Kako su nastajali i kako su se primjenjivali prvi sovjetski radari

Krstarica Molotov

Krstarica Molotov

U vezi s pojavom aviona i njihovom primjenom u borbenim djelovanjima rodila se ideja o otkrivanju ciljeva u zračnom prostoru. Prvobitna opažanja bila su isključivo optičke prirode, a zatim su se koristili hvatači zvukova. No svi ti pokušaji nisu otkrivali avion na dovoljno velikoj udaljenosti. Obećavajući prodor na tom polju dali su radiovalovi. U ranim tridesetim godinama počela je prava utrka: SAD, Francuska, Njemačka, Italija, Japan i SSSR tajno su radili na prvim radarima.

Službeni početak rada SSSR-a u ovoj sferi može se smatrati 1933. godina, kada je bio postignut dogovor o istraživačkom radu o radiolociranju aviona između GAU i Središnjeg radiolaboratorija Lenjingrada. 3. siječnja 1934. u luci u Lenjingradu izveden je prvi eksperiment u kojem je prvi put u Sovjetskom Savezu bio otkriven avion u letu od njega odbijenim radiovalovima. U eksperimentu se koristio odašiljač neprekidnog zračenja snage 0,2 W i duljine valova od 0,5 metara s prijemnikom koji je koristio parabolnu antenu raspona 2 metra. I u drugim je državama u istom razdoblju došlo do sličnih tehnoloških proboja, SSSR nije zaostajao za svijetom na tom polju.

Paralelno s ovim ispitivanjima vršena su ispitivanja od strane Fizičko-tehničkog fakulteta u Lenjingradu. U blizini Lenjingrada stvoren je poligon za ispitivanje. Pod vodstvom glavnog inženjera M. D. Gureviča provodili su se pokusi s impulsnim radiolociranjem. Prilikom eksperimenata Gureviča registrirano je odbijanje signala od lokalnih objekata, no nisu uspjeli registrirati avion, zbog čega su pokusi privremeno obustavljeni. Na prijedlog P. K. Ošepkova impulsni radiolokacijski sustav "Model 2" ušao je u eksperimentalnu fazu, no također nije uspio registrirati leteći aparat.

Lenjingradski fizički fakultet je uspio prvi napraviti proboj na tom polju. Godine 1936. Institut je dobio zadatak da napravi aparaturu za otkrivanje aviona metodom impulsa. Prva poligonska ispitivanja novog radara prošla su u travnju i svibnju 1937. godine, kada je daljina otkrivanja aviona dosegla 10 km. Sljedeće ispitivanje izvršeno je u kolovozu 1938. Uređaj s odašiljačem IG-8 (snage 15-22 KW i snage impulsa 40-50 KW) uspio je otkriti avion na udaljenosti od 50 km. Udruženi fizičko-tehnički fakultet iz Lenjingrada i institut za istraživanja Crvene armije stvorili su pokretni primjerak RLS (radiolokacijskog sustava). Postaja je dobila ime "Redut". Poligonska ispitivanja su pokazala da je daljina otkrivanja vezana s visinom leta, uređaj je otkrivao cilj na 30 km na visini od 500 m, a na razdaljini od 95 km cilj na visini od 7500 m. Prvi "Redut" je razvijen na dužnost u Sevastopolju radi praćenja brodova.

Uprava veze u Crvenoj Armiji dala je prijedlog Odboru Odbrane za razvoj dva tipa RLS na temelju rada fizičko-tehničkog fakulteta. U travnju 1940. dva mobilna uređaja stanice "Redut" bila su predana na poligon radi provjere. Nakon poligonskih ispitivanja ušao je u naoružanje pod imenom RUS-2. Za uspjehe na polju znanosti četiri znanstvenika instituta su dobila Staljinovu nagradu drugog stupnja. Uređaj se proizvodio u mobilnoj i stacionarnoj varijanti. Odmah je zatraženo da se izradi i pomorska varijanta sustava RUS-2. Jedini uređaj za brod u to vrijeme montiran je na krstaricu "Molotov", koji je postao prvi brod opremljen radarom, a uređaj je pomorskoj varijanti dobio oznaku "Redut-K".

RUS-2

Prvi je put u borbenim uvjetima RLS "Redut" upotrijebljen u dvoantenskoj verziji u vrijeme sovjetsko-finskog rata (1939.-1940.). Na inicijativu direktora instituta A. F. Jofe uređaj razmješten na Karelijskoj prevlaci. Kasnije je uređaj prebačen na Kavkaz zbog mogućih napada britanskih i francuskih aviona na naftna polja Bakua. U međuvremenu se do početka Velikog domovinskog rata broj proizvedenih postaja znatno uvećao. RUS-2 se nalazio u naoružanju 72. radiobataljuna koji je čuvao Lenjingrad i 337. radiobataljuna koji je štitio Moskvu. Stanice su se koristile radi najave naleta neprijateljske avijacije i navođenja sredstava PZO i lovačkih aviona.

Tijekom srpnja 1941. 3 stanice "Redut" su radile u okolici Lenjingrada. U zimu 1941.-42. na zaštiti Lenjingrada nalazilo se osam uređaja. Ukupno su u tijeku rata otkrili 115 586 zračnih ciljeva, a od strane operatora predano je više od milijun izvještaja. Svi su ovi podaci često pomagali jedinicama PZO da odbiju masovne zračne nalete na Lenjingrad.

Sredinom srpnja 1941. kompleks RUS-2 bio je razvijen u blizini Moskve. Do kolovoza 1941. prijestolnicu je štitilo devet uređaja. Prvi veći nalet na Moskvu registriran je 21. srpnja kada je jedna iz stanica otkrila nalet više od 200 bombardera na udaljenosti od 100 km. To je bio prvi nalet na Moskvu. Protuzračna obrana Moskve bila je jedna od najbolje organiziranih na svijetu. Zahvaljujući radarskim postajama i izuzetno velikoj koncentraciji PZO Moskva nije pretrpjela veću štetu.

Pomorska verzija "Redut-K" pokazala se više nego dobrom. Uz pomoć radara nikada se nije dogodilo da je krstarica "Molotov" bila iznenađena neprijateljskim napadom. Radar je pomogao u izbjegavanju avio-naleta, ali i obavještavanju PZO Sevastopolja o njemačkim naletima. Od 1. srpnja 1941. do 18. prosinca 1943. godine "Redut-K" je otkrio 9383 neprijateljska aviona.

U usporedbama s konkurencijom tog vremena ruski RLS sustav je ustupao za njemačkim i američkim radarima u preciznosti, ali je bio mnogo mobilniji i jednostavni za uporabu. SSSR nije kasnio za svjetskim trendovima toga doba.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće