Ruski rover je prije pola stoljeća aterirao na Veneru!

Aljbert Puškarjov/TASS
Danas to zvuči nevjerojatno, ali prije 51 godinu Sovjetski je Savez poslao sondu na drugi planet, i to nemajući praktički nikakvih podataka ni o njegovoj atmosferi, kao ni o drugim parametrima. To je u velikoj mjeri učinjeno "naslijepo".

Sovjetski svemirski program bio je krajem 1950-ih u velikom usponu. U tom su razdoblju svake godine organizirane trijumfalne misije – prvi umjetni satelit, prva živa bića u svemiru, prvo oblijetanje oko Mjeseca i snimke njegove "tamne" strane. Nakon takvih uspjeha činilo se da ništa nije nemoguće. I zato su, kada se počelo pričati o prvom ateriranju na drugi planet, sovjetski znanstvenici tu ideju rado prihvatili.

Danas to zvuči kao velika utopija, ali u ono se vrijeme nije znalo gotovo ništa o drugim planetima. U kolovozu 1959. godine održano je savjetovanje, a već je 10. prosinca sovjetska vlast izdala ukaz o stvaranju stanica za let na Veneru (i ujedno na Mars), s ciljem da se te stanice (koje tada nisu još niti postojale) već krajem 1960. godine pošalju u svemir!

Misije organizirane "naslijepo"

Shema leta svemirskog aparata

Odlučeno je da se najprije leti na Veneru kao planet koji je najbliži Zemlji. Sovjeti su tada već imali "sedmicu", raketu-nosač R-7, koju je projektirao Sergej Koroljov i na kojoj su u orbitu letjeli umjetni sateliti, a kasnije i kozmonauti. Za dalje letove trebalo je ozbiljno modificirati raketu i stvoriti potpuno novi stupanj s jedinstvenim karakteristikama, no to je bilo izvedivo.

Model automatske međuplanetarne stanice

Odlučeno je da se djeluje po ustaljenoj shemi, tj. kao u slučaju s oblijetanjem oko Mjeseca (što je izvedeno 1959. godine). Planirano je da se svemirski aparat padobranom izbaci na površinu planeta. Kao što se moglo i očekivati, prva je misija bila neuspješna.

Stvar je u tome što su sovjetski znanstvenici u ono vrijeme bili uvjereni da Venera ima atmosferu istu kao Zemlja, i da čak ima vodu i izvanzemaljske oblike života (istina, nisu samo oni tako mislili – izvještaji agencije NASA iz tog razdoblja sadržavali su crteže s dinosaurima). Zbog toga je misija "Venera 1" bila sračunata na namjerni sudar s površinom Venere, no uslijed gubitka veze sa Zemljom sonda nije mogla korigirati pravac i 1961. godine je proletjela mimo planeta, promašivši je za 100 000 kilometara. U svemirskim razmjerima to i nije tako mnogo. Nitko prije toga nije prišao tako blizu Veneri.

Istraživači se pripremaju da centrifugom testiraju sondu automatske međuplanetarne stanice

Zatim je uslijedio čitav niz neuspješnih misija, i to je trajalo čitavo desetljeće. Gotovo svako približavanje dvaju planeta iskorišteno je za lansiranje novih sovjetskih istraživačkih stanica. Ali tada znanstvenici nisu imali nikakve predodžbe o stvarnom stanju na Veneri te nije bilo ni šanse da sonda dospije na njezinu površinu.

Sonde "Venera 4", "Venera 5" i "Venera 6" eksplodirale su u atmosferi uslijed jakog tlaka (za koji se također nije znalo). Dobra okolnost je što su sve one stigle poslati na Zemlju podatke o sastavu atmosfere, o njezinoj temperaturi i tlaku. Tako se, na primjer, saznalo da 90% Venerine atmosfere čini ugljični dioksid, i da su tlak i temperatura izuzetno visoki. Drugim riječima, nije bilo govora o bilo kakvim oblicima života.

Start rakete-nosača s automatske međuplanetarne stanice

"Bio sam svjedok velikog razočaranja znanstvenika kada na Veneri nisu pronađeni oblici života. Dvojica su čak govorila da im je život prošao uzalud, jer ih je ta ideja poticala da se bave znanošću... Usput, jedan od njih je kasnije postao svečenik", piše "svemirski" novinar Vladimir Gubarev u svojoj knjizi. Od tog trenutka program "Venera" mijenja orijentaciju i istražuje je li tamo nekada uopće postojao život.

"Pravo je čudo da se 'Venera 7' uopće spustila na površinu"

Sonda međuplanetarne stanice

Uspjeh je napokon postignut u misiji "Venera 7". Doduše, to nije bila sedma nego sedamnaesta po redu misija, ali u Sovjetskom Savezu nije bilo uobičajeno da se javnost obavještava o neuspjesima.

Nakon dugotrajnih znanstvenik diskusija, s obzirom na nove podatke, inženjeri su se odlučili osigurati i konstruirati novi aparat koji može 90 minuta izdržati 180 atmosfera i 540 stupnjeva Celzija. Korpus sonde ovoga puta nije napravljen od legure aluminija i magnezija, kao kod prethodnih "Venera", nego od titanija, tako da je ovaj rover bio čvršći i teži (bio je težak 500 kg).

Zbog toga se moralo odustati od montiranja pojedinih znanstvenih instrumenata, tako da mogućnosti sonde nisu bile velike. Mogla je izmjeriti temperaturu i tlak na površini Venere, analizirati tip površine i izmjeriti maksimalno ubrzanje na dionici kočenja. Imala je još i sliku Vladimira Lenjina i zastavu SSSR-a, i to je bilo sve.

Sonda automatske međuplanetarne stanice

"Venera 7" lansirana je s kozmodroma Bajkonur 17. kolovoza 1970. godine. Pet dana kasnije lansirana je identična rezervna stanica, ali ona nije stigla do Venere – motor joj je eksplodirao još u Zemljinoj orbiti. Zato je "original" nakon 120 dana leta kroz svemir stigao blizu Venere i 15. prosinca uspješno aterirao. Bio je to prvi svemirski aparat koji se spustio na drugi planet.

Montaža automatske međuplanetarne stanice

Sve je to izgledalo kao veliko čudo. Velika je bila vjerojatnost da nešto u tijeku misije krene naopako. I krenulo je, jer se padobran u Venerinoj atmosferi pocijepao, tako da se modul spuštao brže nego što je trebalo. Jedno se vrijeme smatralo da sonda nakon takvog ateriranja nije više upotrebljiva, jer je prilikom ulaska u atmosferu otkazao telemetrijski kolektor, tako da je temperatura bila jedini parametar koji je emitiran na Zemlju tijekom spuštanja i boravka aparata na površini Venere. Tek je kasnijom analizom ustanovljeno da je sonda nakon spuštanja još 23 minute slala signale neposredno s površine planeta.

Zaboravljeni planet

Panoramska fotografija u boji površine Venere, poslana sa sonde

Nakon "Venere 7" na isti su planetu poslani i aparati nove generacije, zahvaljujući kojima je SSSR stekao prvenstvo u njezinom proučavanju, kao i prvu fotografiju njezine površine. Tu fotografiju je napravila "Venera 8" pola godine kasnije. Bile su to prve snimke napravljene s površine drugog planeta.

Sa Zemlje je na Veneru poslano ukupno 27 sovjetskih svemirskih aparata. Posljednji je bio "Venera 16", nakon čega je pokrenut novi svemirski program "Vega". U okviru tog programa je 1984.-1986. uspješno obavljeno proučavanje Venerine atmosfere pomoću aerostata i na Zemlju su proslijeđeni najprecizniji podaci o ovom planetu.

Međunarodni projekt

Ali sve to ipak nije dovoljno. Još uvijek nisu poznate sve tvari od kojih se sastoji njezin oblačni sloj, kao što nije jasan ni mehanizam njihovog formiranja. Takve podatke bi mogla prikupiti međuplanetarna stanica u Venerinoj atmosferi, no tako je nešto suviše skupo zadovoljstvo. Zbog toga je Venera godinama bila zapostavljena u znanstvenim krugovima.

Lansiranje svemirskog aparata

U listopadu 2020. godine ponovo je došla na dnevni red, i to zbog fosfina. Riječ je o tvari koja, prema najnovijim istraživanjima, može svjedočiti o tragovima života. Venerina atmosfera u oblačnom sloju sadrži fosfin, i zbog toga je zanimanje za ovaj planet poraslo. "Roskosmos" je za 2029. godinu planirao prvu misiju na Veneru nakon dužeg niza godina. Postoje izgledi da se misija organizira i ranije, već 2027. godine.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće