Kada se životni vijek lokomotiva i vagona završi, oni se rastaju i odlaze u različite pravce. Prva mogućnost je da zauzmu počasno mjesto u muzeju železnice. Ipak, to mogu samo rijetki zanimljivi primjerci.
Druga, uobičajenija mogućnost je da se vagoni i lokomotive rastave na dijelove koji se pretvore u brdo metala koji se najčešće preda tvornicama. Tako stari vagoni oslobađaju mjesto za nove.
Koliko je vremena potrebno da se demontira jedan vagon ovisi o vrsti: otvoreni vagon za jedan sat, a tanker ili hladnjača možda za dva dana.
Međutim najčešće stari vagoni završavaju u depou, na takozvanim "grobljima".
Za vrijeme Drugog svjetskog rata ovakva groblja su dobro čuvali. Očekivalo se da će u slučaju nuklearnog rata i nestanka struje, parne lokomotive biti jedino prijevozno sredstvo željeznice.
Nakon 1991. nacionalna strategija se promijenila, ali i danas Ruske državne željeznice nastavljaju tretirati groblja vlakova strateškim objektima i čuvati parne lokomotive.
Na nekim grobljima lokomotive dobro održavaju i mogu ih osposobiti za vožnju u roku od nekoliko dana. Na drugim grobljima parne lokomotive su na vječnom počinku.
Ima i takvih koji napuštaju groblja. Recimo, mađarska Mavag parna lokomotiva iz 1936. godine je dugo bila na groblju u Permskom kraju, ali je konačno postala ponos jednog uralskog muzeja.
Bez obzira na to što su groblja vlakova zatvorene i dobro čuvane zone, lopovi skidaju s vagona sloj za slojem.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
