5 tehnologija osmišljenih u Rusiji

1. Zavarivanje

Vasilij Petrov

Javna domena

Prve eksperimente koji su doveli do otkrića zavarivanja (procesa kojim se metali spajaju korištenjem visoke temperature) provodili su početkom 19. stoljeća, istodobno i neovisno, ruski inženjer Vasilij Petrov i engleski inženjer Humphry Davy. Obojica su otkrila električni luk, no dok je Davyjev prvi luk bio kratkog pulsa i niže temperature, Petrovljev je mogao trajati duže i proizvoditi temperature dovoljne za taljenje metala. 

Nikolaj Benardos

Getty Images

Petrovljev eksperiment je početkom 19. stoljeća bio samo čista znanost. Međutim, ruski je inženjer i izumitelj Nikolaj Benardos, koji je radio pod Pavelom Jabločkovim (izumitelj svjetiljke s električnim lukom), 1881. godine otkrio da se električni luk može koristiti za zavarivanje metala. Benardos je 1885. dobio patent, a 1888. je započela industrijska uporaba ove metode.

Slavjanovljevo "staklo"

Lokalni povijesni muzej u Permu

U isto je vrijeme drugi ruski inženjer Nikolaj Slavjanov predložio korištenje metalnih umjesto ugljičnih elektroda, što je omogućilo zavarivanje metala vrlo visokih tališta. Primjerice, Slavjanov je napravio svoje čuveno "staklo", cilindar sastavljen od osam metala različitih tališta zavarenih zajedno.

2. Mlijeko u prahu

Getty Images

Mlijeko u prahu je ključni sastojak u dječjoj hrani, i svi smo ga jeli/pili kad smo bili maleni. Međutim, vjerojatno malo ljudi zna da ono izvorno dolazi iz udaljenih područja Sibira.

Ivan Jerih, prevoditelj iz Mongolije, 1792. godine je prvi napisao da u Dauriji (Transbajkalska regija) lokalni Mongoli zimi zamrzavaju mlijeko na tanjurima, a zatim taj led suše na suncu, prilikom čega vodeni dio isparava, što rezultira "mlijekom u prahu". Uskoro je liječnik koji je radio na istom području predstavio ovaj način skladištenja mlijeka široj javnosti.

Osip Kričevski, izvorni izumitelj mlijeka u prahu, radio je kao liječnik u topionici srebra u Nerčinsku (Transbajkalska regija, preko 5000 km od Moskve). Zabilježio je da su Jakuti, od kojih su mnogi radili u tvornici, sušili mlijeko na isti način. Kričevski je sugerirao da bi mlijeko u prahu moglo biti korisno "u pomorskim putovanjima, gdje je potrebna svježa i hranjiva hrana." Također je istaknuo da "Europljani još ne znaju taj sibirski proizvod". 

Kričevski je koristio ovu tehnologiju za skladištenje mlijeka u Nerčinsku, gdje je i umro 1832. Proizvodnja mlijeka u prahu je 1832. godine također započela u Sankt-Peterburgu. Međutim, prvi je patent za ovu tehnologiju stekao Englez T. S. Grimwade 1855. godine.

3. Gašenje vatre pjenom

Aleksandar Loran

Javna domena

Gašenje vatre vodom nije tako učinkovito kao što se čini. Jedan je Rus odlučio pokušati s pjenom.

Aleksandar Loran, ruski inženjer francuskog podrijetla, tražio je način za stvaranje učinkovitog aparata za gašenje vatre, jer je u svom životu vidio mnogo požara. Loran, inženjer koji je studirao kemiju u Sankt-Peterburgu i Parizu, početkom 20. stoljeća je radio kao učitelj u Bakuu, najvećem gradu Azerbajdžana pod kontrolom Rusije, koji je u to vrijeme bio središte naftne industrije carstva. Naftni požari su bili veliki problem i nisu se mogli gasiti aparatima za gašenje punjenim vodom ili prahom.

"Eureka"

mchs.gov.ru

Legenda kaže da je Loran pio pivo s prijateljem kad je uskliknuo: "Eureka!" Uskoro je proveo svoj prvi eksperiment, pokušavajući ugasiti goruću lokvu nafte pomoću zapjenjenog piva - uspješno! Loran je zatim izumio sredstvo za pjenjenje i osnovao brend za proizvodnju aparata za gašenje požara, pod nazivom "Eureka". Patentirao je svoj sustav u Rusiji i SAD-u 1907. godine.

4. Tankoljusna struktura

Vladimir Šuhov

Javna domena

Zanimljivo je kako je tehnologija osmišljena u 19. stoljeću našla svoju punu primjenu u 21. stoljeću - ruski arhitekt i inženjer Vladimir Šuhov bio je genij koji je bio godinama ispred svog vremena.

Šuhovljev toranj u Nižnjem Novgorodu, 1896.

M. P. Dmitrijev

Ljuskastu konstrukciju ili tankoljusnu strukturu prvi je izumio i patentirao Šuhov 1895.-1899. Njezine prednosti su mala težina s mogućnošću izdržavanja velikih opterećenja zbog elastičnosti konstrukcije; niska korozija, s malo ili nimalo prostora za prodiranje vode; i niska cijena i visoka trajnost. Danas je većina Šuhovljevih tornjeva i paviljona u Rusiji još uvijek netaknuta nakon više od 100 godina uz malo ili nimalo održavanja.

Šuhovljev radijski toranj u Moskvi

Anton Denisov/Sputnik

Njegov je izum pomogao u značajnoj mjeri definirati arhitekturu 21. stoljeća: tankoljusnu strukturu danas koriste svjetski poznati arhitekti kao što su Richard Buckminster Fuller, Norman Foster, Nicholas Grimshaw, i mnogi, mnogi drugi.

"Geodetska kupola" koju je dizajnirao Richard Buckminster Fuller u muzeju Biosfera u Montrealu

Getty Images

Međutim, tankoljusna struktura nije bila toliko popularna tijekom 20. stoljeća, jer njezina konstrukcija zahtijeva iznimno precizne izračune, do kojih je mnogo lakše doći pomoću računala. Iako sam nije imao takvu računalnu tehnologiju nadohvat ruke, Šuhov je uspio stvoriti prve tornjeve i industrijske paviljone od tankoljusnih struktura za Sverusku industrijsku i umjetničku izložbu 1896. u Nižnjem Novgorodu.

5. Mjerenje krvnog tlaka

Nikolaj Korotkov (L) i sfigmomanometar Riva-Roccija koji je Korotkov koristio u svojim mjerenjima

Javna domena

Ova uobičajena medicinska metoda jedna je od najstarijih u praksi, a zbog svoje se preciznosti koristi i danas.

Jedno od najvažnijih mjerenja koje se može napraviti na ljudskom tijelu je mjerenje krvnog tlaka, koje pomaže u dijagnosticiranju raznih bolesti i stanja. Prilikom mjerenja krvnog tlaka liječnici obično koriste dvije brojke: sistolički tlak (gornja vrijednost) i dijastolički tlak (donja vrijednost).

Prije no što je talijanski patolog Scipione Riva-Rocci izumio manžetu na napuhavanje koja se stavljala oko ruke i koja je bila pričvršćena za sfigmomanometar, postojale su brojne metode mjerenja krvnog tlaka niske preciznosti. Manžeta se stavljala na ruku, napuhavala, a zatim je liječnik držao prste na bilu pacijenta. Kada tlakomjer ne bi detektirao bilo, to je značilo da je manžeta potpuno blokirala protok krvi i da je unutarnji pritisak u manžeti bio identičan sistoličkom tlaku. Međutim, ova metoda nije omogućavala mjerenje dijastoličkog tlaka.

Nikolaj Korotkov bio je ruski liječnik koji je prvo radio kao terenski liječnik, a zatim prešao na vaskularnu kirurgiju. 1904. je mjerio krvni tlak pacijenta pomoću manžete Rive-Roccija te je slučajno koristio stetoskop na pacijentovoj brahijalnoj arteriji, kada je čuo snažne zvukove koji su kasnije po njemu dobili ime. Arterija je u ovom slučaju slična cijevi s tekućinom koja je stegnuta manžetom. Kada je tlak u manžeti iznad sistoličkog, ne čuju se nikakvi zvukovi. Čim tlakovi postanu jednaki, nešto krvi može proći ispod manžete te se javlja glasan zvuk. Kada zvuk stane, znači da krv slobodno kola. Dakle, trenutak kada zvuk stane označava dijastolički tlak.

Korotkov je ovu metodu opisao 1905. godine u izvješću koje je zauzelo pola stranice. Svjetska zdravstvena organizacija je 1935. godine odobrila ovu metodu kao jedinu službenu neinvazivnu metodu mjerenja krvnog tlaka, koja je standard i danas.