalkere" (tako zovu ilegalne turiste u Černobilskoj zoni otuđenja), i pored toga što ovdje vreba smrtonosna opasnost ,budući da su cijevi veoma zahrđale. S druge strane, ovaj kompleks je posljednji koji je sačuvan i u izvjesnom je smislu to spomenik protuzračnoj obrani poznog SSSR-a.

Bivši vojni radarski sustav

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće