Postati besmrtan po cijenu života: Kako se ruski biohakeri bore protiv vlastite smrti

Getty Images
Dok znanstvenici iz cijelog svijeta bez žurbe riješavaju problem starenja, biohakeri intenzivno smišljaju načine kako da odmah sada i ovdje zaustave vrijeme. Laboratorijski crvi, muhe i miševi već pripadaju prošlosti – sada ljudi vrše eksperimente na vlastitom tijelu.

"Ja jako volim usporediti klasičnu medicinu s automehaničarskom radionicom gdje se popravljaju kvarovi. Prvo pitanje koje postavljaju liječnici je ’Na što se žalite?’, a mi smo kao neki atelje za tuning", s osmijehom priča 28-godišnji Denis Varvanjec, visoki crnokosi muškarac u majici s velikim natpisom "Academy 83" na grudima. "Mi se bavimo poboljšanjem zdravih ljudi".

Kad kaže "mi", Denis misli na biohakere. U cijeloj Rusiji ima samo dvadesetak ljudi koji sebe tako zovu. Ranije su oni za sebe govorili da su transhumanisti. Njihov životni cilj je da nekako "nasamare" proces starenja. Terminologija je vremenom evoluirala, tako da su se ruski transhumanisti opredijelili za riječ "biohacking", svakako pod utjecajem američkih kolega. Doduše, naziv je jedino što im je zajedničko s Amerikancima.

Denis Varvanjec


Naime, ruski biohakeri vjeruju da su oni nešto posebno. "Po pravilu, da biste dobili lijek potreban vam je liječnički recept. U Rusiji je sve obrnuto. Kod nas se gotovo svaka supstanca može kupiti u ljekarni. Upravo zbog toga je ovdje sve moguće", objašnjava Denis. Na Zapadu je biohacking vezan uglavnom za suvremene mobilne uređaje i lijepu infografiku, za nekonzumiranje šećera i izbjegavanje stresa, dok je ruski biohacking prvenstveno kult stalnog praćenja biokemijskih pokazatelja organizma i eksperimentiranja s preparatima.

Prije dvije godine je Denis živio kao "biljka“ ispred računala. Nije se bavio sportom (ako se ne računa lagano jutarnje trčanje), imao je problema sa zdravljem, nije radio... Danas je on suosnivač Laboratorija biohackinga pri moskovskom fitness klubu Atmosfera Private Fitness. Zauzima dva gornja kata tornja "Imperija" u poslovnom klasteru "Moskva Siti" i ima desetak klijenata s Forbesove liste. Sve što radi zasniva se na mnogobrojnim analizama i ultrasuvremenom spoju sporta i "terapije". Denis je prvo samog sebe podvrgnuo "proceduri" i nakon pola godine je već imao pokazatelje kao da je kandidat za zvanje majstora sporta. To je bio veliki uspjeh.

Ako se negdje u medijima i pojavi neka informacija o biohakerima, ona je gotovo uvijek izrazito negativna, tj. biohakeri se prikazuju kao čudaci bez medicinskog obrazovanja koji izazivaju kaos u znanosti i svojim eksperimentima ubijaju sami sebe.

Oni sami međutim vjeruju da neće umrijeti u ovom stoljeću.


Čarobna tableta

"Mislite li vi da ćete umrijeti?", upitah jednoga od njih, muškarca u tamnoplavom odijelu.

"Da, jednoga dana. Ali ne sada. Ja ne tvrdim da neću umrijeti ako me neko izrešeta iz automata. Na primjer, umrijet ću ako me udari auto", odgovori on uz gutljaj askorbinske kiseline otopljene u čaši vode. "Ali ja svakako ne planiram umrijeti".

Ispred sive četvorokatnice u istočnom dijelu Moskve stoji osiguranje. Unutra je kancelarija međunarodne outsourcing kompanije. Došli smo u kabinet njenog financijskog direktora, 35-godišnjeg Stanislava Skakuna. On je također biohaker. Zidovi njegovog kabineta su prepuni diploma i certifikata, ali ne za uspješan biohacking, nego za uspješno financijsko poslovanje. Na biohacking ovdje podsjeća samo tegla s taurinom i još par nekih preparata u kutu. Sve ostalo je tipičan poslovni prostor: kožna fotelja, veliki ekran, prazan i čisti stol. Nijedan suvišan detalj.

Taj čovjek već tri i pol godine vrši na sebi možda i najveći eksperiment "digitalizacije tijela", zbog čega ga mnogi već uspoređuju s Chrisom Dancyem, američkom "zvijezdom biohackinga", iako je Dancy kiborg, a Skakun je njegova potpuna suprotnost. Stanislav svakoga dana proguta po 35 preparata i po 4 sata provodi u čitanju znanstvenih članaka. Ima veliku Excel tabelu s gomilom stranica i u njoj oko 760 pokazatelja stanja organizma i oko 8 000 biomarkera (hemoglobin, kolesterol i sve ostalo od čega se naš organizam sastoji). Prostudirao je 15 000 naučnih članaka. To što on radi na engleskom se zove "quantified self". Taj termin su 2007. godine smislili urednici američkog časopisa Wired. Organizam se doživljava kao biokemijski stroj, a unošenjem raznih supstanci mogu se dobiti odlični efekti. Tokom eksperimenta Stanislav je na sebi izvršio 120 testiranja s različitim preparatima i dozama.


"Na primjer, uzimao sam metformin. To je lijek za dijabetes 2“, kaže Stanislav i otvara na ekranu svoju tabelu s podacima, gdje je spisak biolemijskih pokazatelja (biohakeri to zovu "panel"), od lipida do proteina, fermenata i mikroelemenata. Ekran vrvi od mnoštva brojčanih vrijednosti. Nešto od toga je obilježeno sivom bojom (što znači da je u granicama referentnih vrijednosti), ponešto žutom (na granici rizika), a tu i tamo crvenom (nešto nije u redu).

Stanislav nije dijabetičar. Biohakeri vjeruju da metformin produžava život i zato ga uzimaju. "Dijabetičari koji su uzimali metformin živjeli su u prosjeku 7 godina duže od zdravih ljudi koji ga nisu uzimali. Na osnovu toga se može pretpostaviti da je metformin prvi lijek od starosti", kaže Stanislav. Postoji, međutim, i neželjeni efekt. Metfomin liječi dijabetes, ali izaziva ranu demenciju, pa čak i Alzheimerovu i Parkinsonovu bolest. Ne znamo zašto je to tako. Jedan od mogućih razloga je da lijek blokira razmenu vitamina B koji je neophodan za pravilan rad mozga.

Kako se to riješava? Stanislav je pogledao tabelu i video što se događa, pa je izabrao dozu vitamina koja odstranjuje taj neželjeni efekt. Ujedno je smanjio opasnost od tumora, jer se ispostavlja da čudesni preparat za dijabetičare utječe i na to. "Metformin smanjuje vjerojatnost obolijevanja od raka jer usporava diobu stanica u organizmu. Meni se taj pokazatelj smanjio i ja sam otklonio neželjeni efekt demencije. Smatram da je to uspješan eksperiment", kaže Stanislav.

On je vjeren da je njegov biološki uzrast 26 godina i da će eksperiment spriječiti njegovo starenje. Začudila sam se kada je rekao: "Nikako ne preporučujem bilo kome da se bavi biohakingom".

Kako izbjeći smrt

U travnju su svi svjetski mediji javili da je 28-godišnji američki biohaker Aaron Traywick umro u spa centru, u zatvorenom bazenu s vrlo slanom vodom. Doduše, rijetko ko je primijetio da je u pitanju bio nesretan slučaj, a ne rezultat eksperimenta. Na internetu je bilo i ovakvih zajedljivih komentara: "Biohaker ipak nije uspio nasamariti organizam". Mjesec dana ranije Traywick je na sceni demonstrativno sebi u venu ubrizgao neprovjereni lijek za herpes.


Denis skreće pažnju da je Traywick umro u Americi, gdje ljudi rado upotrebljavaju psihodelične supstance: "On je u spa-centru bio pod ketaminom, zaspao je, pa se u snu okrenuo i zagrcnuo. To nema veze s njegovim injekcijama protiv virusa".

Zasada nijedan Rus nije umro. Možda zato što su Rusi "konzervativni", smatra Skakun, ne daju sebi u venu neprovjerena cjepiva. Ruski biohakeri cijene znanstvenu zasnovanost i apsolutnu kontrolu. Ali čak i s takvim pristupom njihova zanimacija dosta podsjeća na ruski rulet. Ili na poker. U pokeru "99% igrača gubi i ispada iz igre. Biohaking nije znanost. To je hobi. Svi rezultati su dobijeni u eksperimentiranju na jednom čovjeku. Sve što ja radim na sebi samo je hipoteza. U svakom trenutku nešto može krenuti naopako", rekao je.

Pet tisuća godina

Jednom je Stanislav već najavio da će stariti "u direktnom programu". Namjera mu je bila da objavi podatke svog eksperimenta, a jedan od razloga je stvaranje novog servisa, nešto poput biohakerskog start-up projekta. On je htio da svi podaci o organizmu – od genetike do rasta – budu na jednom mjestu, kao što se svi podaci o tvrtki mogu smjestiti na deset stranica jednog izvještaja. Ali Skakun to neće napraviti sve dok je financijski direktor. Na pitanje zašto ekonomist u Rusiji ne može biti biohaker, on odgovara: "Zbog reputacije kompanije". Ne zna se kako će klijenti i dioničari to prihvatiti.

"Svi misle da su biohakeri neki tipovi koji sve vrijeme gutaju tablete, sjeku sami sebe, ugrađuju neke uređaje i tako provode dane. To je notorna glupost!“, kaže Stanislav. "U toku eksperimenta ja 90% vremena provedem sjedeći za računalom".


Znanstvenici već mogu desetostruko produžiti život plosnatim crvima, i dvostruko laboratorijskim miševima. Zasada to vjerojatno ne ulijeva toliko nade koliko bi željeli biohakeri. Oni vjeruju da će čovjek već u ovom stoljeću dostići maksimalnih 120 godina života, koliko omogućava genetika.

Upitah Stanislava koliko godina života njemu treba. Po izrazu lica vidjeh da mu to pitanje ne odgovara. Kao da je nešto dugo objašnjavao, a na kraju se ispostavilo kako ga sugovornik nije shvatio. "To nije ni važno", odgovori on napokon. "Meni je važno da mi ovdje i sada život bude ispunjen. Ako jednog dana otvorim oči i shvatim kako je prošlo 5 000 godina, to nije problem. Mi možemo birati – ili ćemo umrijeti boreći se, ili ćemo umrijeti na koljenima“.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće