Sovjetskom Savezu prvom je pošlo za rukom naći se u blizini Mjeseca, premda je, ruku na srce, bio planiran daleko veći pothvat. Svemirska letjelica teška 1472 kilograma trebala je udariti u Mjesec, a ne promašiti ga, što se zapravo dogodilo, zbog pogreške u proračunu, odnosno neuzimanja u obzir vremena potrebnog signalu za put od kontrolnog punkta do stanice.
Ipak, sonda "Luna 1" lansirana u najstrožoj tajnosti bila je prva letjelica u svijetu koja je uspjela svladati gravitaciju, proletjeri na udaljenosti od 6000 kilometara od površine Mjeseca i ući u Sunčevu orbitu. Bilo je to u siječnju 1959. godine, samo dvije godine prije nego što će prvi čovjek poletjeti u svemir.
Doći do saznanja o izgledu druge strane Mjeseca koja nije vidljiva sa Zemlje predstavljalo je poseban izazov u svemirskoj utrci. Amerikanci su prvi napravili takav pokušaj 1958. godine, međutim, nijedna raketa-nosač sa sondom nije uspjela izaći na zadanu putanju. Sovjetski Savez je znao za te pokušaje i spremao se nadmašiti Ameriku koristeći zapravo njihovu malu "pomoć". Točnije, fotografski film.
Upravo tu je bio ključni problem, jer u Sovjetskom Savezu nije postojao fotografski film koji bi odgovarao toj svrsi. Međutim, u drugoj polovici pedesetih godina prošlog stoljeća iznad Sovjetskog Saveza intenzivno su letjeli američki izviđački aerostati opremljeni fotografskom aparaturom za snimanje sovjetskog teritorija. Neki od njih su oboreni, a film uzet i proslijeđen na skladištenje u vojno-svemirsku akademiju.
Letjelica "Luna 3" s kamerom lansirana je u listopadu 1959. godine. Sonda je u tri dana napravila 40 fotografija i poslala ih na Zemlju. Iz brojnih je razloga kvaliteta fotografija bila osrednja, no na 17 od 40 ponešto se ipak moglo razabrati.
Bila je to Venera. Kao u slučaju s Mjesecom, plan je bio da se svemirska letjelica spusti na planet, kako se tada mislilo, na površinu oceana, s obzirom na to da se vjerovalo da tamo postoji voda u tekućem stanju. "Venera 1" je poslana u misiju smišljenog sudara s Venerom u veljači 1961. godine.
Međutim, i ovoga je puta, kao i u slučaju s Mjesecom, sonda promašila. Nakon što je izgubila vezu, nije bila u stanju korigirati smjer te je plutala kroz svemir, proletjevši pored Venere na udaljenosti od sto tisuća kilometara. U svemirskim relacijama to i nije toliko mnogo. Tim prije što nitko u povijesti nije bio tako blizu Venere.
Kontakt sa sondom definitivno je izgubljen na udaljenosti od dva milijuna kilometara od Zemlje.
Mukotrpna misija "osvajanja" Venere, planeta koji je najbliži Zemlji, trajala je deset godina. Svemirski aparat je na njezinu površinu konačno spušten 1971. godine. Bila je to "Venera 7", premda bez obzira na oznaku, ukupno lansiranja nije bilo sedam, nego sedamnaest. U Sovjetskom Savezu se o neuspjesima radije nije javno govorilo.
Recimo, "Venera 7" čak nije lansirana sama. Lansiranje još jedne sonde, apsolutno identične, dogodilo se pet dana poslije prve, koja je ipak stigla do Venere. Njezina dublerica nije mogla napustiti Zemljinu orbitu zbog eksplozije motora.
Zapravo je šansi da nešto pođe naopako bilo toliko da je slijetanje "Venere 7" izgledalo kao čudo. Naročito kada se nakon ulaska u atmosferu padobran letjelice raspao te se modul spuštao brže nego što je trebalo. Neko vrijeme se smatralo da se poslije takvog spuštanja on svakako morao pokvariti. No kasnija analiza podataka pokazala je da je sonda još 23 minuta slala podatke s površine planeta.
Gotovo u istom slijedu u kojem su Amerikanci 2012. godine spustili na Mars rover Curiosity Sovjetski Savez je to učinio 1971. godine (da, iste godine kada je spustio i "Veneru").
Pritom je u tom trenutku prema Marsu letio je i američki "Mariner 9", on je ušao u orbitu Marsa dva tjedna prije sovjetske sonde, ali ga je u prikupljanju podataka omela oluja koja je zahvatila planet.
Sovjetski "Mars 3" se ipak odlučio spustiti i to je uradio uspješno, antene su se otvorile i počelo je slanje. Trajalo je samo 14 sekundi, poslije čega se definitivno prekinulo, ostavljajući konstruktore da nagađaju o mogućim razlozima. Ali i ostavljajući im i prvu u povijesti fotografiju Marsa, apsolutno mutnu zbog snažne oluje.
Bila je to prije svega psihološka pobjeda. Nije poslana nikakva supervažna informacija, rover je ostao pričvršćen za gornji dio aparata i nije kročio na tlo. No stručnjaci iz SAD-a su meko slijetanje tog tipa ponovili su tek 1976. godine.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
